Eto, i meni se to dogodilo...
Da, radim. Nakon 2 i pol godine čekanja, napokon sam dobil posel i to na isti onaj famozni 8. prosinca, naslovljen ovdje u blogu, ne sluteći, kao poseban dan. Tada je Ministarstvo odlučilo, a ja doznal dva tjedna kasnije. Onda su još išle formalnosti, natječaj, papirologija, i konačno, od 1. veljače, i ja radim. Danas mi je konačno osposobljen i kompjutor tu, pa bum se češće javljal. Za prvi put bu i ovo dosta. |
Apologija
Ja sam idealist i mene to ponekad košta dolaska do granica nesnošljivosti. Možda sam cjepidlaka, možda sam samo dlaka među zubima, dosadan kao stidna uš, ali to je sve iz idealizma. |
Jedan poseban dan
Da, nekak sam se već pripremal da ovaj dan obilježim svojim novim postom na blogu, prvim nakon skoro dva meseca, i onda mi je još fino dan upotpunjen jednom sretnom viješću. |
Barry White - Just the way you are
I never take anything for granted |
Aerosmyth - I don't wanna miss a thing
I could stay awake just to hear you breathing |
Još jedan prelazak preko startne linije
Bila je rana jesenska večer. Nedjeljna. Dan ranije završile su Mediteranske igre u Splitu, i još se govorkalo o rezultatima, prepričavali su se događaji s te dotad najveće sportske manifestacije u Jugoslaviji. Josip je Broz Tito bil je već ozbiljno bolestan, govorkalo se da ne bu još dugo. Dan ranije rođen je Alen Macinić. Majka Antonije Blaće trebala je roditi za dva dana. Robert Duvall slavil je svoj 50. rođendan, Monica Bellucci bila je petnaestogodišnjakinja, a rođendan je slavila i Zdravka Krstulović, tada još zdrava, bez tragova Alzheimerove bolesti. Svet se sećal tragedije Jamesa Deana, koji je poginul prije 24 godine. Amerikom je vladal Carter, SSSR-om Brežnjev, Francuskom Valéry Giscard d'Estaing. Charles Windsor tražil je još uvijek djevicu kojom bu se oženil i napravil ju princezom od Walesa. Zagrebačke su registracije izdane te godine počinjale brojkom 3. Tramvaj nije još vozil do Novog Zagreba. Trgom Republike vozili su auti. Mladež je odlazila u Kulušić, slušati mlade i perspektivne bendove: Prljavo kazalište, Parni valjak i nekog bradatog klinca iz Novog Zagreba, Branimira Štulića, koji se čitave dane smucal centrom grada nabijajući po svojoj gitari. |
Aerosmith - Amazing
I kept the right ones out |
Abba - The winner takes it all
Još jedan dug od jučer: naime, ni sami članovi Abbe nisu se držali onoga rečenog u pjesmi "One of us", jer se grupa raspala upravo zbog svađe jednog člana i članice, koji su čak bili u braku. Tak je to kad ne razmišljaš o onom kaj pjevaš. |
Abba - One of us
Glazbu percipiramo vuhima, to nema spora. No, iako je vuho obično metonimija za sluh, nikad nam ne padne na pamet da se u vuhu nalazi i osjetilo za ravnotežu. I baš nas uobičajena poraba vuha za sluh može navesti na krivi trag. Jer, da, glazbu redovito primamo vuhima, ali obično na nju reagiramo na dva bitna načina. Prvi način je da, svakak, čujemo glazbenu podlogu, ali smo skloni obraćati pažnju i na tekst (naravno, za potrebe ovog napisa dotičem se isključivo popularne glazbe koja je jako retko instrumentalna), tak da zapravo te skladbe doživljavamo ko uglazbljenu poeziju. Drugi je način, za kojim ide i moderna plesna glazba, taj da je tekst potpuno nebitan, dapače često je tolko banalan da zvuči zapanjujuće glupo (npr. "Tko je onda dirao Pipi?"). Oni igraju na centar za ravnotežu. Dost je samo strefit neku žicu u mozgu i onda vaše tijelo počne samo od sebe poskakivati, i opće vas nije briga o dubini tog teksta. |
Posrednik
Bratska ljubav je obično metafora sloge. "Složna braća kuću grade." No, u mojoj široj, a i još nekoliko obitelji koje znam, obično je bratska ljubav umijeće elegantnog zabijanja noža u leđa svom materničnom pred- ili postanaru. Ovaj put primjer su moja majka i ujak. Ujak je stariji, 4 godine, osamljeni čudak i tvrdolinijaški individualac, koji se rijetko zbližava s ljudima i obično to uvijek radi za neke svoje ciljeve. Od mladosti je bil na svoje brdo tkan, nikad se nije ženil, imal je jednu vrlo, vrlo ozbiljnu vezu koja je trajala nekoliko godina i koja je trebala završiti brakom, a onda mu je nekaj puhnulo u glavu (ili je zapravo gledal kak se raspada brak njegovih roditelja, moje bake i dede, koji su živjeli nakon rastave 7 godina u istom stanu i nisu komunicirali - osim ak su se svadili prek dece i borili za njihovu naklonost), i tu je curu ostavil praktički pred oltarom, nekih tjedan dana prije njene diplome. Ona se kasnije udala, ima dva sina, igrom slučaja jednog sam ponovno upoznal nakon dobrih 15 godina kaj sam ga zadnji put videl. Ujak je pak onda uletaval iz vezice u vezicu, no uglavnom je, otkako sam se ja rodil, bil sam, živeći ugodnim životom samca, koji u životu ima posel, jednom tjedno preferans s dečkima, jednom godišnje mjesec dana krstarenja po Karipskom otočju (a vjerojatno je tam imal i neke putovanjske ljubavi), te planinarenja vikendom. Kaj se planinarenja tiče, bil je manijak. Isprva je išel organizirano, s planinarskim društvom, a onda je počel odlaziti sam, jer mu "njihov prespori tempo nije odgovaral". I onda je, prilično abruptno, prestal. Nikad nismo doznali zakaj. Jednostavno, prestanak je bil prenagli da bi se reklo da mu je jednostavno dopizdilo. Možda i jest samo to bil razlog, a možda je i negdi visel, možda je imal susret s nekom zvijeri (pričal je o tome kako je iznenada na šumskom putu negdje usred ničega naletil na vola koji se ustobočil, i onda ga je moral zaobilaziti kroz šikaru), imam osjećaj da nikad ne bum doznal. Ja inače volim s njim pričati o tim dogodovštinama, ali, s obzirom na to da s tim čovjekom imam koeficijent srodnosti 0,5 (da, položil sam Populacijsku genetiku :) ), mislim da ga ipak preslabo poznajem. On je inače prije 12 godina konačno dal otkaz i povukel se u osamu naše nekadašnje vikendice, a sada njegovog brloga (jer je on doista to iz te prekrasne drvene kućice napravil), i tamo se bavil isprva uzgojem poljoprivrednih kultura, a potom je nabavil koze. I tako već dobrih 10 godina on lifra kozje mleko i njegove derivate, ali se usto još bavi i ostalim poljoprivrednim radovima. On je "one man farm". S jedne strane mu se divim, jer može toliko stvari napraviti (iako se muči ko pes, a i taj uzgoj mu je traljav, on hoće sve probati, pa onda ima 5 biljnih vrsta na jednoj gredici, a to rezultira jednim kvalitetnim plodom godišnje), a opet ga i žalim zbog toga jer bi tu osoba s vizijom mogla puno napraviti. Organska poljoprivreda je hit. Kozje mleko je izuzetno zdravo, a sir je delikatesa, ali onda treba napraviti nekakav pošteni pogon za taj sir i baciti se u taj posel, a ne ovak, on bi da mu je to i hobi i posel, a ipak bu uskoro imal već 59 godina i nemre više raditi ko konj. Usto je još tvrdoglavi i (auto)destruktivni Škorpion, koji si ne da niš utuviti u glavu, tako da je izuzetno teška osoba koja zahtijeva puno taktičnosti. |
O mukama mladih roditelja i mučenju od strane mladih roditelja
Koncept MILF-a jedna je od intrigantnijih tema u suvremenoj pornografskoj kulturi. MILF je skraćenica od engleskoga "mother I'd like to fuck", a označava malo stariju ženu, koja je već rodila, ali se unatoč tome dobro drži. Klasični primjeri ovjekovječeni na velikom ekranu su Mrs. Robinson iz Diplomca i Stiffler's Mom iz Američke pite. Međutim, iako postoji mnoštvo maštarija nevinih pubertetlija o susedama, tetama, profesoricama ili osobama iz šou-biznisa - svima, naravno, dosta starijim - nekak mi se čini da koncept MILF-a polako izlazi iz mode kad premašite dvadesetu. Odnosno, vrlo se sužava krug ljudi koje i dalje zanimaju starije žene. Dijelom i zato jer su žene koje su vas palile kad ste imali trinaest već dobrano zagazile u peto desetljeće života, a tu se popis ljepotica počinje osipati. Malo ih je koje uspiju tomu odoljeti (npr. izuzeci su Sophie Marceau, Andie MacDowell, Catherine Deneuve i majka jednog mog poznanika). |
Autizam
Prednosti bivanja jedincem su jasne: imate svu potrebnu pažnju roditelja, svi pokloni su vaši i nemate se želju takmičiti s nikim za roditeljsku ljubav. Nedostaci nebivanja jedincem su isto tako jasni: možete se osjećati zanemareno, možete postati zavidni i skloni ste konkurenciji i uspoređivanju. Također, ak ste mlađi, dobivate išarane školske udžbenike. Ako malo bolje pogledamo, nebivanje jedincem je zapravo dobra priprema za život. Jer, ono kaj nisam napomenul, a to su prednosti imanja braće i sestara, zapravo vas uči toleranciji, dijeljenju, pozitivnoj konkurenciji, motivaciji. Naravno da to često zna skliznuti u svađe i mržnju, poput dece jedne bivše prijateljice moje majke, koja su redovito provjeravala njezine račune iz dućana kako bi vidjela na kog od njih je više potrošila. Ali, mislim da to više ima veze s općim vrednostima obitelji. |
Dragi stanari, vaš dnevni zadatak je: pokažite cice i guzice!
Tema je, naravno, Big Brother. Nova sezona, u kojoj nam se opet s ekrana smješkaju priglupe fizionomije skupine ljudi zatočene u neprirodnom životnom prostoru, koje čitava produkcijska mašina tjera na prisilnu socijalizaciju čak i kad im se ne da, a sve to ne bi li na kraju jedan od njih otišao doma s impresivnom jednokratnom zaradom od milijun kuna. A onda potonuo u zaborav, kako to već obično biva. |
Razmišljanja o vodi
Voda je zdrava, kažu. Svaki nas dan s televizije bombardiraju reklamama za vodu, Bistru, Janu, Studenu, Ledenu, Medenu, Mutnu...stolnu, izvorsku, mineralnu...gaziranu, negaziranu, sa smanjenim brojem mjehurića... |
Fragmentarna - dio treći
Evo ga, večeras idem na more, ne da mi se pisati dugi post, niti stignem, tako da sada ovamo ide treći i posljednji dio fragmentarne priče, pravi cliffhanger, ujedno i zadnje kaj sam od te priče napisal. |
Hm, ja sam i opet imal neke planove...
...ali se ovaj put to nije izjalovilo, nego je došlo nažalost do nekih manevara koji su zasjenili sjajnu večer. Jebiga. Neki ljudi moraju piti, uopće ne razmišljajući je li i drugima kasnije jednako zabavno koliko je njima bilo prije nego kaj im se um pomračil. |
Dan kada su umrli neki planovi
Prvi je dan uživancije otišel u posve neplaniranom smeru, seminar koji sam pisal odbijen mi je uz prilično otresit komentar, tako da sam ostal s 5 ispita za jesen. Niš, idemo dalje. Ipak, sve u svemu, dan je kasnije ipak spašen, uspjel sam naći neko zadovoljstvo u svemu tome, ali opet - dva neplanirana ispita više za jesen. |
Napokon sam...
Otišla mi stara noćas na more. I sad, ja u principu jako volim biti sam, i to uvijek nju napucam tri-četiri dana ranije na more, tak da fino ne moram trpjeti njezinu živčanost dok dole dovodi kuću u red nakon zime, a i tu se malo odmorim, uživam u ljetu, uživam u tome da sam sam svoj gospodar. Jedino mi je malo sablasno noću, sve je pusto, nema nikoga ni na ulici, i onda mi se pojavi još hrpa posla koja me ometa u uživanju. Npr., za sutra trebam još nekakvi seminar nadrobiti, pa onda moram račune poplaćati, otfurati ugovor u SC, naći se s nekim ljudima...i tak buju ta tri dana zapravo red jurnjave, red odmora. A onda i u petak ja partim, vlakom prema jugu. S jedne strane, jedva čekam. S druge strane, ima još tu posla u Zagrebu, mogel sam baš ostati do utorka, probati u ponedeljak opet na ispit...ovako bum s jedne strane jedva čekal jesen da vidim neke drage ljude, a opet i zaziral od nje, jer me čeka 4 ili čak 5 uvjeta. Brrrrr... |
Vi ste najslabija karika - zbogom!
...rekla mi je to Danijela Trbović (bivša Vlajki), dok me izbacivala u pretposljednjem krugu kviza u kojem sam u čitavoj emisiji ponudil jedan jedini netočan odgovor. Ali, krenimo redom: |
Fragmentarna - dio drugi
Ne da mi se danas pisati, u nekom sam ludom stanju prije sutrašnjeg ispita, ne da mi se učiti, ne da mi se niš, samo celi dan visim pred kompom...pa vam evo drugog dijela one priče: |
...dok ja sanjam kolodvore
Kolodvori su čudesna mjesta. Mislim, naravno, na željezničke. Još sam ko klinac htel biti vozač tramvaja, pa otuda i sva ta fascinacija tračnim vozilima. A nekako od 1997., kada sam s najboljim frendom, nakon završene srednje, odlučil otperjati s Inter-Railom po Europi, nekak su mi željeznice i kolodvori prirasli srcu. Imaju i poseban miris, miris putovanja. Ja sam noćas išel po tu kartu, i malo švrljal kolodvorom. Noću, posebice ljeti, postoji još neki poseban štih. Naravno, ima beskućnika koji spavaju s nekom vrećicom pod glavom, bilo na podu ili na klupi, i to baš i nije neki prizor. Onda imate mlade putnike, s ruksacima, koji zijevaju, napola izvaljeni, kunjajući, i čekaju jutro, i prvi vlak koji bu ih odnesel dalje. I, naravno, osoblje. Ekipu koja radi na blagajnama, npr. Dojdem ja tako noćas, oko trifrtalja 4, i naletim na tipa kako krmi na blagajni. I to onak, zavaljen, noge na stolu, i blaženi osmijeh. Sva sreća, nije bilo hrkanja, poluotvorenih usta sa slinom, ili slično. Lagano mu privučem pažnju, kašljucanjem, i on se stvarno probudi. Ja se uljudno ispričam kaj ga budim, i kupim si kartu. Platim, i odem u noć. |
Divote sjebanog bioritma
Vreme naznačeno - doba kad mi ističeju dva sata nejedenja nakon plombiranog zuba. Vreme stvarno - 2:56 ujutro. Divota. Evo, nakon kaj sam prvo bil kod zubarice da mi zvadi umnjak, a ona rekla da nemre, jer bi tu moglo biti problema budući da za tjean dana idem na more, a nikad se ne zna s tim vađenjem kak bu se to razvilo, pa mi je onda brže-bolje splombirala jednu doljnju šesticu, navratil sam se do frenda, trebali smo prevesti nekakvo pismo Petra Zrinjskog. Tip je pisal to 1647., i to još na mađarskom. I sad, kak frend dela u Zavodu za povijest pri Akademiji, dobil je to pismo od jedne cure koja je s nama išla u razred, a danas dela u Institutu za povijest. Uglavnom, mi smo se naprezali i valjali od smeha s obzirom na sve kaj smo izvrtili u glavi da bi se dalo iščitati iz teksta (npr., neke riječi nismo znali kak pročitati, pa je ispalo da Zrinjski frenda zove na kurve, ili da će ga prokleti, a možda i da ga zove da im se pridruži u njihovoj masonskoj loži). Onda sam se fino prošetal od Trešnjevke do doma, navalil na kompjutor, obavil Forum i mejlove, sad pišem ovo, a onda idem večerat (!), pa onda pak idem pehaka do Glavnog kolodvora kupit si kartu za cug za more. Baš bu to lepa šetnja noćnim gradom. Vrnem se valda oko pola 5. Još bum, kak to obično bude, putem susretal hrpe žoharih, kaj samo izgmižeju iz svih ovih zgrada uz put... |
Prijemni
I tak, sutra u tri popodne, kada mnogi zagrebački faksovi otvoriju svoja vrata, u njih buju se zbuksali mladi i nadobudni ljudi, a svima im je želja samo jedna - dobiti indeks Filozofskog faksa. Svi oni paničariju, grizeju nokte, misliju si da ne buju uspjeli - a ipak ih na kraju većina upiše, čak i ono kaj su hteli, ili barem jedan dio toga. Ali, taj je prijemni zapravo zgodan pokazatelj toga kolko je hrvatska mladež sigurna u svoje znanje stečeno tijekom školovanja i uzgred. Očito, ne previše. Svi se zgražaju kad ja tražim tišinu oko sebe dok se gleda neki kviz, zoveju me sociopatom, rešavanje križaljki im je dosadno, novine teško da ikad čitaju...a onda im je prijemni pretežak. Mislim, lahko je meni popovati, ali ja sam svoje pripreme odradil kroz celi život. I došel sam na prijemni bez ikakvih očekivanja. Znal sam da mi je znanje solidno, al baš da bum prvi, to se nisam nadal. I onda su počeli s tim da mi je to zato kaj sam već završil jedan faks, pa onda imam više znanja...a realno, možda sam dva podatka od onih kaj su bili u prijemnom naučil na faksu. Ali, neka se i oni veseliju. Svi imaju priliku. Hic Rhodus, hic salta. |
O matematici
Eto, ja iz nekog razloga (zapravo, iz vrlo dobro znanog razloga) nisam nikad baš dobro stajal s matematikom i fizikom. Mislim, meni vam je uvijek jasno kad mi neko da formulu, sve to uvrstim, izračunam, itd. Dapače, računam prilično brzo i bez kalkulatora, a ne ko ova današnja deca kaj više ne znaju ni korijenje vaditi pješke (mislim na drugi korijen, a ne na mrkvu i pasternjak). Međutim, kad mi se postavi tekstualni zadatak, onda je to živa muka dok ne pohvatam varijable, tj. ko tu koga. I obično onda idem posve okolnom logikom - gledam kaj se uči u toj cjelini, pa pretpostavljam u čemu bi mogla biti caka u zadatku. Zato sam, na kraju krajeva, uvijek imal bolje ocjene iz matematike nego iz fizike. I sad, prije par tjedana izašel sam na ispit iz statistike, kaj me bila užasna frka, jer mi dvopredmetni sociolozi ne moramo prek godine niš delati, nemamo računske zadatke, nego samo teoriju. I svi nam veliju da nam je to lakše. Ali suha teorija je meni još gorja. Uglavnom, ja sam se na ispitu stvarno skrumpiral, pobral trojku, i bil čisto zadovoljan. Sve dok mi s boka nije dojedril neugodan ispit koji se odaziva na ime Populacijska genetika. A to vam je otprilike računska statistika, ali na način da: imate ubi Bože dosadnog profesora, koji je usto i alkoholičar, pa vam se ne da dolaziti na predavanja; imate skripta po kojima se sprema ispit, ali su skripta zapravo profesorove bilješke koje su pisane strahovito konfuzno, bez interpunkcija, u maniri romana toka svijesti; dan prije ispita vam rikne printer, pa si ta skripta nemrete isprintati i otfurati na ispit (jer vam dopušta da ih imate na ispitu), a nikom drugom nemrete dojti s idejom da vam printa 50 stranica dvostrano, pa onda odete na ispit u nadi da bu došel još neko od vaših, ko bu imal isprintana skripta. Ali, ko za vraga, niko se ne pojavi, vi buljite ko telac u papir, i onda padnete. |
Tempores mutant et fugiunt...
Mislim da mi nikad vreme nije tolko protutnjalo ko ova godina dana. Ko da sam jučer došel s mora i spremal se ambiciozno krenuti s poslom, a evo, već je gotovo. Ko zna, možda je to zato kaj bih prije vreme meril od jednog do drugog odlaska na more, a ovu i prošlu godinu sam na moru bil i par puta između toga, pa mi se sve to subjektivno čini manje. Ili mi je jednostavno godina bila prerutinska, ispunjena svim poznatim stvarima, dosadnima, niš se nije događalo. Nije bilo spektakularnih izlaskih, s curom sam prekinul, svaki dan bih obavljal uobičajenu rutinu faksa i visenja na Forumu, a po zimi su i dani kraći...ali se bojim da bu to vreme išlo sve brže. Mi smo ti koji smo si skloni stalno postavljati nekakve repere kojima određujemo prevaljeni put, i onda se samo bacamo od jedne oznake do druge, i ni ne skužimo da je već minula godina. I onda ti, s ovako brzo proteklom godinom, očekuj da bu ti šest tjednih mora trajalo dugo! Pa to bu se istopilo začas, i evo ti opet ispita, jeseni i gotova je još jedna godina. |
O epistemologiji
Danas ja opet u nekim raspravama sa ekipom na Forumu FFZG-a. Naime, mene tamo većina ekipe drži za lokalnog ridikula, jer sam obično pun nekakvih teorija, koje spremno vadim iz rukava, kako mi zatreba. Moja je stvar da se često zapetljam u nekaj o čemu baš nemam dovoljno znanja, a opet imam neki impuls da iznesem svoje mišljenje o tome. I onda krenem s konstrukcijom teorije. Međutim, većina ekipe s kojom se ja kvačim obično insistira na suhoparnom znanstvenom diskursu, i moj ih pristup izluđuje i baca u očaj. A u čemu je zapravo problem? Naravno, većina tih ljudi, ako ih neka stvar zanima, krene se interesirati, skupljati literaturu za to područje...i onda se par meseci bavi tim područjem, pa se iz toga izrodi nekakav znanstveni članak. Moj je problem taj da me zanima previše stvari, a usto imam problema s koncentracijom, tako da bih ja teoretski i mogel proučavati neki problem par meseci, isključivo fokusiran na njega - ali bih celo to vreme imal užasno neugodan osjećaj da gubim vreme, odnosno da bih istovremeno mogel raditi još neke korisne stvari koje me zanimaju. I sad, tu je vječita dilema: biti pravi znanstvenik i raditi stvari temeljito, jednu po jednu, ili lepršati od problema do problema, te tako popabirčiti puno znanja, ali uvijek ostati diletant. Ja odabirem treći pristup, koji međutim zahtijeva mnogo razumijevanja od drugih, a toga obično fali: naime, ja uđem u raspravu s onim kaj znam (a mogu reći, bez lažne skromnosti, da dosta toga znam, odnosno da imam solidan stupanj predznanja - ali još uvijek na amaterskoj razini), i odmah puknem neku svoju teoriju. Onda dolazi ključna greška ovih sa znanstvenim pristupom. Oni mi ukažeju na slabe točke moje teorije, i tako se nadmudrujemo neko vreme, međutim oni na kraju obično uvređeno odustanu, jer, kaj imaju raspravljati s amaterom. A ja samo hoću dobiti konkretne informacije - na mnogo lakši i brži način nego da se sada bacim na čitanje. A tu je i interaktivnost, dakle ako ti nekaj nije jasno, možeš pitati, dok knjigu nemreš pitati. |
Nitko ne zna da sam lezbijka...
...pa ni ja. |
Fragmentarna, dio prvi
Danas me uhvatila glavobolja, valda od tlaka, majka mi se previja od muka u drugoj sobi (nju pogotovo boli glava, svaki put kad je tlak), a ja još imam danas posla, pa bum sad ovdje skeljil samo prvi dio nikad dovršene priče. Naime, jednom sam krenul pisati malo dulju priču za Ka/Os, časopis studentih komparativne književnosti, no na kraju su mi uvrstili jednu drugu priču, a ovu nisam nikad uspjel okončati, i sada mi stoji poludovršena u datoteki na desktopu, kao tvornica glinice iznad Obrovca. Malo se teško nakon dve godine vratiti u sedlo i dovršiti ju, naime, bojim se da bu se vidil rez. Hm, ali ako je Mažuranić mogel nakon 250 godina nadopuniti Osmana... |
Radni narod Crne Gore
Ponekad pomislim da imam crnogorskih gena. Naime, furt svakam kasnim. Eto, i ovaj post, koji je naslovljen kada već jest, pišem zapravo dva sata kasnije. A u čemu je zapravo stvar? Sećam se da su nas na psihologiji učili da u mozgu postoji i centar za vreme. Moj je očito pošteno atrofiran. Da mi velite da vam nasumično odredim kad je prošla minuta, moral bih si brojati u glavi sekunde da vam mogu reći otprilike. Inače bi mogel fulati čak do 5 minuta. A tu su i moji proračuni. Meni treba 10 minuta do Trga. Naravno, ako me tramvaj čeka na stanici, a i ako nema gužve na cesti. Ako ima, onda jebiga. Možda bih trebal krenuti ranije? Svaki put to i odlučim, ali, evo, još samo da ovo obavim, pa stignem još i ovo...pa kaj je već frtalj 9? A dogovorili smo se u 8... Pa onda uobičajena poruka "E, dajte se vi odite nekam sesti, pa mi javite gdi bute, ja kasnim." U međuvremenu psujem ZET i Bandića i sve one kratkovidne gradske vlasti koje još nisu uvele privatnu helikoptersku službu za građane. |
Uđite slobodno, gazda je razapet...
...ali pazite da slučajno nemate kratke hlače. Name, danas prolazim ja kraj Petrove crkve, kad ono, na vratima sijaset (nekih desetak) zabrana. Mislim si, nitko nije stranac u hramu Božjemu, pa da vidimo koga to izgone iz njega. I tako, uz uobičajene zabrane o mobitelima (slažem se), hrani i piću (zato se i veli da su crkveni miševi siromašni - jedino jestivo su hostije; no da, i inventar, misali...), tamo se nalaze i zabrane za romobile (!?), pese (sećate se još onog incidenta kad pes vodič slepog vjernika nije smel s njim u crkvu), kape šilterice (WTF?) i, naravno, mini-suknje i kratke hlače, pa čak i polo-majice. |
< | veljača, 2006 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv