Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
srijeda, 01.06.2022.
Kako čuvati dječaka u sebi?
Prvo je išlo pitanje..."kakav je Dječak?". Odgovaram premišljajući... "razigran, znatiželjan, nemiran, pun energije, zaigran..." E onda budite i Vi takvi! Čuvajte dječaka u sebi!
Pa sam zbog tog Dječaka i sada neispavan. Jer sam dvije noći prazničnog, produženog weekenda probdio. Noćobdijo, dok su moji spavali u našem ljetnom utočištu. Bio sam Dječak. Navijao sam za Moj klub. Gledao pay-per-wiew za 30 kuna, jer punica nema kabelsku . Gledam kako MOJ KLUB vodi tešku borbu za prevlast na američkom košarkaškom Istoku. Bitka je to meni, nešto kao u Gospodara prstenova. Borba Ljudi, Vilenjaka i Jahača Rohana protiv horda Zla. Moj je to klub. MOJ! Probam ja zaspati ali se probudim usred noći. Pa ili gledam na TV-u ili pratim rezultat na mobitelu. Djecu mi to nasmijava. Prihvaćaju moju opsesiju. Mojim klubom. Naši momci koji tamo 5,000 milja daleko vode bitke. Vitezovi Svijetla. Kažem djeci da sam se probudio, jer sam osjetio da me Moj klub treba. Baš tako kažem, a zapravo tako i mislim ali se suzdržim objašnjavanja.
Moji su! Moj klub. Moja strast. Moja opsesija. I tako desetljećima. Moji su! Neraskidivo.
Dvije su neprospavane noći. Prvu bitku smo izgubili. Doma. Nervozno se sa Dadom dopisujem. On je još luđi, još je više DieHard navijač nego ja. Oba smo na rubu suza zbog domaćeg poraza. Korak do pobijede, a umjesto toga za dva dana odlučujuća bitka u brlogu Neprijatelja. Tješimo jedan drugoga da Nada i Svijetlo postoje. Tko će preživjeti nervozu do Konačnog obračuna? Nikad se nismo vidjeli ja i Dado, a dopisujemo se skoro 25 godina. Gotovo plačemo. Nije baš kao protiv Turske, ali je sličan bolan osjećaj. Tako blizu i netko ti oduzme veselje.
Ne dam ja nikome protiv Moje opsesije! Pa što ako imam 30-tak majica, 5 hoodica, 5 kapa, trenerke, ručnike, privjeske, lutke na omiljene igrače? Što ako imam i gostujuću i domaću majicu mog idola? Pa što ako nisam slušao doktora da ne letim avionom? Moj klub je igrao u Londonu, a ja da to propustim jer mi je tlak opasan za zdravlje? Ma da....
Imam pravo biti Dječak! U sebi i oko sebe. Neka svi vide! Navijam i kad gubimo! Pa sam i trčao u Našoj majici po rivi i cijeli dan hodao u majicama Mog kluba. Taj dan nakon poraza. Izgubili smo bitku, nismo rat, ostala nam je još jedna neuvjerljiva prilika. Osjećam da me momci i dalje trebaju, pa im izdaleka šaljem energiju. Drugu noć opet krvarimo. Gledamo, dopisujem se dečkima sa fejsa. Imamo grupu obožavatelja Mog kluba iz Hrvatske. Mogu im biti tata većini. Svi smo u transu.
Još jedna suluda noć. Na samom kraju totalna drama. Kod nas je svanulo. Vodili smo cijelu utakmicu, domaći se razgoropadili u zadnjim trenucima, imali su šut za pobjedu. Koji se odbio od obruča! Njihov najbolji igrač, kojeg i ja respektiram. Srce mi je luđački lupalo, želudac mi je bio u komi - izborili smo Finale, prvi put nakon 12 godina! Dado ne zna što bi tipkao. Ni on nema snage. Budim djecu, pet je ujutro, govorim da smo pobijedili i pazim da se ne rasplačem. Raduju se sa mnom i nastavljaju spavati. Pola je šest, radim doručak i gledam post-game interviewe. Dijele se već i neki pehari, nagrade, iako prava bitka za Naslov, za Prsten tek predstoji. Pobijedili smo. U gostima. A svi su nas otpisali. Ponovo!
Dado javlja da je pogledao u miru zadnje minute. I da je shvatio koliko je gusto bilo. Ponosni smo, oba smo Dječaci.
...
Oznake: opsesija
