Šarlatanski zapisi

petak, 30.09.2005.

Još jedan prelazak preko startne linije

Bila je rana jesenska večer. Nedjeljna. Dan ranije završile su Mediteranske igre u Splitu, i još se govorkalo o rezultatima, prepričavali su se događaji s te dotad najveće sportske manifestacije u Jugoslaviji. Josip je Broz Tito bil je već ozbiljno bolestan, govorkalo se da ne bu još dugo. Dan ranije rođen je Alen Macinić. Majka Antonije Blaće trebala je roditi za dva dana. Robert Duvall slavil je svoj 50. rođendan, Monica Bellucci bila je petnaestogodišnjakinja, a rođendan je slavila i Zdravka Krstulović, tada još zdrava, bez tragova Alzheimerove bolesti. Svet se sećal tragedije Jamesa Deana, koji je poginul prije 24 godine. Amerikom je vladal Carter, SSSR-om Brežnjev, Francuskom Valéry Giscard d'Estaing. Charles Windsor tražil je još uvijek djevicu kojom bu se oženil i napravil ju princezom od Walesa. Zagrebačke su registracije izdane te godine počinjale brojkom 3. Tramvaj nije još vozil do Novog Zagreba. Trgom Republike vozili su auti. Mladež je odlazila u Kulušić, slušati mlade i perspektivne bendove: Prljavo kazalište, Parni valjak i nekog bradatog klinca iz Novog Zagreba, Branimira Štulića, koji se čitave dane smucal centrom grada nabijajući po svojoj gitari.
U bolnici u Petrovoj jedna je žena iščekivala porođaj svog prvog i, kak bu se kasnije ispostavilo, jedinog deteta, sina. Termin koji su doktori rekli trebal je biti deset dana ranije, no mali se nije dal van. Porođaj je trebal voditi dr. Damir Buković, koji bu se dvadesetak godina kasnije teško iskompromitiral politički, zaradivši i nadimak dr. Biblija. No, on je tada dobil upalu slepog creva i završil na operaciji. I tako je dotična gospođa čekala porođaj doma, sve dok joj u to nedjeljno jutro nisu konačno nisu počeli trudovi. U točno 20 sati i 20 minuta 30. rujna 1979. godine rođen je dječak, najteža beba toga dana. 4 i pol kile.
Dječak kojemu bu otac htel nadjenuti ime Filip, no zbog bakinog protivljenja dobil bu ipak ime po najvećem hrvatskom kralju. I time ostal obilježen za sva vremena, jer s tim imenom i nemre biti niš drugo nego Hrvat.
Krešimir Sučević. Pod tim imenom živjel bu sljedećih sedam godina, do svoga polaska u školu. Naime, tada bu mu dodano i djevojačko prezime majke, koje bu on posle počel koristiti ko svoje jedino prezime.
Zakaj? Zato jer je otac dotičnog Krešimira, pod pritiskom svog oca, dva tjedna nakon rođenja sina zatražil rastavu. Radilo se o patrijarhalno nastrojenom čovjeku, koji se bojal svoga vlastitog oca, a taj pak nije dozvoljaval da mu se suprotstavlja jedna žena, kaj je bilo baš ono gdje mu se snaha zamjerila. Nakon rastave, otac više nikad nije poželjel vidjeti svoga jedinorođenca.
I tako je mali odrasel bez oca, pod paskom majke, bake i ujaka koji je živjel u istoj kući. Ne bih se moglo reći da mu nije bilo omogućeno mnogo toga. Baka ga je vodila u šetnje, na putovanja, zarana se naučil čitati (latinicu već s 4, ćirilicu s 5), pa se ubrzo prebacil na knjige. Interesiral ga je zemljopis, satima bi buljil u zemljopisne karte ili u plan Zagreba, proučavajući ulice. Tehničke stvari mu nikad nisu dobro išle.
Usmeravali su ga, stasal je u bistro dijete, pa u ambicioznog mladića, ali sve više je postajal individualac, s obzirom da mu u životu nije bilo dovoljno emotivne topline. I tak je dogural i do svoje 26. godine. Godine koja danas završava, i ko zna kaj nosi 27. 26. mu je donijela puno lepih trenutaka, nekolko jako loših, ali, sve u svemu, u 27. može gledati s radosnim iščekivanjem. Jer, jedino kaj ga brine u životu su njegove godine, činjenica da ne radi i činjenica da mu se na emotivnom planu niš ne otvara. Prava sitnica.

- 19:39 - I, kaj velite? (5) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

četvrtak, 29.09.2005.

Aerosmith - Amazing

I kept the right ones out
And let the wrong ones in
Had an angel of mercy
To see me through all my sins
There were times in my life
When I was goin' insane
Tryin' to walk through the pain

When I lost my grip
And I hit the floor
Yeah I thought I could leave
But couldn't get out the door... heh ha
I was so sick n' tired
Of livin' a lie
I was wishing that I would die

It's amazing
With the blink of an eye
You finally see the light'a
Oh... It's amazing
A when the moment arrives
That you know you'll be alright
Yeah... It's amazing
And I'm saying a prayer
For the desperate hearts tonight

That one last shot's a Permanent Vacation
And how high can you fly with broken wings
Life's a journey not a destination
And I just can't tell just what tomorrow brings... yeah

You have to learn to crawl
Before you learn to walk
But I just couldn't listen
To all that righteous talk... oh yeah
I was out on the street
Just tryin' to survive
Scratchin' to stay... alive

It's amazing
A with a blink of an eye
You finally see the light
Oh... it's amazing
A when the moment arrives
That you know you'll be alright
Oh... it's amazing
And I'm sayin' a prayer
For the desperate hearts tonight
The desperate hearts
Desperate hearts
Really wanna see what I can give what I got
Oh oh no
Wha na naa na na naaaa..... ooohhhha yeah.....
(various screaming sounds)

So... from all of us in Aerosmith
To all of you out there wherever you are
Remember...
The light at the end of the tunnel
May be you
Goodnight

Moje mišljenje o Aerosmithu nije baš visoko. Smatram ih otprilike jednako iritantnima ko i Bon Jovija sa svim svojim uratcima nakon Keep the faith. Ipak, ova pjesma (koja je čak zaslužila da joj se jedan stih zatekne na levoj margini stranice) ima u sebi jednu pouku, koju često gubimo iz vida. Život nas mlati jako silovito, a mi smo se skloni predati, makar smo jako svjesni da niko naš život ne bu proživil za nas. Upravo zato sve ovisi o nama. Mi ne moramo stići od točke A do točke B (osim ako rođenje i smrt ne okarakteriziramo na taj način), bitno nam je samo da se prilikom tog života osjećamo dobro. Nazirete li tu kontradiktornost s onim gore? Istina, zvuči tako, jer, kad nas život muči, ne osjećamo se dobro, i možemo se jednostavno pokupiti, prekratiti si muke, otići, zalupiti vratima, zaustaviti Zemlju i sići... I kaj smo s tim postigli? Ili možemo jednostavno podesiti stvari tako da nas ne diraju. Ak nas drugi muče svojom nezahvalnošću - prestati se brinuti za druge, postati individualcem. Ak nas muči posel, ali smo se prisiljeni njime baviti za život - raditi ga s minimalnim kapacitetom. Ak nas muči zdravlje - promeniti paradigmu, shvatiti to ko signal da nekaj ne funkcionira. Ak nas muče emocije - razbistriti um hladnom racionalnošću individualizma. Mi svijetu i životu ne dugujemo niš, oni nama duguju vrlo često. Stoga je ponekad korisno naduriti se na njih, istina, nezrelo, no puno sigurnije nego platiti cijenu svojim psihičkim zdravljem. Ili pronaći ono pozitivno u svemu tome i uhvatiti se za to.
Nažalost, mnogi moraju dotaknuti samo dno da bi uopće pomislili da nekaj nije u redu. Zapostavljaju godinama svoje zdravlje jureći za poslom, zapostavljaju bližnje računajući da buju uvijek tu, jure za krivim ljudima pogrešno ih procijenivši...i onda se odjednom najdeju u čudu, kad ih dočeka ciroza jetre, rak pluća, Alzheimerova bolest, infarkt, kad ih žena prevari ili zatraži rastavu, kad im ljudi kojima su vjerovali zabiju nož u leđa... No, obično je tada već prekasno, jer im je to samo signal za još veće očajavanje. Kaj nas ne ubije, ojača nas. No vrlo nas često ubije. Ako nam i ne dokrajči fizičko tijelo, ubije dušu u nama. Postajemo ljušture koje kruže svetom i, kak veli Sheryl Crow "You don't bring me anything but down", tim svojim stanjem djelujemo i na one oko sebe, poput oronule kuće u luksuznoj četvrti, koja polako počinje degradirati i svoje susjedstvo.
Znači, treba prepoznati tu sekvencu udarcih koje primamo, dignuti čelo i ponosno se suprotstaviti optimizmom. Samo paziti da ne klisnete u euforiju. Meni se znalo u životu događati da neku traumu kompenziram na drugom mestu potpunom euforijom, ili da se bacim tolko silovito na neki posel da onda naposljetku i zaboravim na onu prvotnu muku. I to opet nije dobro, jer tim ne pokazujete iskreno o čemu se radi. I onda glumite da vas nije briga, vama je sve sjajno i fantastično, a opet ste ispod te maske unezvjereni jer samo čekate kad bu vas neko prokljuvil.
Treba naučiti puzati prije hodanja. Pokazati da vas je nekaj traumatiziralo na određeni način, ali nikak ne pokleknuti, nego se kroz to uzdignuti. Jer ljudi nas često povrede nehotice, a i ako je to svjesno, onda buju na naše valjanje i previjanje na podu ili likovali ili buju pak ravnodušni, tak da od toga nikakva svrha.
Hm, sad bih to rezimiral ovak: nemojmo pokazivati traumatiziranost, jer niti ima svrhe, a i loše djeluje na druge. Nemojmo biti euforični jer time nismo iskreni prema sebi. Pustimo da bol teče kroz nas, da od nje doživimo katarzu.
I onda, u jednom bu se času sve razbistrilo. Shvatili bumo da ne trebamo svet i nekakvu vanjsku potvrdu o svojoj vlastitoj vrednosti, već da smo samom činjenicom da smo uspjeli proživjeti trudnoću i dosadašnji život i da smo još tu, dovoljno kvalificirani da ostanemo tu i do kraja. I tek kad prihvatimo i zavolimo sebe, barem donekle, mogli bumo očekivati i od drugih da voliju nas, ko i da mi volimo njih.
Ja si ipak ponekad pomislim da ja volim sebe, i da se prihvaćam takvog kakav jesam, i sve se manje smatram čudakom u negativnom smislu. To kad ponekad padnem u bed samo je najobičniji perfidni pokušaj iznuđivanja komplimentih. :)
Jedino kaj se nikak nemrem osloboditi pokroviteljskog tona u ovim napisima... Ko da sam jedan od bljutavih propovjednika new agea...

- 17:09 - I, kaj velite? (4) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

utorak, 27.09.2005.

Abba - The winner takes it all

Još jedan dug od jučer: naime, ni sami članovi Abbe nisu se držali onoga rečenog u pjesmi "One of us", jer se grupa raspala upravo zbog svađe jednog člana i članice, koji su čak bili u braku. Tak je to kad ne razmišljaš o onom kaj pjevaš.
Danas je na programu:

I don't wanna talk
About the things we've gone through
Though it's hurting me
Now it's history
I've played all my cards
And that's what you've done too
Nothing more to say
No more ace to play

The winner takes it all
The loser standing small
Beside the victory
That's her destiny

I was in your arms
Thinking I belonged there
I figured it made sense
Building me a fence
Building me a home
Thinking I'd be strong there
But I was a fool
Playing by the rules

The gods may throw a dice
Their minds as cold as ice
And someone way down here
Loses someone dear
The winner takes it all
The loser has to fall
It's simple and it's plain
Why should I complain.

But tell me does she kiss
Like I used to kiss you?
Does it feel the same
When she calls your name?
Somewhere deep inside
You must know I miss you
But what can I say
Rules must be obeyed

The judges will decide
The likes of me abide
Spectators of the show
Always staying low
The game is on again
A lover or a friend
A big thing or a small
The winner takes it all

I don't wanna talk
If it makes you feel sad
And I understand
You've come to shake my hand
I apologize
If it makes you feel bad
Seeing me so tense
No self-confidence
But you see
The winner takes it all
The winner takes it all...

Opet oni o ljubavi. I opet ja širim. Vidite, stvari su u životu uvijek takve da vam dobici ideju jedan po jedan, a kad se krene gubiti, onda gubite lavinski. Izgubiti dragu osobu vjerojatno je najstrašnije. Pod tim mislim na one drage osobe koje nam nisu partneri. Ako izgubite nekoga s kim ste u vezi, to može biti strašno, ali opet treba razmisliti, kaj je to točno kaj nas u tom času boli. Je li to naš strah od nemoći, upravo kako se u pjesmi veli, od volje bogova, koja utječe da neko ovdje promijeni svoje mišljenje i ostavi svoga partnera, je li to naš povređeni ponos, koji nam je dotada govoril da smo mi najbolji par za tu osobu, je li to osjećaj nepravde i bijesa...ili sve odjednom? Treba li uopće prianjati uz stvari i ljude, riskirajući svaki put bol gubitka, ili treba biti distanciran od svega, riskirajući pak hladnoću i ostajanje samim? Kako znamo da bu i osoba koja je s nama najbolja, najprijaznija, uvijek tu kad treba - takva i ostala? Smemo li se upustiti u tu unaprijed izgubljenu bitku? Jer nju je nemoguće dobiti - čak i da ta osoba ostane takva do svog zadnjeg dana, jednom bu vumrla. I onda je bol gubitka još veća. Jer, kad se s nekim posvadiš, uvijek postoji mogućnost izglađivanja. S mrtvima više nemaš priliku ni za kaj.
S druge strane, u pjesmi stoji neka druga osoba, ona koja gubitkom prve dobiva. Klasična poslovica - dok jednom ne smrkne, drugom ne svane. Nasreću (ili nažalost, ovisno o vašoj ulogi), i onima kojima je svanulo, kad-tad bu se smrklo. Kolo sreće vrteći se ne prestaje. Zato se nikad ne treba veseliti dobitku dok god neko tuguje. (Jedina osoba kojoj se nikad ne bu smrknulo je Bog. A on nam zapravo otme najviše dragih osoba...) A nažalost, u međuljudskim odnosima, posebice u ljubavi, uvijek postoji strana koja ostane kratkih rukava. I onda ta strana krene racionalizirati: kaj je to kaj on(a) ima, a ja nemam? "Ljubi li te ona ko kak sam te ja ljubila?" Bojim se da u takvim stvarima racionalno nema kaj tražiti, kolko god dugu listu vlastitih prednosti sastavili u odnosu na "tu drugu" osobu. Ubrzo to i sami shvatite, pa onda prelazite na drugu fazu: nadu da bu se osoba čiju naklonost želite steći (ili povratiti) razočarala u onoj drugoj osobi. Sve da se to i dogodi, ko veli da bu se onda vratila upravo vama? Na kraju vas i to projde, i onda dignete ruke od svega toga.
Ako ih ne dignete, onda vam treba stručna pomoć, jer je to opsjednutost.
Mislim da ključan trenutak analize veze nastupa nekoliko meseci nakon njezinog prekida. Ak sretnete opet tu osobu i skužite da vam komunikacija ne funkcionira, možete odahnuti. Bol zbog prekida bila je samo zbog prestanka navike. Isto ko kak vas boli ak prestanete pušiti. Fali vam. Ak pak skužite da tu još uvijek postoji nekaj, onda se treba upitati: je li jednostrano? Za vezu je potrebno dvoje, vama niko ne brani da i dalje volite tu osobu, ali prava ljubav podrazumijeva davanje odriješenih ruku. Je li dvostrano? Hm, pa zakaj onda niste zajedno? Voli li ta osoba još nekoga, na drugi način? Ili je u vezi s nekim drugim samo zato jer se htela skrasiti nakon prekida? Tu se otvara čitav niz solucija, od toga zakaj ste uopće prekinuli i kaj nije klapalo, pa do toga kaj to vas privlači još uvijek. Ako je to samo seksualna privlačnost, ne dirati. Radije ručni rad, s tom osobom u mislima. Pomirbeni seks je sjajna stvar, ali nakon pomirbenog ste se seksa pomirili i sad opet morate graditi neki odnos. A odnos možda uopće nije izgradiv.

Kaj sam ja postal savjetovalište za vezu?

Uglavnom, kad vam neko odnese sve pred nosom, bilo da vam je to bil uragan koji vam je odnesel kuću, žena koja je pokrenula brakorazvodnu parnicu ili neka fufica iz četvrtog srednje s kojom je vaš ljubljeni zabrijal - zdravo je isplakati se. Ali neka s tim plačem iz vas izajde i stres. Nemojte čuvati gorčinu u sebi, jer, ne zaboravite - upravo ste ostali bez drage osobe. A ako nemate uz sebe dragu osobu, nema vas ko pratiti na gastroenterološki odjel. Stoga je bolje da ne razvijate čir.

- 21:24 - I, kaj velite? (6) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

ponedjeljak, 26.09.2005.

Abba - One of us

Glazbu percipiramo vuhima, to nema spora. No, iako je vuho obično metonimija za sluh, nikad nam ne padne na pamet da se u vuhu nalazi i osjetilo za ravnotežu. I baš nas uobičajena poraba vuha za sluh može navesti na krivi trag. Jer, da, glazbu redovito primamo vuhima, ali obično na nju reagiramo na dva bitna načina. Prvi način je da, svakak, čujemo glazbenu podlogu, ali smo skloni obraćati pažnju i na tekst (naravno, za potrebe ovog napisa dotičem se isključivo popularne glazbe koja je jako retko instrumentalna), tak da zapravo te skladbe doživljavamo ko uglazbljenu poeziju. Drugi je način, za kojim ide i moderna plesna glazba, taj da je tekst potpuno nebitan, dapače često je tolko banalan da zvuči zapanjujuće glupo (npr. "Tko je onda dirao Pipi?"). Oni igraju na centar za ravnotežu. Dost je samo strefit neku žicu u mozgu i onda vaše tijelo počne samo od sebe poskakivati, i opće vas nije briga o dubini tog teksta.
Ja sam osobno u sredini, i to na onaj neugodan način, da NE slušam banalnu plesnu glazbu (dobro - disko-era mi je draga), ali opet nisam jedan od onih koji dok slušaju glazbu sediju mirno i osluškuju tekst. Zato meni dosta teksta uđe kroz slušanje uz đuskanje, ali mi obično fali sistematski pregled.
Otkad sam si kupil kompjutor, skidam si glazbu prek neta i onda, kak si neku stvar skinem, obično si skinem i tekst, sve iz neke iluzije da bum ih jedanput sve naučil, odnosno bar od onih pjesmi kaj su mi dovoljno drage da bih se upustil u taj postupak. Onda ih pak još pregledavam, jer je vjerodostojnost tekstova na internetu dvojbena, tako da ima stvarno nebuloza. Često put sam se znal iznenaditi kad skužim da pjesma npr. govori o lezbijskoj ljubavi, o čovjeku koji beži od žene, ili kad shvatim da neka pjesma koja mi zvuči emotivno ima posve banalan tekst, katkada od nasumično nabacanih reči.
Kada me pred par let frend zamolil da izdvojim 5 najboljih pjesmi svih vremena po mom mišljenju, našel sam se u nedoumici, jer odabrati 5 pjesmi stvarno je teško, tim više jer je kriterij preopći. Meni su dobri i instrumentali, i plesne stvari, i duboki tekstualni izazovi... Nakraju sam mu poslal nekakvu ofrlje listu u kojoj bih sam promenil većinu od tih pet stvari, ovisno o raspoloženju.
Ovdje pak planiram, kroz seriju napisa, ukratko, više-manje abecednim redom predstaviti pjesme koje smatram tekstovno dubokima, te razmišljanja koja one u meni izazivaju. Ne znam kolko ih bude, možda 50-ak, možda više ili manje, krenul bum redom, pa da vidimo koje buju se izdvojile. Prva je na redu ova čiji naslov danas nosi celo poglavlje:

They passed me by, all of those great romances
You were, I felt, robbing me of my rightful chances
My picture clear, everything seemed so easy
And so I dealt you the blow
One of us had to go
Now it's different, I want you to know

One of us is crying
One of us is lying
In her lonely bed
Staring at the ceiling
Wishing she was somewhere else instead
One of us is lonely
One of us is only
Waiting for a call
Sorry for herself, feeling stupid feeling small
Wishing she had never left at all

I saw myself as a concealed attraction
I felt you kept me away from the heat and the action
Just like a child, stubborn and misconceiving
That's how I started the show
One of us had to go
Now I've changed and I want you to know

One of us is crying
One of us is lying
In her lonely bed
Staring at the ceiling
Wishing she was somewhere else instead
One of us is lonely
One of us is only
Waiting for a call
Sorry for herself, feeling stupid feeling small
Wishing she had never left at all

Naravno da je tema ljubav, ali ne bumo se samo zadržali na toj temi, jer ovakvih situacija, raspada odnosa zbog sitnih i banalnih problema, ima uvijek, neovisno o tipu odnosa aktera. O tom sam govoril i u prošlom članku, kak ponekad, kad nam pukne film, želimo maksimalno povrediti drugu osobu, reći joj sve ono najgorje, opće ne pokazujemo želju da smanjimo tenziju, iako je to ono kaj nam u tom času najviše treba.
Ovdje, u pjesmi, dotična djevojka vidi vezu u kojoj se nalazi(la) ko veliki gubitak, ko da život prolazi pokraj nje, a ona je napravila grešku jer je prerano zgrabila ono kaj joj se ponudilo. Misli si, da je čekala, možda bi naišla još koja bolja prilika. Osobno sam se isto našel u takvoj situaciji, jer sam, kad bi se u vezi pojavile nesuglasice, počel rezonirati "Kog sam ja vraga opće ulazil u to, razlike su se vidle odmah, i bil sam budala kaj sam mislil da mi ne buju smetale". I, naravno, obavezno "Mogel sam čekati, i bilo bi mi bolje." Tko bira, masturbira. Pametno se netko jednom to dosjetil reći. Međutim, istina je da veza koja tišti bar jednog partnera, bilo ljubomorom drugoga, bilo prevelikim brojem kompromisa, bilo postojanjem tabu-tema na koje se oboje zapjene, pa ih je onda bolje ni ne načinjati, a takvih je s godinama sve više - dakle, da ta i takva veza zapravo prestaje biti gušt. Dvoje ljudi bi trebali biti zajedno jer im je zajedno dobro, a ne zato jer se od njih očekuje da budu zajedno pod svaku cijenu, jer društvo ljude koji nisu imali vezu u životu gleda podozrivo. Seksualna je revolucija doduše tome doskočila, pa ljudi sad možda nemaju tolko veza, ali se ne može reći da su neiskusni ili nevini. Samo kaj se to više ne radi s onima s kojima službeno "hodamo". Opet, to je onda još veći pritisak na "hodanje", jer od te osobe očekujemo ipak nekaj više nego neobavezno ljubljenje ili seks. I zato smo prema toj osobi stroži. Ali, ako je oboma to prva veza, nije za vjerovati da bu to išlo glatko i klapalo. Posebice ako je netko od partnera razmažen i naviknut na ugađanje. A ako ih je oboje takvo, onda buju radili noževi.
Čekati onda ili krenuti, pa kud puklo da puklo? Čekanjem riskiramo da nam promakne i dobra prilika. Upuštanjem u vezu riskiramo posve pogrešnu procjenu, te na kraju, ako veza ne uspije, užasan osjećaj razočarenja, gubitka vremena, gubitka povjerenja u tu osobu i ljude općenito. Međutim, nemojmo zaboraviti - veza nije potraga za svojom nadopunom, veza je šlag na torti. Prema tome, bez veze se može, i ponekad je bolje ostati sam niz godina, nego svake godine imati uvijek iznova slomljeno srce. Smatram da je to stvar osobnog izbora i rizika. Osobno, nakon svojih iskustava na tom području, mislim da mogu reći: više ne želim veze po principu "budimo za početak zajedno, pa ćemo vidjeti". Jer, već se tu vidi da nema pravog žara - s jedne strane, možemo reći da je puno gore imati jednostrani žar, nego nemati žara uopće, ali veza bez žara zapravo je ugovor, praktički kao uzajamni escort.
I tak, ona u pjesmi odlučuje da je veza nezadovoljavajuća, i prekida ju. Osjećaj iznenadne slobode prekriva ju vjerojatno u prvi mah: opet može delati sve ono kaj hoće, sve ono kaj joj je u vezi bilo zabranjeno ili "nemoralno". Međutim, odjednom nastaje osjećaj praznine. Fali joj veza. Fali joj sigurnost, fali joj neko s kim bi mogla popričati, ima prijatelje, ali prijatelju se ne možeš baciti u zagrljaj nakon kaj se izjadaš. Nema veze kaj se i ona dobro seća da ju ni on baš nije uvijek slušal, kaj nije suosjećal s njom u njenim problemima, ona treba baš njega, jer drugoga ne zna. Razmišlja o njemu, ispričava se, žal joj je, plače se, bulji u plafon, čeka da on nazove nju i zamoli ju da se vrati, jer to je jedini sigurni znak da i ona njemu fali. Ali, kaj ak je on već nju zaboravil, prebolil, ili čeka nju da se ona javi? Vjerojatno bu u tom slučaju i ona ubrzo shvatila da je običan sebični gad i prebolila ga. Opet, ak se pomiriju, možda se čitava stvar vraća na početak, i sledi nam novi krug čitave muke. Pjesma nam to ne odgovara.
A kaj ak se tak posvadimo s prijateljem? Prijateljstva su obično trajnija i dulja od veza i obično se gubitkom prijateljstva gubi i jedan vrlo važan dio našeg života, odumire, jer ono kaj smo radili s tim prijateljem biva nekak obilježeno. I opet treba razlučiti, jesmo li spremni izgubiti ono kaj imamo s tim prijateljem, odnosno jel opće to prijateljstvo sada samo inercijsko, zbog nekih ranijih boljih vremena, ili je ono i sada na obostranu korist, ali se, eto, dogodil neugodan eksces koji se omaknul i sada mi zbog njega pizdimo. Ak se s nekim družimo od djetinjstva, onda je s jedne strane teško prekinuti, jer je to skoro celi život, a opet, to je vrlo lahko moguće da se dogodi, jer nas život nosi na različite strane, kroz različita iskustva, a i sami imamo različite potrebe od prijateljstva u različitoj dobi. Kad imaš pet godina onda je dovoljno da neko ima igračke koji ti se sviđaju i već ste si frendovi. I kaj ak je vaše prijateljstvo počelo u pješčaniku jer ste skupa gradili kule, a onda, dvajst let posle, skužite da je taj vaš prijatelj najobičnija tvrdoglava budala, i još k tome niškoristi, te da od njega u životu više nemrete niš dobiti, odnosno da je omjer uloženog i dobivenog jako nepovoljan? I onda se oslobodite toga, i opet vam je žal. Žal vam je kaj se promenil, makar znate da to nema veze s vama i da na žalost vi tu niš nemrete. I sav žal u tome proizlazi od one naše želje za kontrolom, želje da svet bude po našemu.
I uvijek je tak, ko u ovoj pesmi, bar ja sebe u tome nalazim - prekinete odnos, jer neku osobu više nemrete podnijeti. Ali ipak, još uvijek poželite da vam se javi, da nazove, da se ispriča. Naravno, ak to napravi, ja bum se još malo izdiral na nju, više zato da izbacim svoje frustracije i uopće činjenicu da nas je svojom nesmotrenošću dovela u ovo (jer, znate već, ja sam uvijek za razgovor, dakle, ak ja popizdim i prekinem, to je isključivo zbog odbijanja razgovora s druge strane), a onda bum joj pružil još jednu šansu. Koju vjerojatno ne bu opravdala, jer tak to obično biva. I onda si razmišljam, jel ima smisla uporno prolaziti tu farsu s novim i novim davanjem povjerenja, kad to uzrokuje tolko frustracije? Bolje je onda odmah prekinuti i više nemati posla s tom osobom. Znam, ali onda bu me celi život kopkalo ono kaj sam toj osobi još mogel reći, a nisam. Zato, ak prekidam za konačno, onda je nužno da toj osobi velim sve kaj mi je bilo na srcu, da niš ne ostane skriveno, i da ju onda konačno prekrižim. A naravno, time i u velikom stilu skočim u vlastita usta, jer priznajem da sam tu osobu pogrešno procenil kad sam se mogel družiti s njom.

- 19:30 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

petak, 23.09.2005.

Posrednik

Bratska ljubav je obično metafora sloge. "Složna braća kuću grade." No, u mojoj široj, a i još nekoliko obitelji koje znam, obično je bratska ljubav umijeće elegantnog zabijanja noža u leđa svom materničnom pred- ili postanaru. Ovaj put primjer su moja majka i ujak. Ujak je stariji, 4 godine, osamljeni čudak i tvrdolinijaški individualac, koji se rijetko zbližava s ljudima i obično to uvijek radi za neke svoje ciljeve. Od mladosti je bil na svoje brdo tkan, nikad se nije ženil, imal je jednu vrlo, vrlo ozbiljnu vezu koja je trajala nekoliko godina i koja je trebala završiti brakom, a onda mu je nekaj puhnulo u glavu (ili je zapravo gledal kak se raspada brak njegovih roditelja, moje bake i dede, koji su živjeli nakon rastave 7 godina u istom stanu i nisu komunicirali - osim ak su se svadili prek dece i borili za njihovu naklonost), i tu je curu ostavil praktički pred oltarom, nekih tjedan dana prije njene diplome. Ona se kasnije udala, ima dva sina, igrom slučaja jednog sam ponovno upoznal nakon dobrih 15 godina kaj sam ga zadnji put videl. Ujak je pak onda uletaval iz vezice u vezicu, no uglavnom je, otkako sam se ja rodil, bil sam, živeći ugodnim životom samca, koji u životu ima posel, jednom tjedno preferans s dečkima, jednom godišnje mjesec dana krstarenja po Karipskom otočju (a vjerojatno je tam imal i neke putovanjske ljubavi), te planinarenja vikendom. Kaj se planinarenja tiče, bil je manijak. Isprva je išel organizirano, s planinarskim društvom, a onda je počel odlaziti sam, jer mu "njihov prespori tempo nije odgovaral". I onda je, prilično abruptno, prestal. Nikad nismo doznali zakaj. Jednostavno, prestanak je bil prenagli da bi se reklo da mu je jednostavno dopizdilo. Možda i jest samo to bil razlog, a možda je i negdi visel, možda je imal susret s nekom zvijeri (pričal je o tome kako je iznenada na šumskom putu negdje usred ničega naletil na vola koji se ustobočil, i onda ga je moral zaobilaziti kroz šikaru), imam osjećaj da nikad ne bum doznal. Ja inače volim s njim pričati o tim dogodovštinama, ali, s obzirom na to da s tim čovjekom imam koeficijent srodnosti 0,5 (da, položil sam Populacijsku genetiku :) ), mislim da ga ipak preslabo poznajem. On je inače prije 12 godina konačno dal otkaz i povukel se u osamu naše nekadašnje vikendice, a sada njegovog brloga (jer je on doista to iz te prekrasne drvene kućice napravil), i tamo se bavil isprva uzgojem poljoprivrednih kultura, a potom je nabavil koze. I tako već dobrih 10 godina on lifra kozje mleko i njegove derivate, ali se usto još bavi i ostalim poljoprivrednim radovima. On je "one man farm". S jedne strane mu se divim, jer može toliko stvari napraviti (iako se muči ko pes, a i taj uzgoj mu je traljav, on hoće sve probati, pa onda ima 5 biljnih vrsta na jednoj gredici, a to rezultira jednim kvalitetnim plodom godišnje), a opet ga i žalim zbog toga jer bi tu osoba s vizijom mogla puno napraviti. Organska poljoprivreda je hit. Kozje mleko je izuzetno zdravo, a sir je delikatesa, ali onda treba napraviti nekakav pošteni pogon za taj sir i baciti se u taj posel, a ne ovak, on bi da mu je to i hobi i posel, a ipak bu uskoro imal već 59 godina i nemre više raditi ko konj. Usto je još tvrdoglavi i (auto)destruktivni Škorpion, koji si ne da niš utuviti u glavu, tako da je izuzetno teška osoba koja zahtijeva puno taktičnosti.
Moja je majka pak uvjerena da je celi život bila zapostavljena na njegov račun. Argumentira to i pismima mog dede baki (ili obratno, ne znam) iz doba nedugo nakon njenog rođenja, gdi jedna od tih osoba (deda ili baka, ne znam više) opisuje drugoj detaljno kaj je ujak radil, kak mu je zdravstveno stanje i slično, a onda još dodaje "Curica je dobro." Kasnije je, u svađi dede i bake, majka bila dedina ljubimica, a ujak bakin, i to je dodatno kompliciralo stvar, jer je baka na kraju dedu izbacila iz stana, on je ubrzo nakon toga i vumrl, a mama je ostala živjeti pod istim krovom s bakom i ujakom. Onda se udala, pa se odselila, ali joj se brak raspal ubrzo nakon rođenja sina jedinca, pa se vratila doma s detetom. I tako je praktički celi život ispala žrtva koju niko ne voli, vlastita ju je majka zapostavljala radi njenog brata (a posljedice toga osjetil sam i ja - naime, ujak je, sve do bakine smrti, imal svoju sobu u stanu, koja je bila neprikosnovena, iako je zadnjih 6 godina bakina života živil u vikendici, a doma bi dolazil dvaput tjedno na ručak, te jedino za Božić i Novu godinu; za to sam vreme ja, iako već na drugoj godini faksa, spaval u istoj sobi s mamom, a o nekakvom radnom stolu nije bilo govora - zadaće sam pisal na kuhinjskom stolu, dok je baka prala suđe, slušala radio i slično - koncentracija famozna), muž ju je ostavil dva tjedna nakon rođenja djeteta i više se nikad nije javil, unatoč tomu kaj su se još deset godina brakorazvodno sporili, a na kraju joj je i vlastiti sin počel spočitavati propuste u odgoju. Jasno mi je, imala je težal život, ali ona to nikad nije prihvatila na jedan smiren, taktičan način, već je uvijek pizdila na sve, uvijek izigravala žrtvu i u svakome vidjela paranoičnu namjeru da njoj napakosti. Usto je također tvrdoglavi Bik, manijak kontrole i opsjednuta redom i čistoćom. Naravno, raznolikost mišljenja nije dozvoljena, odnosno, oni koji misliju drukče su ili kreteni ili to radiju samo zato jer se obožavaju konfrontirati i oponirati joj (to veli za mene).
I sad si zamislite kad se dve takve osobe najdeju na brvnu s kojeg nijedna neće sići. Konkretan slučaj je bil sljedeći: moj ujak i dalje dolazi dvaput tjedno doma, ostavi mleko i derivate, povrće, vino i kojekakve slične proizvode, spili mami rame koje joj trebaju za posel i pojede ručak, dok si ostatak hrane koju mu mama priredi uzme u vikendicu u nekoliko posuda, pa onda ima za par dana unapred hrane. Obično još toga dana ujutro nazove i veli kad bu došel, oko kolko sati. Međutim, redovito zakasni, po pol vure, pa i više. Moja stara, naravno, pizdi, jer onda se ručak hladi, pa onda zato mi idemo jesti ranije, e, ali onda ona mora na dvaput prati suđe, i slično. I ta se tragikomedija nastavlja svakog utorka i petka. I premda joj ja uporno govorim da nekaj promeni, ona bilo koji moj savjet okarakterizira ko glupost, jer joj ne paše u sliku cjelokupne nemoćnosti. I premda joj je ujak već par put rekel "Ne trebam ručati doma, samo bum si uzel hranu, spilil ti i idem natrag", ona to odbacuje ko nebulozu, jer "svakomu je ugodnije jesti topli ručak". I tako se to nastavlja i nastavlja, on ne želi ručati doma, pa zato kasni, a ona nikako da shvati subliminalnu poruku, jer "ugodnije je jesti topli ručak". I onda uporno i dalje pizdi. Očekuje da bu se on promenil i ušel u njenu ladicu. A na taj se način čak ni ja, koji sam neusporedivo prilagodljiviji od ujaka, ne bih pokoril.
Sve dok ovoga utorka ujak nije zakasnil 45 minuta. Naravno da me opet majka prije svega tražila savjet kaj da napravi, da sam joj ja izbacil nekoliko mogućnosti, koje je ona sve redom odbacila kao "gluposti". I kad je konačno došel, odmah ga je počela ribati. Igrom slučaja ja sam ostal u kuhinji i slušal tu njihovu raspravu, inače obično odem u svoju sobu (onu istu koju sam zaradil s 20 godina). Uglavnom, ujak je popizdil i rekel da uopće ne želi jesti doma i gledati nju histeričnu, na kaj se ona užasno uvredila (a, iskreno, znate kaj bih ja rekel na to...) i tako je situacija bila na rubu toga da se potučeju. I onda sam ih ja moral smirivati i racionalizirati situaciju, objašnjavajući im da su oboje donekle u pravu i donekle u krivu, ali da je ono kaj majka zahtijeva posve nebulozno, jer se bazira na njenom sustavu vrednosti, koji želi primijeniti na dijametralno suprotnu osobu (na vo je ona kimnula glavom sa smiješkom i rekla "na idiota"). Uglavnom, konačno su postigli dogovor oko toga da ujak više neće ručati doma (a majka je to sebi kasnije prikazala sa "Sad bu videl kak mu bude" - kao da to nije upravo ono kaj je on i htel; to je dokaz da ona stvarno ne kuži da ljudi imaju drukči sustav vrednosti i da to nije nužno negativno), ali sam ja, kao posrednik, kasnije dobil svoju porciju od majke, da ja zajedno s ujakom njoj spletkarim iza leđa (?) i da bum i ja videl kad i mene jedanput odjebe ovak kak je njega.
Želiš biti glas razuma, spasiš ljude da se ne pokoljeju, a za zahvalu dobiješ isključivo to da te barem jedna (a katkada i obje) strane napadneju. "Tko nije s nama taj je protiv nas." Moja majka živi po toj maksimi. Problematično je jedino to da je njezin autor Josif Visarionovič Džugašvili, zvan Čelični (Staljin), čovjek koji je pod tim geslom pobil milijune svojih sunarodnjaka. Mislite da ona ne bi? Dajte joj politički položaj, i Margaret Thatcher bi prema njoj bila mažoretkinja.
Ali još uvijek vjerujem u posredništvo, u glas razuma, u razgovor. Jer usijane glave teško bumo mogli ikaj trezveno raspraviti. I uvijek gledam ljude koji se svađaju, nekak mi se čini da namjerno koristiju baš one replike s kojima znaju da buju samo čim više podigli tenziju i raspizdili drugu osobu, umjesto da tražiju dodirne točke i trudiju se popuštati pritisak. Čemu? Ko da nikom nije jasno da u verbalnom sukobu nije cilj pobijediti protivnika, jer ga nije moguće pobijediti, nego je jedina prava pobjeda dolazak do zajedničkih točki. A da ne govorimo o pogubnim posljedicama te tobožnje "pobjede" argumentima - potpunom raspadu ikakve ljudskosti i želje za prijateljstvom s tom osobom koju smo pobijedili. Ali zato je, nažalost, nužan stupanj socijalne inteligencije. Ja nisam osobito socijalno inteligentan, ali sam u odnosu na svoju obitelj socijalni genijalac.
Ali oni to ionako ne shvaćaju. Za njih sam samo spletkaroš koji ima vlastite ciljeve. Zapravo i imam: mir u kući.

- 23:24 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

srijeda, 21.09.2005.

O mukama mladih roditelja i mučenju od strane mladih roditelja

Koncept MILF-a jedna je od intrigantnijih tema u suvremenoj pornografskoj kulturi. MILF je skraćenica od engleskoga "mother I'd like to fuck", a označava malo stariju ženu, koja je već rodila, ali se unatoč tome dobro drži. Klasični primjeri ovjekovječeni na velikom ekranu su Mrs. Robinson iz Diplomca i Stiffler's Mom iz Američke pite. Međutim, iako postoji mnoštvo maštarija nevinih pubertetlija o susedama, tetama, profesoricama ili osobama iz šou-biznisa - svima, naravno, dosta starijim - nekak mi se čini da koncept MILF-a polako izlazi iz mode kad premašite dvadesetu. Odnosno, vrlo se sužava krug ljudi koje i dalje zanimaju starije žene. Dijelom i zato jer su žene koje su vas palile kad ste imali trinaest već dobrano zagazile u peto desetljeće života, a tu se popis ljepotica počinje osipati. Malo ih je koje uspiju tomu odoljeti (npr. izuzeci su Sophie Marceau, Andie MacDowell, Catherine Deneuve i majka jednog mog poznanika).
No, kako gazimo kroz dvadesete, odjednom se pojavljuje sasvim druga vrsta MILF-ova - naše vršnjakinje, koje su, eto, malo prerano prešle u svijet odraslih. Ovo zapravo nema namjeru biti oda MILF-ovima, nego više osvrtanje na neke probleme koje rano roditeljstvo nosi sa sobom.
Kod sebe na moru znam dve takve ženske. Niti jednoj ne mogu točno procijeniti godine, ali rekao bih da je prva, koja mi je susjeda, malo mlađa od mene. Ima kćerkicu od koje tri godine, i nema muža. Izgleda da je odlučila biti samohrana majka. Kao osoba koju je i samu odgojila samohrana majka, ne bih rekel da tu odluku u potpunosti podupirem. Naime, da raščistimo, meni je drago da su mi se starci rastali kad sam imal dva tjedna, puno draže nego da su se svađali pa rastali kasnije. Ali, isto tako mislim da je otpočetka uskratiti detetu svesno očinski odgoj isto tak propust. Ja nisam biral da nemam oca, i htel bih da sam ga imal. Naravno, ne želim reći da sam htel imati osobu koja mi stvarno jest otac, niti čak očuha, nego da mi je u životu, nažalost, falil koncept oca. Ali to je posljedica više sile. Međutim, apriorna samohrana majka to je dete lišila oca čak i bez razloga. Ne znam, pitanja mi iskrsavaju o toj temi često...
Druga je, mislim, malo starija od mene, rekel bih da ima nekih 27, 28 godina. Muž joj izgleda još starije, ko da ima već 35 ili još više. Nisam ga baš proučaval, ali ne izgleda mi baš pretjerano upečatljivo ni u kom smislu. Ona pak ima na licu tipičan umoran izraz mlade mame, žene koja je bila zgodna i vesela, a onda se pojavilo dete, i više nikad neće biti mamina mala curica. I njih dvoje imaju kćerkicu, također od oko tri godine, možda i malo stariju, te se ta kćerkica igra s kćerkom one prve mlade mame.
Kupamo se na istoj plaži. Odnosno, oni se brčkaju u plićaku, ja uđem i onda me nema dva sata, jer plivam preko uvale i natrag. Onda izađem, obrišem se i odem doma. Mrzim koncept izležavanja na plaži. Vruće je, sunce prži, možeš dobiti sunčanicu ili rak kože, a imam sreću da sam prirodno tamnoput, tako da mi je dovoljno tjedan dana na moru i već izgledam ko da sam se vratil s Copacabane.
Uglavnom, u tih par minuta kolko traje moj dolazak na plažu, hitanje ručnika na pod, svlačenje majice i njeno hitanje na pod, odlaganje natikača i onda penzionerski ulazak u vodu (znate ono, ulazite korak po korak dok vam ne dojde do pupka voda, onda se dignete na prste, pa napravite još korak dva, pa stanete, pa se naginjete napred da vas voda smoči još milimetar, pa se polijete po rukama, onda vam se to osuši, i na kraju se, nakon petinjak minuta, bacite s urlikom prema napred u to grotlo ledene vode); kao i moj izlazak iz mora, brisanje i kretanje doma, imam priliku promatrati kaj se događa oko mene na plaži. I tako ja snimam sretnu obitelj ove starije ženske. Dva dana zaredom, dva zanimljiva incidenta. Prvi dan, curica trči okolo po plaži, sretna je od sunca i mora, uživa. A mama se dere za njom "Nika, dođi ovamo." Mala ne trza. "Nika, simo dođi!" I tako još par puta, mala je već prilično daleko odmakla. "Nika, tamo ti je babaroga." I mala ko torpedo natrag.
OK, ovo izgleda komično, ali kad dete idete plašiti kojekakvim nadnaravnim bićima da biste ga prisilili da napravi baš ono kaj vi hoćete, onda bute možda stvarno postigli to, ali bute dobili isprepadano dete. Ja sam bil prilično plašljiv klinac makar me nisu plašili s babarogom. Ja sam se pak bojal vukova. Valda je Crvenkapica pogubno djelovala na mene. Osim toga, sećam se da sam se ko klinac od možda godinu i pol, dve, totalno isprepadal kad sam bil s mamom i bakom u Poreču i jednu smo se večer nekud šetali, a ja sam ugledal neki golemi crni predmet u mraku, i taj mi je utjeral strah u kosti. A radilo se o najobičnijoj peki za meso. Nekako u isto doba išel sam s mamom i bakom u Tuheljske toplice, i gledal ljude kak se kupaju u bazenu. I opet se prenerazil od prizora nekog tipa s plivačkim naočalama. Da ne napominjem da me nisu strašili s babarogom, ali mi je zato baka, ak bi radil nekaj kaj nije po njenoj zamisli, znala pripretiti: "Bu te dragi Bog." I kako da onda čovjek, s takvim iskustvom, vjeruje da je Bog vječno dobro? Onda još otvori Bibliju, pa naleti na uništenje Sodome i Gomore, na Isusove riječi upućene smokvi na putu za Jeruzalem, ili počne razmišljati o paklu kako ga prikazuje tradicionalno kršćanstvo...
Čemu plašiti decu iz vlastitog egoizma? Deca se ionako bojiju puno toga jer im je sve novo, nemaju iskustva s mnogim pojavama i imaju strahopoštovanje ili čak i bojazan od mnogočega, a onda im se još uvaljuju koncepti nadnaravnih bića i to zlih nadnaravnih bića. U redu vile, Djed Božićnjak ili slično, ali čemu babaroge? A sve zato jer roditelji nemaju ni taktike ni strpljenja ni znanja.
Drugi dan, evo mene opet na plaži, plivam natrag. I već izdaleka čujem kako se neko dete dere. Urla, plače, vrišti "Neću, mama, neću!" Dojdem bliže, i pogađate o kome se radi. Njih oboje, muž i žena, u moru, i mala s njima. Mama ju drži, tata stoji par metara dalje i sretno joj maše: "Dođi, doplivaj do mene." Mala urla da ju se čuje do Šibenika, razvidno je ne samo da ne želi plivati, nego i to da uopće ne želi biti u vodi. A njih oboje gluhi, odnosno, onako, uopće ne kužeći, tu i tamo ju zapitaju "A zašto plačeš?" Simptomatično je da mala celo vreme zove mamu, a ta ista mama ju čvrsto drži u rukama i ne pušta iz vode.
Ja znam da mala deca često znaju zlorabiti svoj plač da dobiju pažnju i kad im nije realno potrebna (sećam se Kishonove Renane i priče o dudi Cuci), ali ovdje je bilo kristalno jasno da se curici ne sviđa to kaj joj delaju i da bi rađe izašla van i bavila se nečim drugim, a ako bi i išla u vodu, bilo bi to pod njenim uvjetima. I opet povlačim svoj primjer. Ja sam se ko klinac volil brčkati u moru, plivati čak i dosta daleko od obale za nekoga ko ima plivalice ili šlauh, ali nisam nikad volil roniti. I onda je počela tortura. "Zagnjuri se!" "Kaj te nije sram da si ti jedino čudo na celoj plaži sa suhom glavom? Mozak bu ti zakuhal!" Dovoljno su mi ogadili ronjenje i gnjurenje tako da ja sve do danas ne močim glavu osim ako nije slučajno, odnosno ako ne skočim (na noge, naravno, na glavu ne znam), pa mi i glava pritom ode pod površinu. I mozak mi nije zakuhal. Ali, još i dan-danas ima ljudi koji taj moj strah ne shvaćaju, i ne shvaćaju da ak bum si ikad u životu močil glavu, to bu bila isključivo moja odluka, odluka koja je posljedica pobjede nad vlastitim iracionalnim strahom, i jednostavno, pobjede nad prisilom.
I, ne bi me čudilo da i ta curica s vremenom razvije strah od mora, strah od kupanja, skopčan s nekom vrstom inata. Ja sam na moru svake godine 6 tjedana. Sve dok prije dve godine nisam počel prakticirati svakodnevne rute plivanja (i mogu reći da se od toga osjećam dobro, jer si konačno oblikujem tijelo na način da sam njime zadovoljan), ja sam se kupal u prosjeku jedanput tjedno. A i to jako kratko, nutra-van. Ako je dotična Nika imalo karakterna, i ona bu reagirala na takav način. Jer, iako njeni roditelji imaju najbolju namjeru, ne treba dete nikad plašiti babarogom u automobilu ako se bojimo da bu istrčalo na cestu, niti ga treba siliti da dela ono kaj ne voli, kolko god to njemu u tom času koristilo. Jer, razmislimo malo: ako želimo da dete jede karfiol jer je zdrav, a ono ga odbija, onda mu ne bumo nasilu natrpavali to povrće, jer ga tak ono nikad ne bu zavolilo. Treba ga pustiti, jedanput bu samo zatražilo da proba. A posebno su ugrožena deca mladih roditelja, kojima se ono "dogodilo", jer onda rezoniraju "Em si nam pokvaril(a) život, em sad još imaš vlastite prohtjeve." I uvijek oni glupi koncepti kako mama uvijek zna kaj je najbolje za njeno dete...
Koja ironija! Stalno se ističe kak su ljudi slobodni, kak su deca najslobodnija od svih ljudi, a deca nemaju čak pravo izbora ni za ono kaj se tiče njih.

- 17:47 - I, kaj velite? (4) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

subota, 17.09.2005.

Autizam

Prednosti bivanja jedincem su jasne: imate svu potrebnu pažnju roditelja, svi pokloni su vaši i nemate se želju takmičiti s nikim za roditeljsku ljubav. Nedostaci nebivanja jedincem su isto tako jasni: možete se osjećati zanemareno, možete postati zavidni i skloni ste konkurenciji i uspoređivanju. Također, ak ste mlađi, dobivate išarane školske udžbenike. Ako malo bolje pogledamo, nebivanje jedincem je zapravo dobra priprema za život. Jer, ono kaj nisam napomenul, a to su prednosti imanja braće i sestara, zapravo vas uči toleranciji, dijeljenju, pozitivnoj konkurenciji, motivaciji. Naravno da to često zna skliznuti u svađe i mržnju, poput dece jedne bivše prijateljice moje majke, koja su redovito provjeravala njezine račune iz dućana kako bi vidjela na kog od njih je više potrošila. Ali, mislim da to više ima veze s općim vrednostima obitelji.
Jedinci su često razmaženi i autistični. Premda, a to je zapanjujuće, obično je razmaženost osobina i najmlađe dece u obitelji, one koja nisu nikad bila jedinci. Naviknuti su na bivanje u centru pažnje, i imaju poteškoća s privlačenjem reflektora na sebe. Reflektora koji su u roditeljskom domu na njih upereni i kad treba i kad ne treba.
Ovo je esej o mom autizmu. O autizmu jedinca koji je odrasel u starom dijelu grada, gdi nema dece u ostatku kuće, a u park me se baka nije ufala pustiti. Stoga sam, sve do svoje šeste godine, praktički jedine susrete imal s decom prijatelja svoje majke. A onda je krenulo:
-mala škola - više se ne sećam, ali znam da sam jednom iz zafrkancije jednom dečku rekel nekaj kaj je bilo uvredljivo, ne sećam se više kaj. Vjerojatno ni meni u tom času nije bilo jasno kaj sam mu rekel, težina toga. Međutim, to je čula teta (ona vrtićka), kojoj je bilo jasno, pa je to došlo i do moje majke. Bilo mi je jako neugodno zbog toga, ali, možda i dobro da se dogodilo, jer sam se, za razliku od ostalih, naučil da nije lepo namjerno povređivati druge.
-prvi razred - bil sam hiperaktivno dete, znal sam pisati i čitati već i prije polaska u školu, i nekak mi je program bil prelagan. Sećam se da mi je učiteljica (tj. drugarica) zadavala dodatne zadatke iz nekakve knjigice. Nažalost, kad imate takav tretman, počnete se osjećati superiorno. Još vas i doma tretiraju kao vunderkinda, i evo vam začas mesijanskog kompleksa: vi ste stvoreni za nekaj više, vas ne zadovoljavaju mediokriteti koji vas okružuju. Obično svi pravi velikani nemaju takvo razmišljanje, oni su skromni. Mesijanski kompleks osobina je pozera.
-treći razred - no, da. Zahvaljujući hiperaktivnosti i superiornosti znanja, na brzinu su me sprašili u treći razred. Osoba koja je savjetovala taj prelaz bila je inače majka naše televizijske voditeljice Dijane Čuljak. Naime, s Dijaninim bratom sam išel na engleski, a moja se baka hvalisala menom dok su obje čekale svoje pulene ispred škole, pa joj je ova, možda čak pomalo i iznervirana hvalisanjem, rekla: "Ak je već tolko dobar, nek preskoči." I jesam. Sećam se bakinih mjera kojima me muštrala da naučim tablicu množenja napamet, jer je to zapravo bilo jedino kaj se u drugom razredu uči novoga. Dijeljenje pak nisam uspjel svladati (rekoh da jedincima ne ide dijeljenje - ni matematičko, ni životno), tak da sam u famoznom testu iz matematike preskakal sve rezultate dijeljenja. Ali, ipak sam prošel. Ostatak ekipe iz novog razreda gledal me ko čudo. Otkud je ovaj ispal? Kakvo preskakanje? Kozlića? Svega par ljudi u tom razredu me prihvatilo. Jedan je i sam bil pridošlica, drugi danas ima manično-depresivni poremećaj, imate predodžbu kakvim sam ljudima bil po volji. Racionaliziral sam si da je ostatak uglavnom mediokritetluk. Za većinu nijh ne znam gdi su danas. Neki čak nekaj i studiraju, ili su već i završili. Manično-depresivni je na pravu.
-peti razred - nova sredina, ovaj put premještaj u drugu školu radi učenja latinskog. Sećam se kak mi je, kad sam srel svoju drugaricu iz trećeg i četvrtog razreda, ona pričala da je u mom bivšem razredu na početku godine nastala zbunjenost: "A gdi je novi?" I nakon dve godine s njima, ja sam im još uvijek bil novi...
Ti viši razredi osnovne bili su zanimljivo razdoblje, jer sam ovdje konačno uspjel sklopiti bar jedno kvalitetno prijateljstvo koje traje do danas. Za mene, dotad povučenog individualca, to je bil veliki korak napred, i premda sam se i s tim dečkom svađal masu puta, i razilazil, nas dvojica danas imamo jedan kvalitetan i prilično dubok odnos. No, nije s ostatkom razreda išlo baš lako. Kako mi je jednom neko rekel, po svom sam vanjskom izgledu bil tipični štreber, i to je bilo dovoljno da se određeni dečki, koji su početkom puberteta počeli brijati na agresivu, napenaliju na mene. Ima par epizoda bullyinga koje su mi ostale u neugodnom sjećanju, čak i danas, nekih 13 godina kasnije, kada je glavni akter, inače prijatelj jednog tipa iz mog razreda, već deset godina mrtav. Uzel je zlatni šut. Opet me i u tim trenucima tješil taj glupi osjećaj superiornosti. Istina, ti dečki danas i jesu niškoristi, ali opet...
-srednja škola - tu je već elitizam bil na nivou. Naš je razred bil posebno sklopljen od same kreme upisanih, i tu više nije mogla prolaziti moja spika o superiornosti i mediokritetima. To je bil prvi udarac mom obrambenom mehanizmu. Drugi je udarac bil još jedan prijatelj, koji se pojavil u srednjoj. Sam je bil iskompleksiran zbog niskog rasta i činjenice da su ga svi smatrali kepecom, pa je onda svoju superiornost dokazival pljujući po drugima. Zvuči poznato? U svakom slučaju, taj mi je čovjek nabil gomilu kompleksa zbog mog izgleda, zbog mog čudnog ponašanja (sjećam se kak mi je jednom rekel da imam tolko duge ruke da ih mogu preskakati, ko majmun), a da stvar bude gorja, mi smo se intenzivno družili, jer je inače bil poprilično zabavan, a osim toga, bilo nas je svega 7 dečki u razredu, s tim da su trojica bila na svoju stranu. Danas je i on odrasel, završil je pravo, i dalje ima nenormalne ideje i planove, ali je barem upoznal sebe dovoljno da zna da ono kaj je radil meni, a i drugima, kroz srednju, nije bilo u redu. Nažalost, posljedice su ostale. Ironično, družeći se s njim, postal sam otvoren. Počel sam pričati o sebi, prestal sam biti mali uplašeni dječak koji se boji svakoga i tko misli da mu svatko prilazi samo zato da mu se naruga. Dobro, ovog se zadnjeg dijela nisam sasvim oslobodil, dijelom i zbog stava moje majke "tebi se svi smiju iza leđa". Ali, nekako sam prihvatil ulogu klauna i zabavljača.
-faks - tu sam već izgledal malo bolje, malo otvorenije, ali još uvijek nisam dovoljno poznaval sebe. Točnije, nisam se uopće usudil dovoditi u pitanje da nekaj nije u redu s menom (naravno, sve ovo dosad napisano zapravo je retrospektiva i analiza ex post - u tom trenutku ja sam za sebe celo vreme bil Mesija). Kada danas razmišljam o faksu, onda bih to ovako rezimiral: prva godina - slinjenje za jednom curom (odbila me jer sam mlađi od nje godinu i pol, a ona si nemre ni zamislut da bude s mlađim dečkom), druga godina - slinjenje za drugom curom (ona je imala dečka s kojim joj se raspadala veza, ali je ipak on bil bolji papučar od mene, cura je naime bila prvoklasno razmaženo derište), treća godina - stipendija u Budimpešti, četvrta godina - slinjenje za trećom curom (zbog koje sam izazval omanji emotivni krš nekoliko drugih cura) i konačno, po prvi put u životu, veza. Veza koja je zapravo trajala svega par meseci, ali koja mi je konačno otvorila vlastiti um. Jer, da nije bilo toliko destrukcije, plača, živaca, lupanja vratima, teatralnog balansiranja na prozorskoj daski, ispisivanja grafita u haustoru i sličnog, možda nikad ne bih pomislil da je moj dotadašnji pristup međuljudskim odnosima najbliži onom palestinskog terorista u autobusu. Daj kaj hoću ili odjebi.
Daleko od toga da više nisam Mesija. Daleko od toga da više nisam bezosjećajan. Stare se navike ne menjaju lako. Druželjubiv sam. Više nego prije. Ali to još uvijek nije dovoljno.
A i glede te druželjubivosti....Ona je kratkog daha. Odnosno, opet je na neki egoističan način uvjetovana onom jedinačkom razmaženošću. Barem ja tak mislim. Dok sam na neki način angažiran u komunikaciji, to sve štima. Ako na tren ispadnem iz komunikacije, napose ako se radi o velikom društvu, nekak mi se teško vratiti. Uvijek imam osjećaj da su sada na redu interne fore ostalih sudionika razgovora i redovito svaki pokušaj svoga uleta biva prekinut trkanjem mog vlastitog mentalnog ja, koje mi sedi na ramenu i govori "Daj, budalo, pusti ih da pričaju, zvučiš usiljeno, smetaš." I tako osoba koja je na tren euforični zabavljač, par trenutaka kasnije postaje povučeni plahi individualac koji blagotelećega pogleda zuri u ostale pokušavajući dokučiti kako njima to ide s takvom lakoćom. Vjerojatno je to uvijek posljedica osjećaja isključenosti, osjećaja da nikad potpuno ne pripadam ni u jedno društvo, i da jedino u komunikaciji jedan na jedan mogu biti siguran da ne sugovorniku ne idem na živce. Barem ako djeluje koliko-toliko zainteresirano.
A vjerojatno razloga zabrinutosti uopće nema, i čitav moj osjećaj "zanemarenosti" zapravo je frustracija uzrokovana sukobom s onim razmaženim porivom u sebi. Ili si možda sada racionaliziram, a ipak idem ljudima na živce? Kompleksi...

- 15:23 - I, kaj velite? (5) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

četvrtak, 15.09.2005.

Dragi stanari, vaš dnevni zadatak je: pokažite cice i guzice!

Tema je, naravno, Big Brother. Nova sezona, u kojoj nam se opet s ekrana smješkaju priglupe fizionomije skupine ljudi zatočene u neprirodnom životnom prostoru, koje čitava produkcijska mašina tjera na prisilnu socijalizaciju čak i kad im se ne da, a sve to ne bi li na kraju jedan od njih otišao doma s impresivnom jednokratnom zaradom od milijun kuna. A onda potonuo u zaborav, kako to već obično biva.
Kad je lani krenuo naš prvi Big Brother, ispočetka me hvatala skepsa. Nekako mi se nije dalo to gledati, tu i tamo bih u prolazu bacio letimični pogled na ekran dok su se na njemu vrtjeli kadrovi. Primijetio sam ih svega par zanimljivih. Prije svega Alena, koji mi je bio simpatičan zbog svoje čakavice. I onda nekako, potkraj, počelo me zanimati što se događa unutar ta četiri zida, a i natjecatelji su se opustili i nekako postali dragi. Ipak, zaključak općega auditorija bio je: sezona je bila dosadna, zbog nedostatka seksa i pikanterija.
Stoga su ove godine odlučili pod svaku cijenu sklepati ekipu koja će se poševiti. Kada pogledam izbor žena ove i prošle godine, ispada da se ovaj put audicija odvijala u Hemingwayu i Papaji. Imamo čak dvije predstavnice jednog toliko tipičnog zanimanja kao što je krupije, dvije frizerke, jednu četrdesetogodišnju autsajdericu (premda je meni Biba bila zbog toga baš simpatična - nažalost, ona očito nije bila za očekivanu vrstu akcije, pa su ju izbacili), jednu latentnu lezbijku i jednu psihopatkinju. Nakon nepuna dva tjedna u kući jedna se već plače, jedna prijeti da će se dogoditi strašne stvari ako joj netko nešto kaže, jedna se stalno sprešetava u tangama...a akcije i opet neće biti. I to zato jer: dečki u kući ipak su nekoliko svjetlosnih godina slojevitiji od cura; natjecatelji nisu toliki egzibicionisti da bi se ševili pred kamerama; naša država je prekonzervativna. Stoga je i prošla sezona imala najveći domet kada je proračunata Marina pokazala grudi (koje u bilo kojoj drugoj situaciji ne bi plijenile nikakvu pozornost), a u seks-simbol se prometnula i posve izgubljena Valentina. Nevjerojatno je kako ljudima padaju kriteriji. Prvo zure u ekran ne bi li uopće vidjeli komadić golog tijela, a i kad to dobivaju na kapaljku, onda je bilo kakva egzibicija zgodna. Nema veze što možete, slušajući ih kako cijele dane trabunjaju, doznati mnogo štošta o plitkosti tih cura, dok god imaju sise, one su neprikosnovene. Tako već vidim Sanju na duplerici Playboya, jer je očito da je ona spremna na svakakve egzibicije ne bi li se, kao Marina lani, došlepala do finala. I još se priča o tome kako joj "kurac viri iz očiju" (mnogo sam puta pokušao zamisliti taj prizor, i nikako mi ne uspijeva), a opet stalno naklapa o dečku, dajući do znanja da ni ona nije ono što nacija očekuje. Bubuljičavi drkadžije pred zaslonima kompjutora u Sanji će naći svoju novu ikonu. Ugurala se na mjesto Jenne Jameson, Stefany Hohnjec i Renate Sopek. No, nažalost, ne i cerebralnim sposobnostima.
I tako, nacija će opet cijelu jesen sliniti pred ekranima, muškarci će noću, dok vode ljubav sa svojim partnericama, razmišljati o tome kako ga stavljaju Sanji ili Brankici, a onda će opet novce odnijeti netko tko će se nametnuti simpatičnošću i neposrednošću, malo će se sve te kvazizvjezdice šepuriti po televiziji, a onda će ih lagano progutati sveprisutni mrak popkulturnog zaborava. Sjećate li se vi još danas tko je Filip Voloder? Pitat ću vas za pet godina tko je Tin Samardžić i slični meteoriti.
Onda će doći proljeće, pa ćemo opet imati silikonski osmijeh i prsa Nikoline Pišek, pa ljeto i gomile živih i jedrih Čehinja po nudističkim plažama, a onda će nas već u kolovozu započeti bombardirati s tim kako "ništa neće ostati skriveno". Možda, ali jedino ako sljedeći Big Brother budu snimali u ginekološkoj ordinaciji.

- 20:52 - I, kaj velite? (3) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

srijeda, 14.09.2005.

Razmišljanja o vodi

Voda je zdrava, kažu. Svaki nas dan s televizije bombardiraju reklamama za vodu, Bistru, Janu, Studenu, Ledenu, Medenu, Mutnu...stolnu, izvorsku, mineralnu...gaziranu, negaziranu, sa smanjenim brojem mjehurića...
Ljudski život započinje u vodi. Plutamo u maminom bazenčiću 280 dana. Isti taj broj, 280, broj je i kosti u ljudskom tijelu. Voda nas štiti od udaraca, kroz nju se ritamo, ritamo vlastiti ritam u uterinoj ritam-sekciji. Nema sumnje, voda je naš prirodni element, pomislili bismo. 80% ljudskoga tijela je voda. Malo smo vodnjikavi, da ne kažem ljigavi.
E, i onda tako ja na moru znam jednu djevojku od kojih 16-ak godina (zapravo, pojma nemam kolko ima, možda više, možda manje, na takvim je ljudima to teško procijeniti), koja se u trudnoći napila plodne vode. Mislite da se zaštitila iznutra? Pa, ona je nepokretna, retardirana i posve nesposobna za ikakvu vrstu komunikacije. Samo sjedi s konstantnim smješkom na licu, nepomično, i ispušta neartikulirane urlike. Da, njoj je voda baš donijela život. Doduše, zaštitila ju jest, jer ju činjenica da ne shvaća baš sasvim svijet oko sebe čuva od bilo kakvih životnih frustracija. Sve dok joj jednoga dana ne umru roditelji. Koji ju beskrajno vole, jer kakva jest da jest, njihova je. A ona neće ni shvatiti kamo su otišli.
Posebna su priča vodotoci. Podlokavaju obale, donose smrt nekontrolirano se šireći, razarajući truleži sve što im se nađe na putu. Čini se nekako da je voda života samo ona voda koja nam nije prešla razinu pupka. Mislim si da ovih dana na američkom Jugu baš i ne bi prošla reklama za Bistru. Premda, i oni žeđaju. Žeđali su i Kon-Tikijevci, u splavi nasred Tihog oceana. Svuda je oko nas, u našem dnevnom boravku, u našoj spavaćoj sobi, guši nas, a mi žeđamo.
A tek podzemne vode? Majka mi je ovo ljeto pozvala u stan nekog radiestezista. Imala je u zadnje vrijeme dosta zdravstvenih problema, pa je pomislila da bi možda trebalo provjeriti imaju li podzemne vode kakve veze s tim. I tako joj je čovjek došao s rašljama nad krevet, okrenuo se i upitao:
-Gospođo, koliko vi tu dugo spavate?
-Pa, tako, nekih deset godina.
-Gospođo, nemojte se uvrijediti, ali vi ste zvijer. Ja bih na takvom položaju umro nakon tri godine.

Ispod čitavoga kreveta, još pomalo i zavijajući, nalazi se tok podzemne vode. Isti se nakon toga račva. Jedan krak odlazi u sobu u kojoj je nekoć spavala moja baka. Presjeca njen bivši krevet otprilike u razini pojasa ležeće osobe.

Moja je baka umrla od karcinoma mokraćnog mjehura.

Na dijelu toga toka nekoć se nalazila i moja lijeva noga, jer sam i ja spaval na ruti.

Ista ona lijeva noga u čijem je gležnju započel moj artritis.

Drugi krak prolazi kroz stan i ulazi u moju sobu. Nasreću, ne prolazi mi kroz krevet, nego ispod stola za kompjutor i mog radnog stolca.
Moj kompjutor redovito pokazuje probleme koje nema nijedan drugi kompjutor. Na njemu ništa ne radi kako treba. Djeluju li i na njih podzemne vode?
Izgleda da ću morati mijenjati položaj stolca. Otkako sam se vratil s mora, generalno sam u kurcu. Jesenja depresija. Ili podzemne vode?

U budućnosti, ratovi se neće voditi za naftu, nego za vodu. Najobičnija bezukusna, bezmirisna tekućina, a čisti nas, napaja nas, osvježava nas, guši nas, plavi nas, razboljuje nas, odnosi nam imovinu.
Izgleda da sva dobra i sva zla započinju negdje u šumi, ispod kamena, odakle izbija, čista, kristalno bistra. Taman da šakom zagrabiš. Jedna šaka vode manje u nečijoj sobi stotine kilometara nizvodno.

Mislim da sam ožednio.

- 15:44 - I, kaj velite? (1) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>