Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
utorak, 16.08.2022.
Povratak u svakodnevnicu
Prvi dan po povratku. Istetovirani strani nomadi i parkiranje u strogom centru. Fotografirao sam Prolaz bez ljudi. Pozdravio gospođu na porti. I na cijelom katu nikog nisam sreo. Ušao sam u par ureda. Nikog zatekao nisam.
Probao sam staviti komentare na tuđa razmišljanja na blogu. I odustao. Previše je tamo riječi, previše provokacije, previše ideološke municije. Lijepo napisano ali toksično. I bez zaključka. Nisam komentirao ništa. Ni sa zadrškom. Čudim se tekstovima punim osobne frustracije, gdje autor naknadno, do u detalje, objašnjava što je htio reći i da nije nikog htio uvrijediti. A sere naravno, jedva dočekao da se istrese. To me, uz lijenost, odvraća od pisanja. Ionako promišljam čemu mi služi. Pisanje. Kad mi je trebalo izvukao sam iz sebe.
Pročitao sam neobjavljeni tekst o mom prošlogodišnjem povratku sa mora i zaključio da je još uvijek preosoban. Ostavio sam ga da čeka i čami. Vjerojatno neće nikad na van. I čemu? Nije ni svako pisanje za javnost. Možda da ga izbrišem zbog sebe? Nije ni svako osobno pisanje za mene. Znam koje sam osjećaje uspio zabilježiti...možda je bolje da ih pustim da izblijede.
Oznake: Nakon ljeta
