utorak, 10.12.2013.
Mi, veliki odrasli ljudi
Nedavno sam naletjela na članak o co-parenting. Govorio je o tome da s nekim odgajaš dijete, a da uopće niste vjenčani ili imate ikakve emocije jedno spram drugog.
Taj termin ima više aspekata, ne samo ovaj koji me zaintrigirao. Naime, parentig u engleskom jeziku znači proces pružanja potpore u fizičkom, emotivnom, socijalnom i intelektualnom razvoju djeteta. A coparenting, kad to radiš s još nekim u suradnji. Dakle, to ne moraju biti roditelji, već bilo tko kao nositelj tog procesa.
Pojavljuje se trend da ljudi koji nikad ni nisu bili u nekakvom odnosu, ni emotivnom ni rodbinskom, traže osobu s kojom bi zajedno odgajali dijete. I jasno mi je zašto, lakše je u dvoje odgajat dijete, a u situacijama kad ne želiš vezu, a želiš dijete, to se čini kao super opcija.
Vjerujem da takav odnos može odlično funkcionirati i pokazati se kao nadasve uspješan.
Zašto?
Riječ je o odnosu koji izvlači neke od najboljih sastojaka iz poslovnog odnosa i iz odnosa muškarca i žene. U poslovnom odnosu nema emocija, svaki aspekt suradnje se dogovara, jasno, nedvosmisleno i na obostranu korist, jer zato i poslujete skupa. Iz odnosa muškarca i žene proizlazi dijete kao jedan od (bar po meni) odličnih sastojaka.
Kao načini za ostvarenje dobrog co-parentinga, navode se na stranici http://edis.ifas.ufl.edu/fy1000 :
• Communication: Without question, communication is the key to building a solid coparenting alliance, just as it is the key to building a strong marital or couple relationship. Parents must make the time for communication and learn how to effectively discuss their views about parenting.
• Finding the positive: Identification of, and respect for, each partner's contributions to the child's development is an important step towards an improved coparenting relationship. Parents should watch their partners' interactions with the children and attempt to identify not just the things they feel are damaging the child, but also the things that are benefiting the child. These may be things that you also do well, but often they will be things that are different from your way of doing things. The proof is in your child's response over time.
• Compromise: Parents need to be willing to give up the satisfaction that comes with "being right" all the time, and realize that, in many cases, both parents may hold reasonable views of how to parent the child. Parents should try to come to a conclusion that both can agree on. Indeed, research suggests that parents who are more flexible are able to coparent more effectively than those who are more rigid.
• Never undermine or criticize the other parent's parenting: It is easy to take verbal swipes at the other parent in front of the child, such as "Daddy's mad today," or "Mommy never lets you do anything, does she?" Or parents may actively undermine each other's parenting by "undoing" previously set limits or otherwise contradicting their partners. Behaviors such as these 'can reduce the child's respect for the other parent, cause conflict and/or alienation of the other parent, and create an inconsistent and potentially confusing environment for the child.
• Cohesion: Parents can work to foster unity in their family and to strengthen the partner's role as a coparent for the child. Making an effort to include the other parent in your fun interactions with the child (though not when s/he is stealing his or her only moment of down time that day!) and regularly asking for the partner's opinion in parenting decisions will likely benefit the child.
• It's not written in stone: Remember that this is an ongoing process. Parenting plans should be revised over time as needed.
Dakle,
-komunikacija
-pronalaženje pozitivnog
-kompromisi
-ne podcjenjuj i ne kritiziraj roditeljske odluke i djelovanje drugog roditelja
-kohezija
-nije zapisano u kamenu što je ispravno
Vjerujem da ljudi koji se odluče na to i dogovore da zajedno odgajaju dijete, na određeni način već unaprijed usvajaju te načine pristupa situacijama i problemima. Njihova ljubav je usmjerena na dijete, a u odnosu jedno na drugo oni su u poslovnom odnosu.
Pa zašto onda u odnosu u kojem postoje emocije to nije tako jednostavno? Kako to da emocije otežavaju da ljubavni odnos uspješno rješava „poslovna“ pitanja?
Kad bi se moji roditelji posvađali, bilo mi je to strašno, jer, kao djetetu, za mene je to značilo da mi se tata i mama više ne vole. Kasnije mi je tata objasnio kako je s emotivnim dijelom među njima sve u redu, oni se i dalje vole, ali poslovni dio odnosa ne štima i oko toga se svađaju.
Mislim da je važno shvatiti da se emotivni odnos (bilo heteroseksualni, bilo homoseksualni, ili poligamni, nevažno) sastoji od emotivnog, ali i od poslovnog dijela, a onda i znati prepoznati u kojem dijelu odnosa je problem nastao, i ne provlačiti posljedice i načine rješavanja tog problema na drugi dio odnosa.
Pogotovo, ako problem nije u emotivnom dijelu (nitko nikoga nije prevario, prestao voljet, izdao povjerenje, lagao…), nego u poslovnom dijelu odnosa (nered u stanu, tko će otići po dijete u vrtić, odabir mjesta izlaska, financije….), bilo bi dobro primjenjivati gore navedena sredstva, od kojih i dalje smatram da su najvažnija
KOMUNIKACIJA i KOMPROMIS!!
Dakako, sve što ja pričam uvijek se odnosi na odnos u kojem ljudi svjesno i svojevoljno odabiru biti, jer ipak imaju neki zajednički cilj. Doduše, nisam sigurna u kojoj mjeri ljudi o tome svjesno razmišljaju. Mladi kad ulaze u veze i vezice, malo stariji mladi kad se odlučuju na brak, kohabitaciju…, da li razmišljaju o tome zbog čega ulaze u taj odnos? Iz kojih razloga, s kojim ciljevima, koje će biti posljedice kad se strast i zaljubljenost pretvori u razlike u karakteru, navike i rutine, u, kako to zakon definira, „nepomirljive razlike“?
Jutros sam se posvađala s mužem, oko poslovnog dijela našeg odnosa. Bila sam ljuta i otišla ljuta na posao. I sad, mogla sam se funjiti ostatak dana, odbijati komunikaciju s njim i slično, i prije par godina to bih i napravila, jer nisam ni znala koliko time štetim prvo sama sebi, jer imam usran dan, a onda i odnosu do kojeg mi je stalo. Danas to rješavam drugačije. Čim sam si po svijestila da je riječ o poslovnom dijelu, ljutnja je splasnula, pristupam problemu racionalno, poslovno, i znam da ćemo on i ja to riješit putem komunikacije i kompromisa.
Co-parenting bez emotivne veze, je u startu u prednosti što se tiče postizanja uspjeha, baš zato što nema opasnosti da se emotivni dio pomiješa sa poslovnim i zamuti pogled na problem i moguće načine njegovog rješavanja.
Veliki je problem ostvarenje kvalitetnog roditeljstva nakon razvoda/prekida. Djeca često pate upravo zato što roditelji JOŠ UVIJEK imaju emocije jedno spram drugog, jer nasuprot ljubavi ne stoji mržnja, nego ravnodušnost. Čim postoji potreba za mržnjom, osvećivanjem, ocrnjivanjem drugog roditelja, podcjenjivanjem, znači da emotivni dio zamućuje poslovni odnos u kojem se te osobe zapravo trenutno nalaze, i u kojem bi cilj trebao biti, dobrobit njihovog djeteta.
Najslabije i najnevinije biće, dijete, biva izloženo manipulacijama, nedosljednostima, emotivnom ringišpilu, zato što mi, veliki odrasli ljudi, nismo u stanju odvojiti emotivni i poslovni dio.
Oznake: co-parenting
10.12.2013. u 18:53 •
0 Komentara •
Print •
#
