Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
petak, 23.09.2022.
Ping pong ili o Velikoj tuposti
Silom prilika dobio sam nekoliko tjedna izvan stroja. Izvan posla, izvan doma. Nisam birao, nisam imao nikakvog izbora. Iz punog životnog ljetnog pogona u hibernaciju. Pa sam se prepustio tuposti kojoj nisam do danas znao naziv. Ne znam naziv ni sad ali ga znam opisati. Tjednima nisam pisao a ni čitao. Nisam nazivao a i jedva bih se natjerao javljati se.
Gledao sam filmove koje bih odmah zaboravio. I serije. Osim one talijanske o Svijetu u kojem će svi pomrijeti. Igrao sam nekoliko dana igricu koju sam već odigrao, dok nisam užicao da ju odnesu od mene. Desetak sati dnevno i izgubiš pomalo razlikovanje pravog i imaginarnog. Oči titraju i kad žmirim. I koristio bih izliku "odmora" da provedem dan u krevetu. Ustajao sam samo dok sam morao. Rekord mi je dva dana.
Vratio sam se normali. Hodam gradom i gledam ljude, tražim naziv potrebe da budem okružen drugima. Da dobijemo odgovor/reakciju/odraz od drugih. Pa mi se stvorila maglica i nejasna slika, koju sada jasnije razabirem i ispisujem.
Kao da igram stolni tenis i pratim lopticu koju sam drugom uputio. Jer gledam kako će mi se vratiti i gdje ću je potom ponovo uputiti. U igri želimo nadmudriti protivnika. Želimo da nijednu našu lopticu ne vrati. A ovo je drugačije.
Komuniciramo i tražimo komunikaciju, želimo dio sebe isprobati, tako što će nam onaj drugi vratiti to neko naše očekivanje. I tako dok god želimo komunicirati.
Možda je ovo banalno. Meni nije. Uvijek sam se pitao može li čovjek sam? Može li bez tih želja koje pušta od sebe prema drugima? Kvare li nas ili oštećuju ili ozljeđuju u povratku te naše loptice, naše potrebe da utječemo na okoliš? Onaj vanjski i onaj unutrašnji.
Mogu se osamiti, mogu živjeti izbjegavajući, ali bez ljudi ne mogu. Besmisleno je. A i ljepše je u društvu.
...
Oznake: Tupost
utorak, 20.09.2022.
Vježbanje tuposti (normala?)
Ne znam jeli ovo razina kojoj podsvjesno težim. Razina postojanja i prihvaćanja. Ne tražim niti trebam. Dobro je, dobro mi je. Postojim, trajem, otporan sam.
Ne pišem. Ne čitam. Ne kopam, ne istražujem. Nisam nemiran. Ne trebam glazbu za pozadinu. Ne trčim. Još ne smijem. Ali hoću. Nekoliko dana me nelagoda zaustavi, ali hoću.
Ne radim. Doma sam. Igrao sam se nekoliko dana mahnito pa sam prestao. Zamolio djete da odnese igrucu sa sobom. Pa ovisnički zažalio. Odhodam i odvježbam. Pogledam filmove i zaboravim ih. Svidjela mi se talijanska serija o apokaliptičnom svijetu u kojem su odrasli umrli a djeca umiru sa pubertetom. Ne mogu pokrenuti zadnju epizodu, za koju čitam da ostavlja optimizam.
Prijelaz sa ljeta na jesen sam proveo u hibernaciji. Bolnica, ni iz čega. Otišao sam subotu navečer na hitnu zbog sportskih bolova i da izbjegnem naručivanje. Sam se odvezao. Uzeo sam samo knjigu. Ni punjač, da ne zacopram, mislio sam, ne treba mi, bit ću iza ponoći doma. Primili me jer sam bio kod njih. Ljubazni svi i oprezni. A ja čitao Zeleno svijetlo i čavrljao. U tri ujutro mi ljubazna doktorica rekla da ostajem i čekam specijalisticu. Koja me poslala na odjel. Da se krećem i hodam, to su mi odmah zabranili. Doma naravno uzbuna.
Zbunjen sam bio, i samo malo prestrašen. Sve se ponovilo, al je onaj put bilo dramatično i posve neizvjesno. Pustili su me nakon tjedan dana. Bilo je ljeto. Dani vrući, noći pod klimom. Otad vježbam Tupost. Zaboravio sam lica bolnice. Jedva se sjetio cimera. Jedva. Doktore zaboravio. Sjetio se sestre sa odjela. Lijepo se zezali, pogledavali. Gledala me kao muškarca a ne bolesnika. Pa mi je godilo.
Mjesec je dana kako mi prolaze dani. Ne gledam ni u sebe ni oko sebe. Nekad se javim na telefon, uglavnom ne. Ljudima koji su mi od važnosti, javljam se. Kasnim ali se javim. Nemam nemire, nemam potrebe, nemam sjajnih trenutaka. Zato sad pišem, da mi ostane zapis. Nisam na autopilotu, kada mehanički odrađujem. Svega sam svjestan, samo me ne dotiče. A i autopilota spominjem provokacije radi. Pokupio sam taj izričaj ("ljudi na autopilotu") u ovo doba godine.
Odradim, odreagiram. Bio sam po najgorem pljusku na roditeljskom sastanku. Nečija mama došla sa suncobranom. Bio sam i kod doktora. I u gradu neobrijan tražio okvire za naočale. A onda svako malo ugledam sebe mrcu zarasla, pa se poželim urediti.
Ništa ne trebam. Sve imam. Ništa da kupim pa da me razveseli. Izišao sam iz dućana.
Muči me pušenje. Ne smijem. I skrivao sam se. Smetalo mi za efikasnu tupost. Da mi se dan vrtio oko skrivanja. Odustao sam.
Trebala mi je izgužvana kartica parkiranja da me podsjeti na dan početka Tuposti. Aerodromska. Ništa ne odgađam, ništa mi ne fali, ne smeta. Samo pomičem život za koji tjedan.
....
Oznake: Tupost
javascript: void(0);" onclick="this.target = ''; alert('Autor je zabranio komentiranje ovog posta.'); u 11:01 •
0 Komentara •
Print •
#
