Dnevnik toka misli
srijeda, 30.04.2014.
Dani su se počeli stapati...
Sjedim na terasi, i razmišljam o otoku. Doručak me čeka s jedne strane laptopa, kao i kava, a s druge knjiga, jer internet je spor, i svaka radnja oko uređenja ovog posta bit će meditativno duga. Ne smeta mi. Žurba je izašla iz mene.
Svaku noć kiša natapa vinograde i maslinike.
Svako prijepodne Sv. Nikola pregovara sa olovnim oblacima i šalje ih dalje na put.
Svako poslijepodne rascvjetali otok koketira sa suncem.
Zaista, sve je u cvatu, nema pola metra kvadratnog na kojem neki žbun, drač ili ljekovito bilje nije otvorilo pupoljke svih boja, nijansi i oblika. Zrak je otežao od mirisa, svako malo nosnice opsjedne opojna i zavodljiva najezda, a osjetilo njuha kapitulira. Kao da dišem prvi put u životu.
Divlje perunike i otok Šćedro.
Za razliku od onog mage, ovaj nas je itekako fermao, dok su se kobile makle s ceste u sigurnost makije, on je ostao sa zaštitničkim stavom.
Mala Stiniva
Uvala Zaraće. Kao i po cijelom otoku, listovi stijenja, nekada vodoravno poslagani, sada nakošeni, okomiti, valoviti, ti listovi poput knjiga pričaju o silama koje su ih oblikovale u povijesti.
Lukobrane je priskrbila majka priroda.
Nadam se da će jednog dana asfaltirati makadam, jer s njega puca panoramski pogled na Šćedro, Korčulu, Vis, Pelješac i ostale otoke, ali mi ne štedimo svoj mali auto, a njega to ni ne smeta. :)
Sv. Nedilja, pogled na Vis, naše najdraže mjesto za čitanje knjiga.
I povratak kroz tunel Pitve, dug 1.4 km, mračan, uzak, smjer vožnje određuje semafor, unutra postoji mala kapelica, i vinska špilja, ali tko prvi put njime prolazi vjerojatno ništa od toga neće vidjeti, samo će paziti da živ izađe van.
Da zadnja slika ne bi bila mračni tunel... ;)
