Dnevnik toka misli

srijeda, 15.05.2019.

Čičci vulgaris

Kiša je neumorna, iscrpljuje me, kažem sutra će biti bolji dan, ali polumrak kroz rolete poklopi me čim čujem budilicu.

Sanjala sam da se ljubim s mužem. I osmjeh mi se vraća.

Čudno, ali u snovima ga ne mogu prevariti. Sa ženama mogu, to moja podsvijest očito ne tumači kao prevaru, ali s muškarcima ne mogu. Uredno im objašnjavam kako sam udana, i kako to ne može biti. Cure iz kluba mi se smiju kad im to pričam, Bar su snovi free zona! – kažu, ali to ne pomaže. Moja podsvijest ima svoju briju.

Primijetila sam obrazac u svojoj užoj obitelji. Zaljubljujemo se vrlo mladi, ženimo se za tu prvu osobu, i zalijepimo se poput čičaka. Nema tu gugutanja i zaljubljenih grlica, koje kad im dojadi odlete.

Čičci!

Čičci vulgaris. Toliko isprepleteno tkivo da više nema razdvajanja. Bilo kakav pokušaj razdvajanja potrgao bi samu bit jednog i drugog. Moji roditelji zadnjih par godina žive doduše odvojeno, ali njihovi umovi se nisu razdvojili, njihova srca se nisu razdvojila, u duhu oni razgovaraju, svađaju se i vole se, u stvarnosti krvare.

Često, prečesto su me različiti ljudi koji površno poznaju mojeg muža, pitali sa zgražanjem:

- Kako možeš biti s njim?

Mentalno ih odmah stavim na listu osoba s premalo mašte ili inteligencije, osobe koje nisu dostojne moje pažnje, jer se nisu sjetili pitati:

- Kakav je to čovjek, kad ovakva žena želi biti s njim?

Moj muž se bavi fotografijom, biciklizmom, planinarenjem, pjevač je u svojem bendu, svira nekoliko instrumenata, inženjer, stolar i umjetnik, izrađuje nakit, lampe i makete aviona, luđak i glavni zabavljač u društvu. Onaj lik koji je spreman u boksericama trčati po livadi i uletjeti u kadar dok mladenka ima snimanje s djeverušama. Uvijek je spreman pomoći, dovesti se sa klemama za auto u najveću pripi…, posuditi prikolicu, ugraditi Ikeinu kuhinju prijateljima, popraviti ljuljačku ženi koja je ostala sama s troje djece nakon što joj se muž, koji je bolovao od depresije, objesio.

Moj muž boluje od anksiozno – depresivnog poremećaja.

Zapravo ne znam kakav je on kad je potpuno zdrav. Znam kakav je kad uzima lijekove, i kakav je kad ih ne uzima. Boluje od svoje 14. godine, s boljim ili gorim razdobljima. Potražio je pomoć onog dana kad je u mojim očima vidio da ću ga ostaviti. Tada smo bili cura i dečko. Relativno friški mladi par.

U sjećanju mi je taj trenutak kristalno jasan. Nakon mise mi prilazi kroz lađu crkve sa velikim osmjehom. Ali u očima mu je tako duboka izgubljenost, ponor bez dna, da se meni skupljaju suze u očima, i on u tom trenutku zna da ću ga ostaviti.

Kako se zaljubiš u osobu koja boluje od depresije? Tako lako. Bio je najvedrija osoba koju sam ikada susrela, pun šala i smijeha, vrlo aktivan i jako društven. Sve ono što ja nisam bila. Sve je to maska, ali i nije. To je pokazatelj jednog brutalnog karaktera koji unatoč posvemašnjoj opustošenosti svoje nutrine, drugima daje sve, sve ono što sam sebi ne može dati. Nažalost, u četiri zida postaje crna rupa, i gledala sam kako moja svjetlost nestaje kad uđem u prostoriju u kojoj je on.

Zbog mene je krenuo na psihoterapiju, i dobio lijekove. U više navrata je pokušao smanjiti terapiju, ili bi ju prekinuo preko ljeta kada obično ima bolje razdoblje, ali zapravo izlječenja nema, bar kod njega, ako gledamo dosadašnje iskustvo.

U svemu tome dugo sam bila kao muha bez glave. Na kraju krajeva, ne računaš s takvom ljubavnom sudbinom, ne znaš ništa o depresiji kao bolesti i nisi svjestan težine problema, svih konotacija i posljedica. Što zna sedamnaestogodišnjakinja o bilo čemu, a kamoli o takvoj bolesti. Moji počeci bili su tipično puni neshvaćanja, a ni on nije znao što je sve zgrčeno u klupku strave koje je nosio u prsima. Dok grcaš u bujici koja te guši ne vidiš kamo te nosi, niti da li napreduješ u borbi, ima li kraja, što se uopće događa!?

Svakoj curi koja na vrijeme sazna da joj dečko boluje od depresije, rekla bih – bježi glavom bez obzira. Vjerojatnost da ćeš imati snage i pameti za to je ravna nuli. Jesam li ja imala snage i pameti? K...ca sam imala, bila sam j..ni čičak! Nagutala sam se vode i govana, i začudo se nisam utopila.

Kad sam ostala trudna (što smo planirali, jedino što nismo očekivali da će od prve upaliti), njega je to bacilo u tako duboki bazen ništavila, da sam cijelu trudnoću zapravo bila sama, fizički i psihički, sa svim svojim strahovima i potrebama da me netko uvjeri da to ima smisla, da je to čovjek koji će biti u stanju biti otac, i da li sam se možda trebala razvesti prije nego što sam se uvalila u majčinstvo, jer je nakon toga ta odstupnica nakrcana tolikim trnjem da je lakše njome ne kročiti. Za to vrijeme on se pokušavao izvući iz svojih sranja. To je bila samo predzadnja teška epizoda, a bilo ih je more prije toga.

Zašto sam ostala s njim? Zato da glumim njegovu spasiteljicu? Zato što je velika vjerojatnost da bi on počinio samoubojstvo da ga ostavim? Moš' misliti. Nikoga ne spašavam, i nije moja odgovornost da li će netko dignuti ruku na sebe.

Ostala sam zbog njegove upornosti, zato što on nikada nije odustao raditi na sebi i pobjeđivati bolest, pobjeđivati samog sebe, spreman poduzeti sve, apsolutno sve što je potrebno i moguće, zato što je svake godine bilo malo bolje nego prošle, zato što zbog mene pomiče granice i mijenja se. Sada s odmakom od petnaest godina, vidim da je smjer dobar, više se ne gušimo, naučili smo surfati po toj bujici i pri tome se čak dobro zabaviti. Naša dva čička stvorila su toliko novih vitica kojima smo se isprepleli, da bi svaki pokušaj razdvajanja rezultirao iskrvarenjem do smrti i jednog i drugog.

Osim toga, koristan je po kući i izvan kuće, spretan s bušilicama i cirkularima, vodi me uzbrdo - nizbrdo po stijenama i šumetinama, i dobar je otac. Što bi više uopće jedna žena mogla željeti?

Ponekad se pitam da li ga volim i kako uopće znati da li nekoga voliš? Ali onda se samo sjetim da sam spremna skinuti glavu svakome tko mi dirne u njega, a njemu ako mi dirne u kuhinjske škare. Pretpostavljam da ga volim više od drugih ljudi, ali definitivno manje od svojih škara.

15.05.2019. u 13:23 • 9 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



< svibanj, 2019 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2019 (11)
Srpanj 2019 (16)
Lipanj 2019 (8)
Svibanj 2019 (12)
Travanj 2019 (9)
Ožujak 2019 (10)
Veljača 2019 (6)
Siječanj 2019 (11)
Prosinac 2018 (5)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (1)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (3)
Svibanj 2018 (7)
Travanj 2018 (11)
Ožujak 2018 (14)
Veljača 2018 (13)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (8)
Ožujak 2014 (8)
Siječanj 2014 (8)
Prosinac 2013 (4)
Studeni 2013 (10)
Listopad 2013 (9)
Rujan 2013 (6)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (5)
Svibanj 2013 (11)
Travanj 2013 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Pišem,
jer se ne želim izgubiti,
potonuti pod težinom misli,
zaboraviti.
Želim se prisjetiti,
ostaviti trag,
želim se izliječiti.

Pišem,
jer vjerujem u riječi,
u njihovu jetkost,
punoću,
nježnost,
britkost,
bogatstvo
i moć,

da pokreću,
gase,
tješe,
podižu,

mame osmjehe
i suze.

Pišem.
Postojim.





Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi. Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti. Jednostavno hodaj kraj mene i budi mi prijatelj.

Albert Camus

Ne boj se savršenosti - nikad je nećeš doseći.

Salvador Dali

Linkovi




Copyright ©
Sva prava pridržana.
Nije dozvoljeno korištenje materijala s bloga bez odobrenja autora