petak, 13.04.2018.
Piši me!
Pijem jutarnju kavu. Kiša će. Prigušena svjetlost i mlado paperjasto lišće kupa se u mirisu iščekivanja. Moja psiha je zadnjih tjedan dan pretrpjela popriličan broj udaraca, korijenje krvari, ližu se rane, rastežu vratni mišići i opušta napetost u šaci, sve da bih ju opet stisla u obrambenom stavu spremna za idući val.
Nevažno, proći će. Za pet godina vrebati će drugi demoni iz tamnih kutova mojeg životnog prostora. Riješit ću ih se s jednakim pristupom neuračunjivog zbunjivanja kao i ove do sada.
Ponekad igram igru i dok drugi varaju, vjerujući da sam naivna i ne primjećujem to, ali ne znaju da igra ide u smjeru koji meni odgovara, da su moje pobude dijagonalno suprotne njihovima, kao i da ponekad igram samo da bih se igrala, jer i zabava je snažan motiv.
Malo je osnovnih motiva ljudskog djelovanja, novac, sex, moć, častohleplje... Možda još pokoji. U hrvačkom meču s tim ljudima, oni polaze od pretpostavke da i tebe motivira isto što i njih, jer ljude sudimo prema sebi, pa ostaju zbunjeni kad shvate da njihovi udarci ili podmazivanje ne pogađa cilj.
Koji su moji motivi? Objektivne činjenične zadatosti i unutarnji mir, spoj koji me čini defektnim suradnikom, prijateljem pa čak i suprugom. Ne možeš me kupiti ni prodati, ne možeš me pomaknuti ni lijevo ni desno, potpuno neupotrebljiv komad ljudskog postojanja. Jednostavno odbijam biti katalogizirana.
Nedavno me kolegica koja aspirira za šefovsko mjesto pitala da li bih htjela biti zamjenik šefa, moj odgovor je bio kategorički "ne". Zašto sam rekla "ne", nemam pojma, tu je i meni samoj motiv ostao potpuno nejasan, moguće da ponekad nemam nikakvog motiva već čisto stihijski funkcioniram. Kolegica se zbunila i nadodala:
- ... ali onda dobivaš šefovsku plaću dok si zamjenik.
- Zar zbilja! Ma može, odmah, piši me! – odgovaram u zafrkanciji.
I onda jadni ljudi ne znaju što sa mnom.
Na jednoj kavi, ima tome već neko vrijeme, sa čovjekom visoke inteligencije, ali i cijelim spetljanim skupom psihopatoloških promjena od narcisoidnosti na dalje, provela sam sat vremena lutajući s njim kroz njegove asocijativne tijekove, koji u konačnici više nisu imali veze ni sa čime. Tako smo se dotakli i vrijeđanja, teoretskog, ne međusobnog. Naime, tvrdila sam da me se ne može uvrijediti.
- Ako je nešto istina, kao bi me istina mogla uvrijediti? A ako je nešto laž, onda nije istina, zašto bi me uvrijedilo nešto što nije istina?
On kako bi svrgnuo moju tvrdnju dao mi je primjer, navodeći što bih napravila kad bi mi netko rekao nešto ružno ... (ovdje sad ubacite nešto ružno, jer je on to ružno zaista i rekao, time prelazeći zonu teoretskog i zadirući u pravo vrijeđanje, što mu je i bila namjera, jer je znao moju obiteljsku pozadinu, pa je bio uvjeren kako će tim primjerom pokazati kako moja tvrdnja ne stoji) .... o Hrvatskoj.
Slegnula sam ramenima i ponovila isto što sam mu već rekla.
- Ako je to istina onda je istina, koju doduše treba promijeniti, ako je laž, a Bože moj, onda nisi dobro upućen i dopusti da te rasvijetlim.
Gledao me razočaranim pogledom, pokušaj nije uspio.
Po političkoj orijentaciji sam Hrvatica. Nema kod mene lokal patriotizma ( iako jako volim svoj rodni grad i nemam namjeru iseljavati u veći), niti opsesije čistokrvnim rodoslovljima od stoljeća sedmog, ako ti je Hrvatska dom koji braniš i kojem činiš dobro, onda si Hrvat, zaje... sve ostalo.
I tako razočaravam i zbunjujem ljude na svim poljima u svim smjerovima već godinama. A jedino što doista želim je u miru popiti jutarnju kavu.
13.04.2018. u 08:42 •
18 Komentara •
Print •
#
