Dnevnik toka misli
petak, 23.01.2015.
Na vrtuljku
Jutros sam došla na posao bez grudnjaka.
Nisam to planirala, nisam ni skužila dok već nisam bila pred zgradom. Razmišljala sam o tome da se moram šminkati (imam famoznu novogodišnju odluku, koja zapravo u sebi sadrži cijeli niz malih odluka, a to je da ću biti ŽENA, a šminkanje je jedna od tih malih odluka), jer petak je ( nisam spremna na tako drastične promjene kao što je svakodnevno šminkanje). Svako jutro imam točno određen niz radnji koje obavljam, a šaranje po svojem licu nije jedna od njih, dodavanjem nje, neka druga radnja morala je otpasti sa popisa. Što je podsvijest odlučila, saznala sam naknado. Srećom, muž ide na posao nakon mene pa mi je dofurao jedan primjerak, i ne shvaćajući delikatnost radnje držanja mojeg grudnjaka kroz prozor auta ispred zgrade u kojoj radim, učinio je to prije nego što sam ja uopće bila blizu auta.
S obzirom da ne volim šoping, štedljiva sam, lijena kad je riječ o šminkanju, volim udobnu obuću, ne kuham ( bar ne pretjerano, zapravo, ako gledamo prosjek zadnjih par tjedana, konstatacija - ne kuham - je nadasve egzaktna), frizera nisam vidjela pa … zapravo ni ne znam kad, ali broji se godinama ( zato mi kosa i je – „ i za podastrijet i za pokriti se“), i najčešće me se može vidjeti na biciklu sa palestinkom oko vrata i ruksakom na leđima... Dakle, došlo je vrijeme. Treba biti žena.
Mužu sam rekla da će morati nadograditi cijelu sobu za nove cipele i čizmice ( rekao je - ne), kupila sam peglu za kosu ( ne znam doduše što ću s njom, ali frizeru ipak neću ići, pa je neka zamjena morala pasti), danas me kolegica s posla porukom u 7 ujutro podsjetila da se petkom moram na šminkati ( zato sada kopam po oku jer me maskara žulja, ali petak je, pa taj trud mogu reciklirati za večernji izlazak), ovaj tjedan sam čak dva puta bila u suknji na poslu ( hlače su mi bile na pranju pa nisam imala neki izbor), i ne idem više u teretanu, sada idem na pilates ( s obzirom da idu i lokalne visoko pozicionirane gospođe, otkrila sam važnost svlačionice kao izvora životno i poslovno relevantnih informacija).
Sad još samo moram na neku foru postići da mi ujutro treba sat vremena za spremiti se za posao ili za bilo koju kavu na koju idem (uspjela sam rastegnuti potrebno vrijeme na 15 minuta), peći kolače nedjeljom ( nadam se da će mi kolegica poslati poruku i podsjetiti me na to), i naučiti voziti bicikl sa petama od 10 centimetara (što se tiče onih od pet centimetara, otkrila sam iznenađujuću prednost istih, peta služi kao utor zbog kojeg mi stopalo više ne može skliznuti sa pedale, toplo preporučam).
Ova kišna, siječanjska depresija od vremena mi je definitivno isprala mozak, i doista sam morala zahvatiti u duboki zdenac nesuvislog, ženskog, moždano-emotivnog vrtuljka kako bih nadišla utapanje. S obzirom da sam ipak i unatoč svemu (ma šta god ja mislila sama o sebi), tipično, stereotipno žensko, imam ekskluzivan pristup. Baš kao u neki dan gledanom francuskom filmu - Sous les jupes des filles, nikad ne znaš gdje će te centrifugalna sila tog vrtuljka izbaciti, ali ako ništa drugo, bar se pritom ludo zabaviš.
Oznake: žene
