Dnevnik toka misli
ponedjeljak, 26.11.2018.
Vegetarijanka
Vegetarijanka je gadna knjiga. Kad kažem gadna, to kod mene u pravilu znači odlična knjiga sa grdim sadržajem koji te iznutra sažvače i ispljune.
Vegetarijanka, Han Kang
- Možda ti se koncept pisanja svidi kao ideja za tvoje pisanje. – kaže mi majka i pruža mi u ruke crvenu knjigu.
Naime, roman je osmišljen u tri dijela, u svakom dijelu druga osoba (suprug, sestrin muž, sestra) iznosi svoje viđenje glavnog lika, svojih unutarnjih borbi i događaja koji su uslijedili. Pri tome nam se glavni lik, mlada žena, nikada ne obrati i nju upoznajemo samo kroz druge, ona je nijema, pasivna, podložna.
Dok nije postala vegetarijanka, svoju suprugu nikad nisam smatrao ni po čemu posebnom. Da budem iskren, kad sam je prvi put vidio, nije mi bila ni privlačna.
...kaže u prvom dijelu njen suprug.
Moja sestra je bila vegetarijanka, pa veganka, a eksperimentirala je povremeno i sa sirovom prehranom. Za mene su njeni izbori bili kulinarske eksplozije okusa i boja, avanture na koje nikada sama ne bih pošla, a kroz nju sam bila redoviti gost tim carstvima. Međutim ova knjiga nema veze sa vegetarijanstvom, ali sam kroz nju proživljavala gubitak sestre. Moje misli i osjećaji vrtložili su se sve brže i gušće kako je radnja u knjizi otkrivala sloj po sloj ljudskih strahota.
Ova knjiga govori o posljedicama psihičkog i fizičkog zlostavljanja na psihičko zdravlje jedne osobe, sa konačnim fizičkim posljedicama smrti od anoreksije. Govori o tome kako dvije sestre mogu različito reagirati i nositi se s zlostavljanjem, govori o tome kako nas djeca mogu održati na životu i kad više nemamo ni trunke života u sebi. Govori o sebičnosti, o tretiranju druge osobe kao predmeta, o tankoj granici između umjetnosti i iskorištavanja psihički bolesne osobe. Govori o humanizmu koji nas pretvara u mučitelje ljudi koji su odlučili umrijeti.
Ova knjiga govori o toliko toga, a sve kroz jednostavne i suptilne prizme vanjskih promatrača i aktera, pri čemu glavnom liku čak i spisateljica oduzima pravo glasa, kao što su joj ga oduzeli i likovi u knjizi.
Osjetila sam bliskost sa razmišljanjima sestre glavnog lika, s njezinim pokušajem pronalaska onog jedinstvenog trenutka u kojem je trebalo poduzeti onu jedinstvenu stvar kako bi se izbjegle sve te strašne posljedice. Nažalost, tog ključa nema, iako si to još ne priznajem, i još uvijek tragam za njim. Razumijem i njenu ogorčenost, ona je odlučila probuditi se, jer imala je dijete i nije si mogla dopustiti nestati u snovima, iako bi najradije utonula u san.
I ja imam snove. Sanjam… i mogla bih se pustiti i izgubiti u tim snovima, dopustiti im da me preuzmu… Ali san nije sve što postoji, zar ne?
