Fragmentarna - dio drugi
Ne da mi se danas pisati, u nekom sam ludom stanju prije sutrašnjeg ispita, ne da mi se učiti, ne da mi se niš, samo celi dan visim pred kompom...pa vam evo drugog dijela one priče:
Bio je to jedan od onih dana kada sam se znao zapitati je li imalo smisla preseliti se u Motovun. Stajao sam pokraj francuskog prozora, zamišljeno piljeći u dubinu, gdje je Mirna vijugala svojim kanaliziranim tokom, ličeći na metar koji je neki majstor ostavio napola sklopljen, u cik-cak liniji. Bilo je tmurno, oblačno vrijeme, puhao je sjeveroistočnjak, donoseći hladnoću s Alpa. Jedan od onih dana kada ne poželite izaći van, jer znadete da će vas propuhati do kostiju, a opet, ostajanje u četiri zida (i nekoliko pregrada između njih) nije posebno inspirativno. Stajao sam tako, bez nadahnuća, znajući da bih trebao ponešto raditi, premda mi je zapravo u zadnje vrijeme sve više postajalo jasno da uopće ne znam što je moj posao, zašto sam ovdje. Ulazio sam lagano u sredovječje, imao sam tri fakultetske diplome, nekoliko godina života u inozemstvu, a sada sam stajao ovdje, gledajući tmuran pejzaž unutrašnjosti Istre, koji sam smatrao jednim od najljepših kutaka Zemlje.
Nakon što sam se prije dvije godine vratio iz inozemstva, odlučio sam ovdje urediti studio. Zapravo, odlučili SMO. Ne bih mogao ispričati ništa detaljnije, a da se ne sjetim Ivne. Ivna je bila moja kolegica još iz doba studentskih dana. Zajedno smo pohađali predavanja, družili se izvan nastave, razgovarali, imali velike ideje o promjeni svijeta. Uobičajene priče o kojima sanjare dvadesetogodišnjaci. Kada smo diplomirali, nekako se poklopilo da smo oboje dobili stipendiju za postdiplomsko usavršavanje na Sorbonni. I tako smo se potucali Europom, malo zajedno, malo zasebno, sve dok se prije dvije godine nismo odlučili smjestiti u Motovunu. Zaradili smo ponešto, pišući članke, znanstvene radove, zatražili kredit, a i pronašlo se tu nekakvo nasljedstvo Ivninog ujaka, te smo kupili jednu staru kuću u jezgri Motovuna, preuredivši je u studio. Tu smo živjeli i radili. Naš je odnos bio poslovno-prijateljski. Možda je stoga i mogao funkcionirati na taj način, premda smo oboje imali svoje faze snažnijih osjećaja spram onoga drugoga. Bili smo kao dvoje ljudi koji se pokušavaju pogledati stojeći svaki s jedne strane oznake tramvajske stanice. Nepogrešivo bismo se uvijek nagnuli u pogrešnu stranu. Te su emocije držale našu vezu, a opet, njihova neuzvraćenost omogućavala je da naš odnos ne izgori. Ipak, kako smo živjeli daleko od svih zbivanja, a već smo oboje bili zakoračili u tridesete, ponekad sam se znao uhvatiti razmišljajući kako bismo zbog takvog našeg odnosa mogli oboje ostati sami. Iako mi se ta ideja više i nije činila tako strašnom, otkako sam izašao iz okvira uskog razmišljanja o prokreaciji kao jedinoj svrsi ljudskoga postojanja, te o braku kao instituciji koja bi primarno to trebala omogućiti.
Ono što smo mi u biti u tome studiju radili, nije bilo jasno gotovo nikome, nama samima ponajmanje. Radilo se o nekoj vrsti mješavine filozofije, umjetnosti, politike, pamfletizma. Bili smo poklopci svakom loncu. Kulturni djelatnici bez opredjeljenja. Pisali smo knjige, objavljivali članke, agitirali, borili se za nedokučive ideale, istupali u medijima. Zvali su nas "hrvatskom inačicom Yoko Ono i Johna Lennona". Tabloidi su nam željeli pripisati strastvenu ljubavnu vezu, prepunu izopačenih seksualnih preferencija. Mi smo se trudili postići da nas to ne dira. Živjeli smo smireno, povučeno, u gradiću u kojem je vrijeme stajalo 50 tjedana u godini, oživljavajući tek ljeti, za filmskoga festivala.
Ipak, ponekad, upravo za takvih jesenskih dana, upao bih u neku krizu, pitajući se ima li smisla živjeti na ovakav način, naizgled daleko od ljudi, a opet pod lupom javnosti, izloženi suptilnoj poruzi ljudi za čije smo se osvještavanje borili, mi, i sami neosviješteni u mnogim pitanjima. Tada, u napadima te tjeskobe, razgovarao bih s Ivnom. Proučavali smo razne filozofske pravce, religiozna mišljenja, mislioce i mistike, kako bismo dobili novu energiju za napredak. Tu smo se uvelike razlikovali. Ivna je bila agnostičarka, teško je prihvaćala ono za što joj razum nije davao zeleno svjetlo. Ja sam opet bio i previše zagrižljiv u pitanjima spiritualnosti, ratujući s mnoštvom zapadnjačkih tradicija. Odbijao sam zapadnu medicinu, prezirao egzaktnost zapadnjačkih tehničkih znanosti, vjerujući da se mnoštvo stvari ne može objasniti umom, već jedino intuicijom. Posjećivao sam tečajeve alternative, pronašao osobu s kojom sam diskutirao spiritualna pitanja, dobivajući uvijek sve više i više uvida u stvarnost, ali opet, rješenja nije bilo na vidiku.
Znao sam da, ako nastavim ovakvim tempom, neću uspjeti ostvariti nikakav veći napredak, osjećao sam da sam zaglavio na pritki svoje životne ljestvice, te da ljestvica ide dalje, ali su pritke potrgane, i potreban je silovit skok kako bi se dospjelo do sljedeće.
Imao sam možda još par tjedana vremena do konačnog sloma. Podigao sam telefonsku slušalicu i nazvao Milivoja.
|
