četvrtak, 24.04.2014.
Glembajevska krv
Razgovarala sam sinoć s ocem. Došla sam doma oko pol 23 h sa tečaja stranog jezika, pozdravila sam ga u prolazu, a on mi je rekao:
-F.-a ti nema doma.
-Znam da nije doma, znam gdje mi je muž. – a onda mi sine da to nije kritika, nego poziv da mu se pridružim (šupljikavost međuljudske komunikacije nikad nije razočarala moje čuđenje nad svakim iole uspjelim prijenosom misli, i uvijek iznova ostajem zapanjena kako se već odavno nismo svi međusobno pobili ili u najmanju ruku prestali razgovarati jedni s drugima za vjekove).
Zapravo je teško reći da li je to zaista bio razgovor, iako sam se svojski trudila da upadam i prekidam njegov monolog što češće, ne bi li makar izvana sve sličilo dijalogu. Teme, vječno iste - prošlost, rodbina, imovina, budućnost.
Baka je šećeraš, već desetljećima, u zadnje vrijeme samo spava, ne želi više niti jesti, a mora nešto pojesti ne bi li primila špricu inzulina. Djed se svojski trudi da ju natjera i na jedno i na drugo, jer je ona prestala voditi računa o ičemu. Baka i djed nisu najsretniji bračni par, nisu već godinama, a sad…, sad više nije niti važno. Djed je tip osobe što poput stupa stoji zacementiran u svojim uvjerenjima, koji izvršava sve svoje dužnosti, ali ga nikad nećeš pomaknuti ni lijevo ni desno, bez trunke socijalne inteligencije.
Kaže mi otac:
-Baka umire. On ju je ubio - misleći na djeda- , a sad joj ne da umrijeti. Ne zato što bi on bio zao čovjek, nego on jednostavno misli da tako treba biti.
Rađanje i smrt prestali su biti prirodni događaji, razvoj medicine se pobrinuo za to.
Smrt mi se nikad nije činila nečim strašnim. Ona se uvukla u moj život još davno, kad sam kao mala stajala uz raku u koju su polagali lijes s tijelom mojeg starijeg brata, a ja razmišljala s kojim bih stvarima htjela da me pokopaju kad umrem, što znači da ideja o zagrobnom životu još nije postojala u mojoj, tada dječjoj glavi.
Računam na nju. Računam na smrt kao na miris lahora kad izađeš iz kuće nakon duge bolesti, kako se izrazio jedan egipatski pjesnik, čije su mi se riječ usjekle kao bedem na koji se mogu osloniti. Vjerojatno zato što ni na život nikad nisam gledala kao na nešto što mi pripada, čega bi se isplatilo grčevito držati, nego više kao na zadatak koji moram izvršiti, igru koju moram odigrati dajući sve od sebe, a smrt sjedi na klupi i čeka me kao ono zvono što označava kraj utakmice i konačni odmor.
Da, život mi se čini strašnim. Zastrašujuća odgovornost bivanja, nadrastanja samog sebe, preskakanja vlastite sjene, davanja onog što nemaš i preuzimanja onog što ne želiš, a sve to, kao što to u Finskoj izražavaju, pomoću - "sauna, sisu, i Sibelius“ – znojem, hrabrošću i veseljem.
Moj je zadatak učiniti više dobra nego štete, i to je sve. Učiti na pogreškama mojih predaka. Da li izbjegavajući činiti iste pogreške naših otaca, previđamo da ih upravo činimo? Kao ona izreka koja kaže da ćeš na putu koji si izabrao da bi izbjegao sudbinu, upravo srest svoju sudbinu?
Moj otac se bori da ne ponovi pogreške mog djeda, a mene jeza hvata od pomisli da imam previše Š… krvi i da koliko god se trsila da ne ponavljam njihove greške, da mi se ipak potkradaju, samo u nekim novim bojama i varijacijama uzoraka. Kad sam to rekla mami, utješila me:
-Ne brini, imaš i pola moje krvi.
Vjerujem da se oštrica krutosti Š… krvi mojih predaka ipak ublažava, da iz generacije u generaciju, tim vječnim nastojanjem da se promijenimo, da izbjegnemo ponavljanje grubosti i kategoričnosti, tog idiotskog shvaćanja da stvari moraju biti isključivo onako kako smo ih zamislili u svojim glavama, zadržavanjem dobrih vrijednosti, poštenja i istinoljubivosti, prihvaćanjem fluidnosti i ljubavi što nam ih pružaju izabrani životni partneri, ta krv ipak pročistiti. I možda me jednog dana više neće proganjati misao o zloj Glembajevskoj krvi.
Oznake: sauna, siso i Sibelius
24.04.2014. u 15:16 •
0 Komentara •
Print •
#
