četvrtak, 30.05.2019.
Čuvari ognjišta
Oko 2 u noći je. Dijete se vrpolji kraj mene u krevetu. Ima zaštopan nos i kašlje. Jednom je išla piškiti, i dva puta piti vodu. Dok čekam njeno smirivanje i dubok san, budna kao nebo, puštam misli da lutaju mračnim zakutcima gluhog doba.
Ne volim svojeg djeda. Što sam starija, mnogi obiteljski problemi i njihovi uzroci, postali su mi jasniji, i ne mogu pronaći razloga za voljeti tog čovjeka. Uporan, tvrdoglav, sebičan i manipulatorski nastrojen čovjek. Ali ljubav nema nikakve veze sa poštovanjem prema starijima, s obiteljskom čašću ili ispravnim postupanjem.
Doduše, možda ga malo i volim, onako kako zavolite starog ofucanog mačka, koji vam je svojedobno redovno rušio teglice s cvijećem, ali sada je nemoćan i samo spava kraj peći. Navikneš se na njegovu prisutnost. Zapravo zavoliš poznatu rutinu, poznato okruženje, kad su stvari i ljudi na uobičajenim mjestima. To svakako nije zanemariv oblik ljubavi. Kad bih krenula analizirati, pretpostavljam da bi većinu mojih ljubavi predstavljao baš taj oblik.
Koliko daleko od ….
Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje (1 Kor 13,4-8).
Ili možda jako blizu? Koliko često nas navika čini velikodušnima, pristojnima, punim nade, takvima da sve podnosimo i zaboravljamo zlo?
Moj djed se odlično drži.
S obzirom na godine. Devedeset i druga teče.
S obzirom na bolesti. Reuma, artritis, rak prostate.
Bijeda je dosadljiva, pročitala sam u nekom romanu Dostojevskog. Starost je dosadljiva, dodala sam u nekom prijašnjem toku misli. Podsjeća me na protek vremena, na moju vlastitu neizbježnu sudbinu, živi znak nadolazeće smrti.
Zapravo ne mogu baš starost i djeda kriviti za to. Na smrt me nitko ne treba podsjećati, i nemam problema s protekom vremena. Činjenica da ističe mi je utjeha i veselje.
Moj djed me podsjeća na mnogo toga, smrt nije jedna od njih.
On je znak žilavosti i volje. Snaga volje, u svojem suštinskom, nadmoćnom obliku, ljudskom obliku.
Kraj njegovog kreveta su knjige, i turpije, i par željeznih kuka s kojima doseže čarape kad mu skliznu s nogu.
Neki dan s terase vičem mužu koji se vratio od nekuda:
- Drži ga, bježi nam!!! Već je kod ograde!
- Imam ga! – viče muž.
Smijemo se svi troje.
Djed je sa hodalicom izašao iz kuće do ograde koju treba popraviti, pa ju proučava i razmišlja kako bi on taj problem riješio. Sada s mojim mužem razmjenjuje ideje. Pretpostavljam da mu je trebalo oko tri sata u jednom smjeru, a čeka ga još i povratak do kreveta. Čovjek od pustolovine, u potrazi za svojim granicama i kretanju onkraj tih granica.
Iako živi s nama svega nekoliko mjeseci, čini mi se kao da je oduvijek tako bilo. Kao da nije bilo dana kad sam dolazila kući, i dočekivao me mrak i hladnoća. Hladnoća ljudskog odsustva. Kuća bez živog svjetla nije dom. Prvi koji dođe stvara dom onima koji dolaze.
Sada kad dolazim s posla, uvijek dolazim k živom svjetlu, kuća je uvijek dom, i odzvanja od mojih povika.
- Bog djede, došla sam! – derem se da me čuje.
- Jesi došla?
- Jesam!
- E dobro je… - i onda malo tiše – dobro je…
Starost ima svoju ulogu u životu mladosti. Ona nas ispraća dok odlazimo u zamišljene bitke i osvajamo svijet. Tu kraj ognjišta, dočekuje nas kad se vraćamo umorni, razbijenih iluzija. Onih istih koje su oni već odavno pospremili na tavan.
Starci. Čuvari ognjišta.
Što smo bez ognjišta, bez svoje prošlosti?
Što smo bez svojih staraca?
30.05.2019. u 10:09 •
10 Komentara •
Print •
#
