petak, 02.03.2018.
Osuđena na život
Dijete mi ima plave oči. Muž i ja smo smeđi. Ljudi, čak i oni sa završenom srednjom školom, iz čega bi se dalo zaključiti da su svladali osnove načina prijenosa recesivnih svojstva u genetskom materijalu, pitaju - Na koga ima plave oči? Možda nisu taj dan pazili na nastavi. Filip ubacuje svoju redovnu repliku – Na mene. I blaženo se smiješka dok ga ljudi zbunjeno gledaju. Kad sam sama, odgovaram – Na poštara.
Kao i kad pitaju kad planiramo drugo dijete?, ili prije nego što smo se uzeli, kada ćete se ženiti?
Ljudi vole priče, vole tuđu intimu.
Jedan prijatelj mi je jednom rekao kako su pitanja koja počinju sa Zašto? nepristojna.
Npr.
- Ideš van večeras?
- Ne.
- A zašto?
Ili:
- Kada ćete na drugo?
- Nećemo imati drugo dijete.
- A zašto?
Što bi se dogodilo kad bismo iskreno odgovarali na takva pitanja? Da li su postavljaći pitanja spremni i u stanju čuti iskreni odgovor?
Vodimo uljudne razgovore, pokazujemo svoj dobar odgoj, neiskreni sugovornici. Neiskrenost kao tampon zona koja nam omogućuje civiliziranu koegzistenciju.
Možda anonimnost koju nam internet pruža sa svim svojim vrijeđanjem i ispoljavanjem mržnje kao ekstremnim, ali ipak iskrenim ispoljavanjem samog sebe i nije tako loša. Možda su ljudi u potrebi za iskrenošću otišli u drugu krajnost.
Kako godine idu i kako se više nikako ni pod razno ne mogu smatrati djetetom, iako se još uvijek mogu smatrati mladom sa trideset i sitno godina, počinjem imati sve jasnije stavove. Imala sam ih i prije, ali nekako nesigurno, znajući kako nemam sve informacije, i možda sam u krivu, ili sam ih posuđivala od drugih već prema trenutku u kojem se netko činio najuvjerljivijim. Sada pomalo gradim svoje, zapravo čak ih i ne gradim, oni se sami kristaliziraju, tu su i ne mogu im ništa. Nisu ti stavovi u kamenu uklesani, uvijek sam spremna prihvatiti kvalitetne argumente, međutim, ponekad nemam kvalitetne argumente niti za ovo što trenutno mislim. Mi žene sklone smo koristiti svoju intuiciju, vjerovati svojim osjećajima čak i kad ih ne možemo objasniti. Negdje sam pročitala da žene nesvijesno primjećuju puno toga i onda to nazivaju intuicijom, a zapravo se temelji na činjenicama. Ne znam da li je to točno. Moj unutarnji osjećaj me do sada dobro vodio pa sam ga sklona i dalje slijediti.
Taj osjećaj mi govori kad netko započne rečenicu sa Trebalo bi ... (npr. imati više djece, nahraniti beskućnika, imati uredan stan) tog čovjeka više nemam što slušati. Mogu... Želim... Moram... to ima smisla, a Trebalo bi... je samo isprika za lijenost ili oružje za nabijanje krivnje drugome.
Međutim, ono čega se strogo držim je ne vrijeđati. U skladu s onom - Ako nemaš ništa lijepo za reći, šuti. Činjenica je da čak i kad bih provela tri mjeseca u tuđim mokasinkama, ne bih znala kako je tom drugom čovjeku, dokle god ne bih imala njegovo srce i njegov mozak, njegove godine i sva njegova dosadašnja iskustva, uključujući njegove gene, a to je dakako potpuno nemoguće. Stoga pišem o sebi i svojim iskustvima, jer to je jedino što doista znam, u što se doista razumijem. Iz istog razloga me eventualna tuđa vrijeđanja mene ne diraju, jer znam da ta osoba nije ja i ne živi moj život, pa čak i dobronamjerni savjeti ili kritike često ne padnu na plodno tlo, jer pravila koja vrijede za tebe ne vrijede za mene.
Osuđena sam na ovaj život koji imam, sa svim svojim zadatostima i okolnostima koje su me izgradila i koje me grade, živim u svojoj sasvim privatnoj vremenskoj liniji, ne natječem se ni sa kime, jer ne trčimo istu utrku, ne uspoređujem se ni sa kime jer mi to dođe kao uspoređivanje kamena i cvijeta, po kojim kriterijima bi to uopće bilo moguće, a rezultat bi svakako bio besmislen.
Kao što je Einstein rekao, Svatko je genijalac. Međutim ako prosuđuješ ribu na osnovi njene sposobnosti penjanja uz drvo ona će cijeli život provesti u uvjerenju da je glupa.
02.03.2018. u 11:33 •
18 Komentara •
Print •
#
