Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
srijeda, 11.01.2023.
Muke po EUR-u (disleksija)
Smeta me promjena valute. Žulja me, umara me. Cijelioživotni sam disleksičar. Znam da će proći konverzija Kuna u EUR-o i da ću se naviknuti. To mi je jedina i najbolja strategija prilagodbe. Proći će, naviknut ću se. A imao sam ih puno. Strategija preživljavanja/prilagodbi.
Teškoće pamćenja uglavnom sam rješavao drvenim bojicama i sa tri tehničke olovke. Tamno zelena, zelena i žuta su bili pozitivni logički operatori. Pisao sam sa tehničkim olovkama 0.5 i 0.7 mm. Ona od 0.25 m, služila mi je za crtanje operatora i podvlačenje. Simboli kao upute ….tri trokuta je niz. Zelena ispuna trokutića znači linearno nabrajanje. Ako je drugi trokut tamno zeleni, to znači diferencijaciju u nizu. Žuto zeleni trokuti su označavali logičke sljedove („ako..DA…onda“ te „ako Ne onda“ i sl). Kockice (u bojama) su označavale pojmove, zvjezdice su označavale interesantan ali nebitan tekst.
Crvena je bila negacijska boja kada je bila u simboliću, a kod podcrtavanja definicijska, ona koja se ne mijenja niti podnosi interpretiranje. Ljubičasta u simboliću je nastavljala niz. Tekst podcrtan ljubičastim je značio teoriju. Svjetlo plavi tekst je značio da se radi o primjeru, tamno plava je označavala povijesni ili funkcijski kontekst.
Nije mi značio puno tekst u udžbeniku. Nakon čitanja ne bih mogao gotovo ništa reproducirati. Pročitani tekst bih razumio, ali između razumijevanja i verbalnog reproduciranja bilo je minsko polje. Možda bolje Walk of Faith. Kad trebaš zakoračiti u provaliju sa vjerom da nećeš propasti. Svaku knjigu, nakon podcrtavanja 0.5 tehničkom sam prepisivao na iskorištene papire od EKG-a i EEG-a. Te su bale papira bile kockaste a ne pravokutne forme, a to mi je grafički bilo idealno. Stotine stranica knjiga sam pretvarao u hijeroglifne svitke koje sam samo ja razumio. Što je i bio smisao. Da razumijem, zapamtim i budem u mogućnosti interpretirati.
I precizno na ispitima reproduciram. O da, jesam, znao sam se zanijeti kod odgovaranja, prolazio bih kroz svoje bojice, usmjerivače, stopere, veznjake. Jednom me prekine profesor, pita me "kolega gdje ste sada?". Ja velim „zapadno od Moskve, proljeće je 1917.“ I postao sam jedini student koji je kod tog strahobolnog mučitelja dobio odličan, nakon uzimanja druge (samilosne) kartice.
Jednom mi se dogodilo da nas je profesor na seminaru zamolio da zadnjih 15 minuta napišemo osvrt na temu netom obrađenu. Nisam napisao ništa. 15 minuta sam sjedio u agoniji i gledao kako studenti oko mene pišu. Osjećam tu nemoć i danas. Srećom sam se bio istaknuo na prijašnjim radovima. Zapravo sam briljirao. Pa me profesor kasnije pozvao na razgovor. Kao mnogi njegove generacije, bio je završio visoko u diplomaciji. Šokiralo me da me pozvao jer je bio zabrinut za mene a ne da me „ponizi“.
….
Mogao bih o disleksiji, disgrafiji i poremećajima u orijentaciji pisati nadugo.
Kako sam na desni dlan stavljao gumicu, pa kad bi mi instruktor vožnje dao uputu da idem „desno“ ili „lijevo“, ja bih potajice ispružio dlanove i tamo gdje me je stezalo, znao bih da je to bila desna. Molio sam sestru da se kreće iza mene a ja bih ju pratio u ogledalu i pokušavao shvatiti što znači "dolaziti zdesna/slijeva".
Sramio sam se sebe. Osjećao se jadno i poniženo. Disfunkcionalan. Kao varalica. Puno puta. Dugo sam studirao, još duže sam polagao vozački. Dobio sam nakon faksa 2 pune stipendije, jednu u inozemstvu. Onako, jaka selekcija. A kad je bila...Uvijek se čudio kako sam uspio odglumiti i prevariti sve te stručnjake koji su me procjenjivali. Bilo mi žao konkurencije, koja nije "varala" kao ja.
…
Jebeni EUR-o! (ovo sa smiješkom). Ništa mi ne znači ni kalkulator ni šalabhteri. Grozim se preračunavanja i plaćam približavanjem mobitela. Frustrira me nemogućnost da novu valutu doista doživim. Da razumijem i interpretiram vrijednosti stvari, usluga.
Strategija mi je jednostavna. Čekam da prođe. Naviknut ću se na novi sistem vrijednosti. Plaćati karticom, mobitelom i pametnim satom. Napisat ću ovu priču, olakšati si pogled u prošlo. Pravit ću se da imam pojma koliko što plaćam.
Frustrira kao što frustrira južina ili kiša ili magla. Ili emocije. Boli, frustrira pa prođe. A to što bolje nisam znao i snalazio sam se kako sam mogao i jedino znao…nisam ni trebao biti tako strog prema sebi, al' to je neka sasvim druga priča.
....
Oznake: disleksija
