petak, 02.11.2018.
Mustang
Muškarac koji u zadnje vrijeme osobito zaokuplja moje misli zove se Lee Iacocca. Muški čitatelji će vjerujem znati tko je on, ali čak i žene koje nikad nisu bile zainteresirane za automobile vjerujem da su čule za Ford Mustang.
Lee Iacocca je otac Mustanga, rođen je 15.10.1924.g. Allentown, Pennsylvania, SAD, i ako su podaci na internetu točni, još uvijek je živ u svojim 90-ima. Njegova Autobiografija napisana u suradnji sa Williamom Novak sa zaključno obuhvaćenom godinom 1984., pružila mi je veliko zadovoljstvo. Stil mu je ugodan, neposredan i jednostavan, bez okolišanja, reklo bi se zdravo seljački, pogađa bit stvari. Kroz svoj život i posao daje pregled ekonomskih događanja u SAD-u, ali i u cijelom svijetu. Bio je na vrhu tvrtki koje su bile od velikog značaja za američko gospodarstvo. Njegove kritike američke industrijske politike, ili kako on kaže nepostojanja takve politike, zvuči aktualno i primjenjivo na državu u kojoj živim.
Ukratko, Lee Iacocca, kao mladi inženjer, započeo je svoju karijeru u Ford Motor Company 1946.g., da bi 1970. postao predsjednik Forda, a onda mu je Henry Ford II dao otkaz iz osobnih razloga 1978.g. unatoč tome što je tvrtka te godine imala profit od 2 milijarde! Došao je do vrha, a onda je bačen na dno. Iako za njega taj otkaz nije značio manjak sredstava za život, taj čovjek nije bio spreman ljenčariti. Primio se 1979. u koštac sa tvrtkom na rubu bankrota – Chrysler, izvukao ju iz govana i opet bio na vrhu. Bio je predsjednik Chryslera do 1992. kada odlazi u mirovinu.
Nisam ekonomist, iako imam nekakvo opće znanje ekonomije i matematike (na fakultetu smo imali predmete politička ekonomije i ekonomska politika), međutim, svojim jednostavnim i razumljivim izričajem, postavljanjem problema i pružanjem rješenja za njih, Lee Iacocca je osigurao moju naklonost.
Za početak sustav tromjesečne revizije. Sustav u kojem sam odrediš svoje ciljeve izneseš ih šefu i za tri mjeseca skupa provjerite što je postignuto. Sustav koji mi se učinio ne samo praktičnim za neku firmu ili zamislite to na razini državnog sistema, već i na jednog privatnoj, čisto osobnoj razni. Napraviti svaka tri mjeseca reviziju svojeg života zvuči bolje od donošenja novogodišnjih odluka.
Sistem tromjesečne revizije zvuči gotovo previše jednostavno – ali funkcionira. … Prvo, omogućuje da čovjek bude sam svoj šef i da sam određuje ciljeve. Drugo, potiče ga na veću produktivnost. Treće, pomaže da nove ideje isplivaju na površinu. Tromjesečna revizija prisiljava rukovodioce da razmotre što su postigli, što namjeravaju postići za naredna tri mjeseca i kako to kane postići.
…
….sprečava da se ljudi izgube iz vida. To je gotovo nemoguće u sistemu u kojem vas svaka tri mjeseca provjerava vaš pretpostavljeni, i posredno njegov šef i njegovog šefa šef. Na taj način dobri momci ne prolaze nezapaženo. A ni loši momci, što je isto tako važno, ne uspiju se sakriti.
Lee Iacocca bio je dobar poznavatelj ljudi, znao se okružiti sposobnima i provesti nužne postupke, donijeti prave odluke u pravo vrijeme makar nije imao sve potrebne informacije. Kako on kaže, da bi prikupio onih zadnjih 5% informacija potrebno ti je još nekoliko mjeseci, a tada te tržište već pregazi. Prigovarali su mu veliki ego, ali čini se da je njegov bio taman, inače ne bi bio efikasan poslu koji uvelike ovisi o surađivanju s ljudima.
Ogromna je razlika između snažnog ega, koji je bitan i velikog ega – koji može biti destruktivan. Čovjek sa snažnim egom zna svoje jake strane. Samosvjestan je. Ima realnu predodžbu o svojim sposobnostima i odlučno radi na ostvarenju svoga cilja. No čovjek s velikim egom uvijek traži priznanje. Stalno ga treba tapšati po ramenu. Misli da je bolji od drugih. I s visoka razgovara sa svojim namještenicima.
Dobri momci zaslužuju nagradu, a Lee Iaccoca ju zamišlja ovako.
Kad čovjeku date povišicu, to je ujedno pravi trenutak za nova zaduženja. Dok je dobro raspoložen, nagradite ga za ono što je postigao i istovremeno ga potaknete da učini još više. … Kako je Charlie Beacham znao reći, „Ako želiš pohvaliti momka, pohvali ga pismeno. Ako ga želiš poslati k vragu, nazovi ga“.
Malo ispravljanja povijesti, Henryju Ford od sada ću pripisivati neke sasvim druge zasluge.
Henryju Ford se često pripisuje izum pokretne trake, ali nju su, u stvari, smislili drugi. Njegova glavna inovacija je bila nadnica od pet dolara dnevno. To je 1914. godine bilo dvostruko više od uobičajene radničke nadnice…
…Henry Ford nije nikad skrivao pravi razlog tako visoke nadnice: želio je da njegovi radnici zarade toliko da mogu kupiti automobil. Drugim riječima, stvarao je srednju klasu.
Lee Iacocca si je u svojoj knjizi dao oduška opisivanjem prljavog načina na koji je dobio otkaz, daje podrobni opis kakva je osoba bio Henryja Forda II. Ni uspjeh, ni rad, ni dobit koju osiguraš svojoj firmi ne može te zaštiti od čovjeka koji nije siguran u sebe.
Kad čovjek nije odviše siguran u sebe, ni slučajno ne želi raditi s čovjekom koji to jest. On računa: „Ako je taj tip jako dobar, vidjet će se da ja nisam – i doći će na moje mjesto.“ Rezultat je da jedan nesposoban rukovodilac povlači za sobom drugoga. A svi skupa se skrivaju iza posvemašnje slabosti unutar sistema.
Nakon toga slijede poglavlja koja opisuju što je zatekao u Chrysleru.
Otkrio sam da Chrysler ima 35 potpredsjednika, a svaki je imao svoju svitu. Nisu postojali nikakvi odbori, nikakvo vezivno tkivo koje bi povezivalo razne odjele tvrtke, nikakav sistem sastanaka na kojima bi ljudi razgovarali jedni s drugima.
…
Ljudi iz inženjeringa i proizvodnje gotovo da moraju spavati zajedno. A ovi nisu ni očijukali.
…
…nitko nije imao potpuni uvidu u financijske planove i projekte. Nisu bili u stanju odgovoriti ni na najosnovnija pitanja. No lako za odgovore: ti ljudi nisu znali ni pitanja!
Sve to neminovno potaklo me na razmišljanje o vlastitoj državi. Možda bi jedan Iacocca i tu mogao pomoći? Prošavši kroz iskustvo spašavanja Chryslera od bankrota razvio je drugačija gledišta glede politike i ekonomije.
No vladino planiranje ne mora značiti socijalizam. Ono znači to da postoji plan djelovanja, cilj.
…
Nećemo postići nikakav napredak dok ne odbacimo besmislenu ideju da je svako planiranje na nacionalnom nivou napad na kapitalistički sistem. Zato i jesmo jedina razvijena zemlja na svijetu koja nema industrijsku politiku.
Došavši do ovih redaka u knjizi više nisam znala da li bih se smijala ili plakala.
Da li se naš obrambeni sistem može održati bez snažne automobilske industrije, proizvodnje čelika i strojnog alata?
Bez snažne industrijske osnove nema ništa od nacionalne sigurnosti.
Iako je knjiga pisana 1984., prije mog rođenja, njegove riječi se čine tako jasnima i primjenjivima. Lee Iacocca je otvoren i direktan u iznošenju svoje kritike, ali i nuđenju rješenja za probleme u kojima se našla američka privreda. S obzirom na izmjene glede carina na čelik i drugih koje se trenutno odvijaju, moguće da je netko u SAD-u konačno naćulio uši i čuo što on govori.
Nemoguće je sažeti u ovaj prostor sve što me zaintrigiralo, što mi se svidjelo i zbog čega sam se zamislila nad ovom knjigom. Mogu je samo toplo preporučiti.
02.11.2018. u 09:41 •
10 Komentara •
Print •
#