četvrtak, 29.11.2018.
Obli kamenčići
Ujutro volim tišinu i samoću. Neka traje bar do poslije prva tri gutljaja kave, a po mogućnosti i duže. Cijeli dan? Previše tražim? S vremena na vrijeme moje molbe bivaju uslišane.
Jutros sam uživala u toj tišini.
Kolegica iz sobe je na seminaru.
Čak i bračni partneri moraju povremeno ne biti skupa, a s kolegicom na poslu provodim više vremena nego s mužem. Doista se čovjek, pardon, žena, zaželi odstojanja.
Imamo klizno radno vrijeme. Ona dođe pola sata prije mene. Kad uđem u sobu, ona se već nauživala tišine i onda se želi razgovarati. Odlazi doma pola sata prije mene, pa bi se pred kraj svojeg radnog vremena još malo razgovarala, dok sam ja u finišu nekog posla i samo želim još tu jednu stvar konačno završiti.
Tijekom dana, u više navrata ona bi se također malo razgovarala sa mnom. I sada, kad bi to bile nove priče, ili bar zanimljivo ispričane priče, još bih i progutala, ali ona baš i nema dara za prepričavanje događaja. Često ponavlja po par puta istu riječ ili rečenicu, i pomalo miješa značenje nekih riječi kao u Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj, ili ako nije sigurna u izgovor neke stručne ili engleske riječ, prestane ju izgovarati u pola i upotrijebi neku drugu. Najsmješnija mi je bila njena poštapalica – Fuking you. Izgovarala ju je s toliko strasti i uvjerenja, uz popratnu gestikulaciju, ne nužno meni upućeno, ali povremeno i meni namijenjeno, zbog snage osjećaja koji su je u tom trenutku preplavili, kako bi ima dala vanjski pečat, a ne zato da bi mene vrijeđala. Međutim, prestala ju je upotrjebljavati nakon što sam joj rekla da se kaže - Fuck you.
Ona pali radio i prije nego što ikoga pozdravi, ne voli tišinu. Često otvara i zatvara prozore ili pali i gasi svjetla. Uvijek me pita da li mi smeta ovo ili ono, na što mi dođe da joj opsujem jer me prekida tim pitanjima. Već sam joj tisuću puta rekla da mi ne smeta. Prilagodljiva sam, ako mi je vruće skinut ću se, ako mi je zima, obući ću se, moje oči se prilagode na jačinu svjetla, samo ih prestani šokirati deset puta dnevno. Da bi me na kraju naživcirala njena uviđavnost.
- Je li ti radio preglasan?
- Otvoriti ću malo prozor, ne smeta ti?
Ili kad sam već na pol puta da zatvorim prozor (naime, ipak ja sjedim kraj tog prozora, dok je ona metrima daleko od njega, i prozor gleda na sjever i kad sjever počne puhati, čak se i meni ne da oblačiti kaput u uredu zbog nje), ona kaže – Zatvori prozor. Vrlo je iritantno kad ti ljudi govore da učiniš nešto u trenutku kad ti to već radiš.
Pijem kavu.
Promatram svoje ruke.
Kratko podrezani nokti, mjestimični ostatci prozirnog laka, žile koje preskaču preko tetiva dok pomičem koščate prste, i počnem se glasno smijati. Njeni su uvijek brižno nalakirani tamnim lakovima, ujutro se šminka u uredu, i stalno ponavlja, kako je ovih osam sati za nju tek tako, a njen život je u dućanima, šetnjama i kavama s „matriksima“ (tako zove bogate ljude, još ju nisam pitala da li je gledala film, bilo bi mi žao da prestane koristiti taj izraz, dođe mi to kao zadiranje u autorska prava).
Draga mi je, takva kakva je, ćudljiva, neurotična i djetinjasta (Stockholmov sindrom?). Tko bi ga znao zašto me život stalno trpa s ljudima koji su mi dijametralno suprotni? Da li zato da naučim nešto od njih, ili oni od mene? Ili da se izbrusimo međusobno i postanemo lijepi obli kamenčići na plaži života?
Vani se pojavilo sunce nakon jutarnje susnježice, tišina me obavija i rukujem se s njom kao sa starom prijateljicom.
29.11.2018. u 10:07 •
11 Komentara •
Print •
#
