Šarlatanski zapisi

petak, 22.07.2005.

Fragmentarna - dio treći

Evo ga, večeras idem na more, ne da mi se pisati dugi post, niti stignem, tako da sada ovamo ide treći i posljednji dio fragmentarne priče, pravi cliffhanger, ujedno i zadnje kaj sam od te priče napisal.

15. kolovoza 20**.

Velika je Gospa. Proteklih sam se mjeseci posve odvikao od pisanja bilježaka, živeći u skladu s rutinom, zaboravljajući na vrijeme, tako da barem MISLIM da je trenutno Velika Gospa. Kalendara nemam, ništa se ne događa, radim tek recke kojima označavam razdoblje proteklo od prošlog dolaska broda s namirnicama. Bio je ovdje prije otprilike četiri tjedna.
Zašto sam opet odlučio ispisati koji redak papira, izvukavši kutiju iz prašnjavog zakutka kućice, primivši ponovno gotovo promrzlu kemijsku olovku u ruke? Razlog je bolno jednostavan - strah. Vratio mi se osjećaj kojeg sam se gotovo posve riješio. Vratio se, i više nije tako iracionalan, bez obzira što je još uvijek strah od nepoznatog. Prirode se više ne bojim. Bojim se bića.
Proteklih sam tjedana, ostavši sâm s dolaskom mraka, shvatio da je daleko opasnije živjeti u bilo kojem gradu na Zemlji, sa svim sitnim nezgodama koje čovjeka mogu privremeno izbaciti iz stroja, nego ovdje, gdje poznam već gotovo svaki četvorni metar terena, gdje znam svaku ledenu ploču, gdje znam da je vulkan miran, gdje znam da nema bića koje bi mi moglo zagorčati život, jer u more ne ulazim, a tuljani su i pingvini dobra i bezopasna bića. Dane sam provodio u sve dubljoj meditaciji, nadajući se dobiti posvemašnji uvid u smjernice koje trebam slijediti. I premda sam postigao savršen unutrašnji mir, ništa mi nije bilo jasnije. Boravak ovdje samo je umirio buku, ali onoga zvuka, za koji sam se nadao da će se utihnućem buke javiti, nije bilo. Znao sam, jako sam dobro znao da ga ne smijem očekivati, jer tek kada utrnu sva očekivanja, svrha će se sama pojaviti. Unatoč tome, znao sam se uhvatiti u razmišljanju ne radim li štogod pogrešno, kako nešto treba popraviti da bih dostigao cilj.
Nakon dva tjedna potpunog mraka, sunce se opet počelo pojavljivati na obzoru, sve dulje i dulje. U ovo doba, dan već traje osam sati - od osam ujutro do četiri popodne. Ponovno sam uspostavio ritual šetnje kojeg sam se proteklih tjedana bio odrekao, jer po mraku baš i nije bilo pretjerano ugodno pentrati se ledenjacima.
Tako sam jučer odlučio prošetati do drugog kraja otoka. Do tamo ima desetak kilometara klipsanja po nemogućim uvjetima, tako da sam uzeo termičku vreću za spavanje, ukoliko bih eventualno morao prespavati ako me mrak ulovi prije povratka. Uspeo sam se na Olavtoppen, bacio pogled na nepreglednu pustoš uokolo, a zatim se zaputio prema drugom kraju, spuštajući se polako niz ledenjačke gudure. Bio sam već nadomak posljednjeg slaza, koji će me dovesti do same obale, kada sam ugledao nešto što mi je sledilo krv u žilama.
Nalazio sam se u ledenjačkoj vododerini, dubokoj oko dva i pol metra, prilično strmih stranica, širokoj oko tri metra. Tek mjestimice stranice bi bile blaže uzdignute, te se na tim mjestima moglo uspeti iz vododerine ili se spustiti u nju. Približavao sam se jednom takvom mjestu. U vododerini je led bio nešto mekši, mjestimice je bilo i ponešto krpa snijega tako da sam mogao vidjeti ono što me prestravilo.
S desne strane u vododerinu se spuštao jedan blaži jezičac, prekriven mekanim ledom. Odmah sam primijetio čudne pukotine u ledu. Kada sam se približio na nekih pola metra, primijetio sam da se pukotine nastavljaju kroz vododerinu preda mnom. Čučnuo sam i proučio ih. Radilo se o jednom od najpoznatijih oblika, koje čovjek može gotovo svakodnevno vidjeti, ali koji na ovom mjestu mogu paralizirati od straha.
Bio je to otisak ljudske noge. Odnosno, ne čak ni ljudske, vidjelo se da se radi o humanoidnom biću, no noga je bila neobična utoliko što se na mjestu palca nije nalazilo ništa, kao da je to biće hodalo s odignutim palcem, jer je jagodica palca dublje utonula. Bio sam dovoljno priseban da proučim pomno trag, a onda sam se sjetio da sam već negdje ugledao takve stope.
Bio je to otisak začuđujuće sličan onima koje su povezivali s legendarnim himalajskim čudovištem - jetijem. Koliko sam mogao raspoznati, trag je bio svjež i vodio je dalje niz vododerinu - dakle, nastavim li ovim putem, mogao bih naletjeti na njega, tko god on bio. Štoviše, dok sam ja ovdje čučao, on bi se mogao i vratiti.
Nisam smio gubiti vrijeme. Okrenuo sam se, i što je moguće brže pojurio natrag, ne stvarajući preveliku buku, jureći koliko mi je teren to dopuštao. Znao sam da imam još dva mjeseca do dolaska broda, znao sam da doonda moram biti zatočen na ovom otoku s nepoznatim bićem, čije mi namjere nisu poznate, i ta mi se ideja ni najmanje nije sviđala. Jeziv osjećaj straha ponovno je preplavio moje tijelo - osjećaj koji već mjesecima nisam oćutio.
Kao bez duše uletio sam u kućicu i zabarikadiravši vrata iznutra dao se u potragu za ključem. Tek kada sam okrenuo ključ u bravi, osjetio sam olakšanje. Svalio sam se na pod i zaspao…
Drugi sam dan zatočenik kućice, pišem ovo, previše uplašen da bih se usudio promoliti glavu iz kućice. On je negdje vani. Ponovno se bojim noći, cijuka vjetra i šuma leda u daljini. Spustio sam poklopce na svim prozorima. Većinu dana provodim u mrklom mraku.
- 19:46 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

četvrtak, 21.07.2005.

Hm, ja sam i opet imal neke planove...

...ali se ovaj put to nije izjalovilo, nego je došlo nažalost do nekih manevara koji su zasjenili sjajnu večer. Jebiga. Neki ljudi moraju piti, uopće ne razmišljajući je li i drugima kasnije jednako zabavno koliko je njima bilo prije nego kaj im se um pomračil.
- 23:43 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

srijeda, 20.07.2005.

Dan kada su umrli neki planovi

Prvi je dan uživancije otišel u posve neplaniranom smeru, seminar koji sam pisal odbijen mi je uz prilično otresit komentar, tako da sam ostal s 5 ispita za jesen. Niš, idemo dalje. Ipak, sve u svemu, dan je kasnije ipak spašen, uspjel sam naći neko zadovoljstvo u svemu tome, ali opet - dva neplanirana ispita više za jesen.
- 19:39 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

utorak, 19.07.2005.

Napokon sam...

Otišla mi stara noćas na more. I sad, ja u principu jako volim biti sam, i to uvijek nju napucam tri-četiri dana ranije na more, tak da fino ne moram trpjeti njezinu živčanost dok dole dovodi kuću u red nakon zime, a i tu se malo odmorim, uživam u ljetu, uživam u tome da sam sam svoj gospodar. Jedino mi je malo sablasno noću, sve je pusto, nema nikoga ni na ulici, i onda mi se pojavi još hrpa posla koja me ometa u uživanju. Npr., za sutra trebam još nekakvi seminar nadrobiti, pa onda moram račune poplaćati, otfurati ugovor u SC, naći se s nekim ljudima...i tak buju ta tri dana zapravo red jurnjave, red odmora. A onda i u petak ja partim, vlakom prema jugu. S jedne strane, jedva čekam. S druge strane, ima još tu posla u Zagrebu, mogel sam baš ostati do utorka, probati u ponedeljak opet na ispit...ovako bum s jedne strane jedva čekal jesen da vidim neke drage ljude, a opet i zaziral od nje, jer me čeka 4 ili čak 5 uvjeta. Brrrrr...
- 23:04 - I, kaj velite? (1) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

ponedjeljak, 18.07.2005.

Vi ste najslabija karika - zbogom!

...rekla mi je to Danijela Trbović (bivša Vlajki), dok me izbacivala u pretposljednjem krugu kviza u kojem sam u čitavoj emisiji ponudil jedan jedini netočan odgovor. Ali, krenimo redom:

Nakon niza nagovaranja od moje stare, u kojima me ona nagovarala da napravim ono kaj mogu da poboljšam obiteljske financije (a ja u principu odbijam ići na kvizove radi novca, jer je novac samo ugodna nagrada, ali nikak ne prvi motiv) ipak sam se prijavil na Kariku, iz jednostavnoga razloga zato kaj je to kviz na koji se i pobjednik može ponovno prijaviti (na Milijunaša nemre, i ne želim si jedinu priliku i jedinu zaradu tamo potrošiti na to da preživim do prvoga). I tak su me, nakon kaj sam već digel ruke od toga (jer veliju da buju vas nazvali nakon par dana) nazvali negdi pretprošli tjedan, postavili mi par smešnih pitanja i rekli da buju mi se javili. I jesu. Rekli su mi da moram dojti u ponedeljak, ko prva rezerva, i, ak se svi pojaviju, ja se vraćam doma. Zato sam i računal s ispitom u ponedeljak, jer nisam ni mislil da bum igral. Međutim, jedna ženska, zbog smrtnog slučaja, nije došla, i onda sam eto ja spušil, za početak, ispit. Mislil sam si, bar bu mi lova kompenzirala to. Međutim, krene igra, pitanja bez problema, uvijek izbacivanje sve fer, leti uvijek najslabiji van, svi smo si dragi, dobri i simpatični, i dojde taj odlučujući krug. I ja nominiram žensku koja je bila do mene, celu smo emisiju pričali, i činila mi se simpatična, ali, jebiga, osetil sam po znanju da je ipak najslabija. I bilo mi je žal kaj moram nju, ali ovaj drugi frajer je bil jači po znanju. I ona napiše mene, i frajer napiše isto mene. Eliminacija najjačega da bi se tukli oko love.
OK; ja sam vjerojatno naivac, jer poštujem uvijek fer-plej, i stvarno mi nije gušt dojti do nečega ako moram varati. Jedino u kompjutorskim igrama obično tražim nekakve walkthroughe i slične stvari, da ne moram gubiti vreme i da nekaj ne propustim. Ali varanje u igrama poput Rizika, kartanju, raznim drugim društvenim igrama - čemu? Pa čak i da je nagrada financijska, čemu? Isplati li se doista zbog novca igrati prljavo? Nije li blamaža, odnosno to da te čitava publika pred ekranima percipira kao đubre, puno gorja od toga da si na kraju uzel lovu? Jer, makar osvojil i 50 tisuća, to bu se kad-tad potrošilo, a ako ispadneš đubre na televiziji, onda je to reputacija koja ostaje. Premda, nažalost, ispada da bi dosta ljudi to napravilo, i takvi bi ljudi čak i čestitali toj osobi na uspješnom zabijanju noža u leđa. Maksimalno ste iskoristili jedinog koji je nekaj znal, i onda ste ga odbacili, šutnuli ko staru kantu. Odvratno.
Stvarno mi se smuči ovaj svet ponekad. :/ (Ovo je Achtungičin omiljeni smajlić. :D)
- 22:38 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

nedjelja, 17.07.2005.

Fragmentarna - dio drugi

Ne da mi se danas pisati, u nekom sam ludom stanju prije sutrašnjeg ispita, ne da mi se učiti, ne da mi se niš, samo celi dan visim pred kompom...pa vam evo drugog dijela one priče:

Bio je to jedan od onih dana kada sam se znao zapitati je li imalo smisla preseliti se u Motovun. Stajao sam pokraj francuskog prozora, zamišljeno piljeći u dubinu, gdje je Mirna vijugala svojim kanaliziranim tokom, ličeći na metar koji je neki majstor ostavio napola sklopljen, u cik-cak liniji. Bilo je tmurno, oblačno vrijeme, puhao je sjeveroistočnjak, donoseći hladnoću s Alpa. Jedan od onih dana kada ne poželite izaći van, jer znadete da će vas propuhati do kostiju, a opet, ostajanje u četiri zida (i nekoliko pregrada između njih) nije posebno inspirativno. Stajao sam tako, bez nadahnuća, znajući da bih trebao ponešto raditi, premda mi je zapravo u zadnje vrijeme sve više postajalo jasno da uopće ne znam što je moj posao, zašto sam ovdje. Ulazio sam lagano u sredovječje, imao sam tri fakultetske diplome, nekoliko godina života u inozemstvu, a sada sam stajao ovdje, gledajući tmuran pejzaž unutrašnjosti Istre, koji sam smatrao jednim od najljepših kutaka Zemlje.
Nakon što sam se prije dvije godine vratio iz inozemstva, odlučio sam ovdje urediti studio. Zapravo, odlučili SMO. Ne bih mogao ispričati ništa detaljnije, a da se ne sjetim Ivne. Ivna je bila moja kolegica još iz doba studentskih dana. Zajedno smo pohađali predavanja, družili se izvan nastave, razgovarali, imali velike ideje o promjeni svijeta. Uobičajene priče o kojima sanjare dvadesetogodišnjaci. Kada smo diplomirali, nekako se poklopilo da smo oboje dobili stipendiju za postdiplomsko usavršavanje na Sorbonni. I tako smo se potucali Europom, malo zajedno, malo zasebno, sve dok se prije dvije godine nismo odlučili smjestiti u Motovunu. Zaradili smo ponešto, pišući članke, znanstvene radove, zatražili kredit, a i pronašlo se tu nekakvo nasljedstvo Ivninog ujaka, te smo kupili jednu staru kuću u jezgri Motovuna, preuredivši je u studio. Tu smo živjeli i radili. Naš je odnos bio poslovno-prijateljski. Možda je stoga i mogao funkcionirati na taj način, premda smo oboje imali svoje faze snažnijih osjećaja spram onoga drugoga. Bili smo kao dvoje ljudi koji se pokušavaju pogledati stojeći svaki s jedne strane oznake tramvajske stanice. Nepogrešivo bismo se uvijek nagnuli u pogrešnu stranu. Te su emocije držale našu vezu, a opet, njihova neuzvraćenost omogućavala je da naš odnos ne izgori. Ipak, kako smo živjeli daleko od svih zbivanja, a već smo oboje bili zakoračili u tridesete, ponekad sam se znao uhvatiti razmišljajući kako bismo zbog takvog našeg odnosa mogli oboje ostati sami. Iako mi se ta ideja više i nije činila tako strašnom, otkako sam izašao iz okvira uskog razmišljanja o prokreaciji kao jedinoj svrsi ljudskoga postojanja, te o braku kao instituciji koja bi primarno to trebala omogućiti.
Ono što smo mi u biti u tome studiju radili, nije bilo jasno gotovo nikome, nama samima ponajmanje. Radilo se o nekoj vrsti mješavine filozofije, umjetnosti, politike, pamfletizma. Bili smo poklopci svakom loncu. Kulturni djelatnici bez opredjeljenja. Pisali smo knjige, objavljivali članke, agitirali, borili se za nedokučive ideale, istupali u medijima. Zvali su nas "hrvatskom inačicom Yoko Ono i Johna Lennona". Tabloidi su nam željeli pripisati strastvenu ljubavnu vezu, prepunu izopačenih seksualnih preferencija. Mi smo se trudili postići da nas to ne dira. Živjeli smo smireno, povučeno, u gradiću u kojem je vrijeme stajalo 50 tjedana u godini, oživljavajući tek ljeti, za filmskoga festivala.
Ipak, ponekad, upravo za takvih jesenskih dana, upao bih u neku krizu, pitajući se ima li smisla živjeti na ovakav način, naizgled daleko od ljudi, a opet pod lupom javnosti, izloženi suptilnoj poruzi ljudi za čije smo se osvještavanje borili, mi, i sami neosviješteni u mnogim pitanjima. Tada, u napadima te tjeskobe, razgovarao bih s Ivnom. Proučavali smo razne filozofske pravce, religiozna mišljenja, mislioce i mistike, kako bismo dobili novu energiju za napredak. Tu smo se uvelike razlikovali. Ivna je bila agnostičarka, teško je prihvaćala ono za što joj razum nije davao zeleno svjetlo. Ja sam opet bio i previše zagrižljiv u pitanjima spiritualnosti, ratujući s mnoštvom zapadnjačkih tradicija. Odbijao sam zapadnu medicinu, prezirao egzaktnost zapadnjačkih tehničkih znanosti, vjerujući da se mnoštvo stvari ne može objasniti umom, već jedino intuicijom. Posjećivao sam tečajeve alternative, pronašao osobu s kojom sam diskutirao spiritualna pitanja, dobivajući uvijek sve više i više uvida u stvarnost, ali opet, rješenja nije bilo na vidiku.
Znao sam da, ako nastavim ovakvim tempom, neću uspjeti ostvariti nikakav veći napredak, osjećao sam da sam zaglavio na pritki svoje životne ljestvice, te da ljestvica ide dalje, ali su pritke potrgane, i potreban je silovit skok kako bi se dospjelo do sljedeće.
Imao sam možda još par tjedana vremena do konačnog sloma. Podigao sam telefonsku slušalicu i nazvao Milivoja.
- 23:54 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

subota, 16.07.2005.

...dok ja sanjam kolodvore

Kolodvori su čudesna mjesta. Mislim, naravno, na željezničke. Još sam ko klinac htel biti vozač tramvaja, pa otuda i sva ta fascinacija tračnim vozilima. A nekako od 1997., kada sam s najboljim frendom, nakon završene srednje, odlučil otperjati s Inter-Railom po Europi, nekak su mi željeznice i kolodvori prirasli srcu. Imaju i poseban miris, miris putovanja. Ja sam noćas išel po tu kartu, i malo švrljal kolodvorom. Noću, posebice ljeti, postoji još neki poseban štih. Naravno, ima beskućnika koji spavaju s nekom vrećicom pod glavom, bilo na podu ili na klupi, i to baš i nije neki prizor. Onda imate mlade putnike, s ruksacima, koji zijevaju, napola izvaljeni, kunjajući, i čekaju jutro, i prvi vlak koji bu ih odnesel dalje. I, naravno, osoblje. Ekipu koja radi na blagajnama, npr. Dojdem ja tako noćas, oko trifrtalja 4, i naletim na tipa kako krmi na blagajni. I to onak, zavaljen, noge na stolu, i blaženi osmijeh. Sva sreća, nije bilo hrkanja, poluotvorenih usta sa slinom, ili slično. Lagano mu privučem pažnju, kašljucanjem, i on se stvarno probudi. Ja se uljudno ispričam kaj ga budim, i kupim si kartu. Platim, i odem u noć.
A sećam se tako jednog od najbizarnijih iskustava u svom životu, noći provedene na kolodvoru u Kaunasu, kada sam i ja iskusil ovu drugu stranu, sudioničku stranu noći na kolodvoru. Spletom okolnosti, nismo imali gdi spavati, jer Litva baš i nije neka popularna turistička destinacija, tako da vam omladinski hostel u Kaunasu ne postoji, najbliže tome je radnički hotel, koji se nalazi malo dalje od centra, a zadnji bus ide oko 10 navečer, dok se pješke baš i ne preporuča. Kasnije smo shvatili i zakaj. Grad je noću sablasno pust. U nas su svi gledali ko u sedmo svetsko čudo. Turisti. Pa ko je to videl! Sva sreća, niko nas nije premlatil, opljačkal, ili slično. Ali te se noći, provedene na stolcu na "geležinkelio stotis" u Kaunasu, čitajući sabrane novele Istvána Örkénya za kolokvij koji me čekal te jeseni, jako dobro sećam. Kad sam u neko doba noći izašel iz zgrade kolodvora, moren žeđu, i otišel do obližnjeg kioska kupit sok, nakon kaj sam prvo pet minuta uvježbaval iz svoga litavsko-talijanskog i talijansko-litavskog rječnika kaj točno moram reći, i onda se progural kroz hrpu lokalne mularije koja se tiskala oko kioska, naručil sok, a radilo se o najobičnijoj sintetskoj tekućini s prirodno identičnom aromom konzervansa, zaslađenoj aspartamom, i prepunoj raznoraznih E-ova, i taj mi je sok tak fino prijal. Sećam se kako su murjaci u svoj ured koji se nalazi u čekaonici kolodvora, priveli nekog mladića, da bi pola sata kasnije ovaj izašel iz ureda krvavog nosa i brade, a dva su ga murjaka sprovela u zahod. Sećam se i kak je taj zahod smrdil, kad sam ja ušel u njega radi svojih potreba. Sećam se kak smo ujutro doručkovali (odnosno, moglo bi se reći da je to bil "brunch") pizzu u pizzeriji koja je izgrađena u bivšem domu armije (zapravo, dom je još tamo, tak da vam u predvorju stoji naoružani stražar, a prostorija u kojoj je pizzerija očito je bila dvorana za vojno-partijske sastanke, jer se još vidi pozornica, a i interijer je uređen u takvom stilu).
A kaj se može drugo i očekivati od grada u kojem vas, kao prva vizura u kolodvorskoj zgradi, dočeka golema ploča koja zauzima skoro celi zid, a na čijem vrhu piše "Jus ieško policija". Za one manje vične poredbenoj lingvistici, litavski glagol "ieškoti" isti je kao i naš "iskati", dakle, natpis kaže "Vas traži policija". Ispod toga nalazi se pedesetak slika ljudi koji su tijekom nekoliko zadnjih tjedana nestali na području Litve. Znate ono, slika, viđen zadnji put tada i tada, odjeven tako i tako, ako iko ikaj zna, nek javi na broj... Ispod toga, još veća bizarnost. Nekoliko fotografija neidentificiranih leševa pronađenih u vlakovima ili uz željezničke pruge. I opet isto. Odjeven tako i tako, uz sebe imao to i to...
To vam je prva dobrodošlica Kaunasa. Želim li se vratiti u taj grad? Pa, samo da provjerim ima li poboljšanja. Vjerojatno nema. Iako su i oni u EU prije nas...
Ima još gradova s kolodvorima, ima još dogodovština s kolodvorima, pisalo bu se...
- 22:05 - I, kaj velite? (4) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

petak, 15.07.2005.

Divote sjebanog bioritma

Vreme naznačeno - doba kad mi ističeju dva sata nejedenja nakon plombiranog zuba. Vreme stvarno - 2:56 ujutro. Divota. Evo, nakon kaj sam prvo bil kod zubarice da mi zvadi umnjak, a ona rekla da nemre, jer bi tu moglo biti problema budući da za tjean dana idem na more, a nikad se ne zna s tim vađenjem kak bu se to razvilo, pa mi je onda brže-bolje splombirala jednu doljnju šesticu, navratil sam se do frenda, trebali smo prevesti nekakvo pismo Petra Zrinjskog. Tip je pisal to 1647., i to još na mađarskom. I sad, kak frend dela u Zavodu za povijest pri Akademiji, dobil je to pismo od jedne cure koja je s nama išla u razred, a danas dela u Institutu za povijest. Uglavnom, mi smo se naprezali i valjali od smeha s obzirom na sve kaj smo izvrtili u glavi da bi se dalo iščitati iz teksta (npr., neke riječi nismo znali kak pročitati, pa je ispalo da Zrinjski frenda zove na kurve, ili da će ga prokleti, a možda i da ga zove da im se pridruži u njihovoj masonskoj loži). Onda sam se fino prošetal od Trešnjevke do doma, navalil na kompjutor, obavil Forum i mejlove, sad pišem ovo, a onda idem večerat (!), pa onda pak idem pehaka do Glavnog kolodvora kupit si kartu za cug za more. Baš bu to lepa šetnja noćnim gradom. Vrnem se valda oko pola 5. Još bum, kak to obično bude, putem susretal hrpe žoharih, kaj samo izgmižeju iz svih ovih zgrada uz put...
Žurim se. Odoh u noć...
- 22:16 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

četvrtak, 14.07.2005.

Prijemni

I tak, sutra u tri popodne, kada mnogi zagrebački faksovi otvoriju svoja vrata, u njih buju se zbuksali mladi i nadobudni ljudi, a svima im je želja samo jedna - dobiti indeks Filozofskog faksa. Svi oni paničariju, grizeju nokte, misliju si da ne buju uspjeli - a ipak ih na kraju većina upiše, čak i ono kaj su hteli, ili barem jedan dio toga. Ali, taj je prijemni zapravo zgodan pokazatelj toga kolko je hrvatska mladež sigurna u svoje znanje stečeno tijekom školovanja i uzgred. Očito, ne previše. Svi se zgražaju kad ja tražim tišinu oko sebe dok se gleda neki kviz, zoveju me sociopatom, rešavanje križaljki im je dosadno, novine teško da ikad čitaju...a onda im je prijemni pretežak. Mislim, lahko je meni popovati, ali ja sam svoje pripreme odradil kroz celi život. I došel sam na prijemni bez ikakvih očekivanja. Znal sam da mi je znanje solidno, al baš da bum prvi, to se nisam nadal. I onda su počeli s tim da mi je to zato kaj sam već završil jedan faks, pa onda imam više znanja...a realno, možda sam dva podatka od onih kaj su bili u prijemnom naučil na faksu. Ali, neka se i oni veseliju. Svi imaju priliku. Hic Rhodus, hic salta.
I sad si oni misliju kak im je taj prijemni najveća briga, jebe ih test inteligencije, posebno hrvatski (mislim, ono, materinji jezik, koji im je još bil i predmet u školi - bilo bi mi jasno još da imaju problema s općom obaviještenošću, ali to su maknuli), a ne kužiju da najgorje brige počinjeju kad se konačno upišeju. I da buju se već drugo leto hteli menjati za ovo. Ah, mlado, ludo...
Pa, sretno vam, dragi mladi ljudi, dobro nam došli, i da od jeseni svi skupa grijemo iste klupe! :)
- 23:36 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

srijeda, 13.07.2005.

O matematici

Eto, ja iz nekog razloga (zapravo, iz vrlo dobro znanog razloga) nisam nikad baš dobro stajal s matematikom i fizikom. Mislim, meni vam je uvijek jasno kad mi neko da formulu, sve to uvrstim, izračunam, itd. Dapače, računam prilično brzo i bez kalkulatora, a ne ko ova današnja deca kaj više ne znaju ni korijenje vaditi pješke (mislim na drugi korijen, a ne na mrkvu i pasternjak). Međutim, kad mi se postavi tekstualni zadatak, onda je to živa muka dok ne pohvatam varijable, tj. ko tu koga. I obično onda idem posve okolnom logikom - gledam kaj se uči u toj cjelini, pa pretpostavljam u čemu bi mogla biti caka u zadatku. Zato sam, na kraju krajeva, uvijek imal bolje ocjene iz matematike nego iz fizike. I sad, prije par tjedana izašel sam na ispit iz statistike, kaj me bila užasna frka, jer mi dvopredmetni sociolozi ne moramo prek godine niš delati, nemamo računske zadatke, nego samo teoriju. I svi nam veliju da nam je to lakše. Ali suha teorija je meni još gorja. Uglavnom, ja sam se na ispitu stvarno skrumpiral, pobral trojku, i bil čisto zadovoljan. Sve dok mi s boka nije dojedril neugodan ispit koji se odaziva na ime Populacijska genetika. A to vam je otprilike računska statistika, ali na način da: imate ubi Bože dosadnog profesora, koji je usto i alkoholičar, pa vam se ne da dolaziti na predavanja; imate skripta po kojima se sprema ispit, ali su skripta zapravo profesorove bilješke koje su pisane strahovito konfuzno, bez interpunkcija, u maniri romana toka svijesti; dan prije ispita vam rikne printer, pa si ta skripta nemrete isprintati i otfurati na ispit (jer vam dopušta da ih imate na ispitu), a nikom drugom nemrete dojti s idejom da vam printa 50 stranica dvostrano, pa onda odete na ispit u nadi da bu došel još neko od vaših, ko bu imal isprintana skripta. Ali, ko za vraga, niko se ne pojavi, vi buljite ko telac u papir, i onda padnete.
I tak sam si ja sjebal vikend, jer sad to moram spremiti za ponedeljak. Htel bih se toga riješiti prije ljeta. A izgleda da bum onda imal još tolko posla drugi tjedan da bum samo zadnja dva dana prije puta mogel malo se odmoriti.
Niš, idem si ja malo čituckati Populacijsku...
- 23:51 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

utorak, 12.07.2005.

Tempores mutant et fugiunt...

Mislim da mi nikad vreme nije tolko protutnjalo ko ova godina dana. Ko da sam jučer došel s mora i spremal se ambiciozno krenuti s poslom, a evo, već je gotovo. Ko zna, možda je to zato kaj bih prije vreme meril od jednog do drugog odlaska na more, a ovu i prošlu godinu sam na moru bil i par puta između toga, pa mi se sve to subjektivno čini manje. Ili mi je jednostavno godina bila prerutinska, ispunjena svim poznatim stvarima, dosadnima, niš se nije događalo. Nije bilo spektakularnih izlaskih, s curom sam prekinul, svaki dan bih obavljal uobičajenu rutinu faksa i visenja na Forumu, a po zimi su i dani kraći...ali se bojim da bu to vreme išlo sve brže. Mi smo ti koji smo si skloni stalno postavljati nekakve repere kojima određujemo prevaljeni put, i onda se samo bacamo od jedne oznake do druge, i ni ne skužimo da je već minula godina. I onda ti, s ovako brzo proteklom godinom, očekuj da bu ti šest tjednih mora trajalo dugo! Pa to bu se istopilo začas, i evo ti opet ispita, jeseni i gotova je još jedna godina.
Zapravo, imam osjećaj da je život kao avion. Dok rula po aerodromu, ide jako sporo. To je djetinjstvo. Onda, s početkom faksa, izlazi na pistu, i odjedanput se zaleti ogromnom brzinom. I za čas se već dižete u nebo (ako ste dovoljno dobri da završite u raju, jasno).
Gubim dragocjeno vreme. Ko klinac nisam radil savršeno niš, a opet je to vreme bilo korišteno racionalnije. Danas pak znam da ga gubim, a ne znam kaj da napravim da se vrati na onu staru brzinu protoka. Možda bih stvarno trebal zaboraviti sve kaj znam o svetu i opet se početi čuditi. Jedino vreme ispunjeno novim saznanjima može se činiti dugim. Putovati, upoznavati ljude (ali opet, ne da vam se ti ljudi počneju tolko sviđati da jedva čekate da ih opet vidite, jer onda bute opet živjeli od susreta do susreta - i opet ode vreme), izbjegavati rutinu pod svaku cijenu. A opet, imati u svemu tome neku konstantu, neki temelj koji se ne bu menjal.
Lako za dati smjernice, ali često to nije samo stvar želje, pa niti odluke. Nažalost, i tu novac diktira stvarnost...
- 22:42 - I, kaj velite? (1) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

ponedjeljak, 11.07.2005.

O epistemologiji

Danas ja opet u nekim raspravama sa ekipom na Forumu FFZG-a. Naime, mene tamo većina ekipe drži za lokalnog ridikula, jer sam obično pun nekakvih teorija, koje spremno vadim iz rukava, kako mi zatreba. Moja je stvar da se često zapetljam u nekaj o čemu baš nemam dovoljno znanja, a opet imam neki impuls da iznesem svoje mišljenje o tome. I onda krenem s konstrukcijom teorije. Međutim, većina ekipe s kojom se ja kvačim obično insistira na suhoparnom znanstvenom diskursu, i moj ih pristup izluđuje i baca u očaj. A u čemu je zapravo problem? Naravno, većina tih ljudi, ako ih neka stvar zanima, krene se interesirati, skupljati literaturu za to područje...i onda se par meseci bavi tim područjem, pa se iz toga izrodi nekakav znanstveni članak. Moj je problem taj da me zanima previše stvari, a usto imam problema s koncentracijom, tako da bih ja teoretski i mogel proučavati neki problem par meseci, isključivo fokusiran na njega - ali bih celo to vreme imal užasno neugodan osjećaj da gubim vreme, odnosno da bih istovremeno mogel raditi još neke korisne stvari koje me zanimaju. I sad, tu je vječita dilema: biti pravi znanstvenik i raditi stvari temeljito, jednu po jednu, ili lepršati od problema do problema, te tako popabirčiti puno znanja, ali uvijek ostati diletant. Ja odabirem treći pristup, koji međutim zahtijeva mnogo razumijevanja od drugih, a toga obično fali: naime, ja uđem u raspravu s onim kaj znam (a mogu reći, bez lažne skromnosti, da dosta toga znam, odnosno da imam solidan stupanj predznanja - ali još uvijek na amaterskoj razini), i odmah puknem neku svoju teoriju. Onda dolazi ključna greška ovih sa znanstvenim pristupom. Oni mi ukažeju na slabe točke moje teorije, i tako se nadmudrujemo neko vreme, međutim oni na kraju obično uvređeno odustanu, jer, kaj imaju raspravljati s amaterom. A ja samo hoću dobiti konkretne informacije - na mnogo lakši i brži način nego da se sada bacim na čitanje. A tu je i interaktivnost, dakle ako ti nekaj nije jasno, možeš pitati, dok knjigu nemreš pitati.
OK, može se reći da bih ja kruha bez motike, ali meni je ionako prvenstveno bitna širina znanja, a ne toliko dubina - svaka čast nekom znanstveniku na njegovim uspjesima u određenom polju, ali ako taj isti čovjek nema ni najblažeg pojma ni o čemu izvan toga, ja ga ipak ne mogu toliko cijeniti. Bolje biti osrednji znanstvenik u jednom fahu, s puno interesa izvan njega, nego vrhunski fah-idiot, ali bez pojma o pojmu o bilo čemu izvan svog faha.
Zato ja uvijek, kad vidim da se predugo bavim nekim područjem, bežim čim dalje. To jest neozbiljno, ali ja nemam ni pretenzija biti ufitiljeni knjiški moljac s metlom u dupetu.
Hm, to bi mi mogla biti zgodna tema za diplomski rad..."Prednosti konstrukcije ad hoc teorija u društvenim znanostima". Naravno, za pisanje diplomskoga se ne mislim pripremati po literaturi...

OK, je li s menom sve u redu? :|
- 22:27 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

nedjelja, 10.07.2005.

Nitko ne zna da sam lezbijka...

...pa ni ja.
Bil sam danas na paradi, ali sam jasno zaspal, pa sam ju fulal i došel tek na naknadni miting na Zrinjevcu. Bil je sjajan dan, lepo vreme, a ja umoran, pa sam krmil do 5 do 11, i onda strka do Zrinjevca. I onda vidim vani ekipicu: klinci od 15, 16 godina, furaju crne majice s natpisom "Thompson - za Dom spremni, e moj narode". Mislim si, koja krelad. Onda, malo dalje stoje nekakvi s transparentima, nekaj poput "Dajte novce Mungosima, a ne organizirajte parade". OK, pustili su me unutra, unutar ograde, valda im nisam bil sumnjiv (a ja obučen potpuno u crno :D) ili sam im zgledal ko peder. Uglavnom, kratko je trajalo, razišli smo se nakon pol vure. A u prvi mah, kad sam ušel, idem prema paviljonu, i prvo vidim hrpu ćelavih izbrijanih glava u crnim majicama. I još si mislim "jel ovo Prajd ili protest protiv Prajda?". Onda sam skužil da su to Sokolovci, koji po službenoj dužnosti moraju čuvati povorku, iako bi i sami najrađe bili među onima vani.
Naravno, meni uopće nije jasan mentalitet ljudi koji dolaziju na mesta gdi se održavaju te povorke i onda se dereju, pljuju i slično. Bil sam na Prajdovima prethodne dve godine - prve sam nosil transparent "Muka mi je od objašnjavanja" (a svako ko me zna zna da to nemre biti dalje od istine - ja naime uvijek sve racionaliziram, teoretiziram, objašnjavam do besvijesti), a druge sam mahal s ogromnom zastavom duginih boja. I obje te godine nas je slijedila ista ekipa kretena: prvo bi nas dočekali na Trgu kod zgrade Singera, onda bi nahrupili iz Bogovićeve dok smo išli preko Cvjetnog trga, da bi se onda sjurili do Gajeve da nas tam dočekaju dok prolazimo. I ono klasično "Ubij pedera!" (a u povorci najmanje homoseksualcih), "Odite u Srbiju" (u Srbiji su navodno vikali "Odite u Hrvatsku"), dizanje srednjih prstiju, dizanje ruku u maniri Đapićevih pokazivanja visine kukuruza, i slično. Uglavnom, kako rekoh, ti ljudi nemaju pametnijeg posla nego ciljano dolaziti tamo i onda se izderavati na pedere. Mislim, ni ja ne podržavam dosta stvari, npr. protiv sam legalizacije lakih droga, ali da se u Zagrebu održava Marijuana March ne bi mi palo na pamet da se odem na Trg derati "Drogeraši!", "Odite u Nizozemsku!" ili tak nekaj. Imam svoj život i nije mi događaj dana da svoje frustracije liječim derući se na građane koji se boriju za nekakve svoje ideale.
I onda kad vidim reakcije građana na povorku, onih koje su snimili izvan ograde, posramim se da živim u istom gradu s takvim ljudima. Makar, mislim da je drugdje u Hrvatskoj (osim možda u Puli ili Rijeki) još i gorje. I onda dojdem doma pa se zakvačim sa starom, da kaj oni protestiraju, pa imaju sva prava, i onda na kraju završimo na tomu da ja njoj objašnjavam da analni seks prakticiraju i heteroseksualni parovi i da se pritom može i klistirati anus, tako da nema nikakve prljavštine. Onda se ona zgraža, jer da kako nekomu može biti gušt gurati kurac u dupe. Da je to odvratno. Hm, a gurati nekomu kurac u usta nije odvratno? Pa opereš ga. E, vidiš, pa i ovo se može oprati...
Osobno ne prakticiram analni seks, da se razmemo. Pa neću valda gurati...znate, ne. :D
Uglavnom, tak vam je to. Ljubav je ljubav, nemojte se zgražati nad pederima, pa oni su sasvim OK ljudi. Evo, jedan frend mi je peder, znam i Dorina Manzina, znam i Zvonka Dobrovića (šefa Queer festa), svi su OK (dobro, Zvonko ima malo premilitantne stavove). Mene kod njih smeta jedinoga kad se prenemažeju. Ali ima i hrpa heteroseksualcih kaj se prenemažeju, tak da to nema veze sa seksualnom orijentacijom.
Baš mi svira Take a walk on a wild side...
- 23:32 - I, kaj velite? (2) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

subota, 09.07.2005.

Fragmentarna, dio prvi

Danas me uhvatila glavobolja, valda od tlaka, majka mi se previja od muka u drugoj sobi (nju pogotovo boli glava, svaki put kad je tlak), a ja još imam danas posla, pa bum sad ovdje skeljil samo prvi dio nikad dovršene priče. Naime, jednom sam krenul pisati malo dulju priču za Ka/Os, časopis studentih komparativne književnosti, no na kraju su mi uvrstili jednu drugu priču, a ovu nisam nikad uspjel okončati, i sada mi stoji poludovršena u datoteki na desktopu, kao tvornica glinice iznad Obrovca. Malo se teško nakon dve godine vratiti u sedlo i dovršiti ju, naime, bojim se da bu se vidil rez. Hm, ali ako je Mažuranić mogel nakon 250 godina nadopuniti Osmana...
Uglavnom, ovo je prvi od tri dijela:

15. lipnja 20**.

Prvi dan bez sunca. Sunce je možda i izašlo, no svuda uokolo mene je gusta magluština koja mi ne omogućava pogled više od nekoliko desetaka metara. Tek kada pogledam prema sjeveru čini mi se da negdje kroz maglu nazirem bjelkasti odsjaj na horizontu - znak da negdje, bliže civilizaciji, sunce još postoji. Mene je očito zaboravilo. Svi su me očito zaboravili. A došao sam ovamo zapravo svojom voljom. Da mi je to netko rekao prije godinu i pol, pomislio bih da mu nisu sve daske na broju. Sada, dok se teškim korakom uspinjem ovim vulkanskim terenom, prekrivenim ledom, do svoje improvizirane nastambe na jednoj od manje strmih padina, mislim kako sam možda ipak trebao dvaput promisliti prije no što sam se ovako lakomisleno javio s tim prijedlogom. Iako, ruku na srce, nisam mislio da će moj zahtjev za izolacijom protumačiti na OVAJ način…
Odbacujem negativne misli. Došao sam ovamo kako bih doživio katarzu, prosvjetljenje, potpuni uvid. Uza sebe u kućici imam nekoliko tuceta knjiga, malo plinsko kuhalo s podosta plina i brdo konzervi koje mi opskrbni brod donosi svaka tri mjeseca. Točnije, brod obalne straže, budući da ovdje nema nikoga koga bi trebalo opskrbljivati. Svaki dan obavljam istu rutinu. Ustajem u sedam, odlazim na obalu, meditiram na ledeno hladnom vjetru. Ako ogladnim, skuham si neku od konzervi, s ponešto suhe hrane, premda uspijevam izdržati i po mjesec dana bez hrane. S vodom je već ponešto teže. No, budući da je oko mene svugdje led, nije teško poseći za pokojom santicom i pretvoriti je u napitak.
Popodneva provodim šetajući uokolo, ako naravno ima dovoljno sunca i ako vrijeme dozvoli. Inače sjedim u kućici i čitam ili meditiram. Liježem oko devet sati navečer.
Ponekad, sjedeći u toj metalnoj kućici, ostatku nekadašnje ekspedicije, osjećam kako mi se ježe dlake na potiljku slušajući sablasno zavijanje vjetra oko zidova i ispod postolja na kome se kućica nalazi. Premda znadem da tamo vani nema nikoga, opet se osjećam još preplašenijim. Straha se nisam uspio riješiti. Koliko god zbog moje lokacije strah bio iracionalan, moj ga um još nije uspio probiti. Uhvatim se kako razmišljam o tome da svijet uđe u nuklearni rat, da se svi međusobno pouništavaju, jedino ja ostajem zatočen ovdje, s nemogućnošću ikakvog bijega. Čak i bez mogućnosti da sagradim nekakav čamac i pokušam se domoći civilizacije, jer na ovom mjestu, osim leda i vulkanskog crnog kamenja, nema apsolutno ničega. Niti jedne travčice.
Kada se uspnem na najviši vrh i pogledam uokolo shvaćam svu jezu svog položaja. Zamislite si osjećaj sjedenja na vrhu ogromne hrpe leda, uokolo vas more zlokobne tamnosive boje, a dokle vam oko dopire ili horizont ili neprobojan zid magle. I vjetar. Vjetar koji puše zastrašujućom snagom, koji vas može, čini vam se, odnijeti s vrha, zakotrljati niz padinu i, ako se prije toga ne razbijete o neku stijenu, ravno u more, čija je temperatura tek nešto viša od ništice.
No, sve u svemu, unatoč povremenim napadima malodušnosti, mislim da sam na dobrom putu da ostvarim ono po što sam i došao ovamo. Iz dana u dan sve sam smireniji i čini mi se da moj dosadašnji život i nije bio toliko promašen. Prepustio sam se toku zbivanja. Možda ću umrijeti ovdje. Možda ću se vratiti u civilizaciju, oženiti se i jednom svojoj obitelji pričati o ovome sa smiješkom. Možda ću se jednom i vratiti ovamo. Ne znam, i trenutno mi to i nije važno. Zaokupljen sam svojom dnevnom rutinom i osjećam se fantastično ispunjenim, premda ne radim ništa zanimljivo, još manje zabavno.
Prošla su već dva mjeseca kako sam zadnji puta čuo ljudski glas. Ponekad prozborim koju riječ sâm sa sobom, kako bih se uvjerio da posjedujem sposobnost govora.
Kako se približava zima, nestaju i drugi zvukovi, osim zvukova prirode: valova, povremenih lavina, pucketanja leda na ledenim bregovima koji ponekad promaknu pokraj mene sablasno se bjelasajući, fijuka vjetra. Ostajem sâm. Odlaze i posljednja živa bića koja dijele sa mnom ovaj komadićak kopna: tuljani i pingvini.
Najbliže slijedeće kopno od mene je udaljeno oko 2000 kilometara. Antarktika. Udaljenost kao od Zagreba do Manchestera. Najbliže ljudsko naselje - 2500 kilometara. Cape Town. Udaljenost kao od Zagreba do Oulua. Bez pretjerivanja, u ovome sam času najusamljenije ljudsko biće na Zemlji.

Katkada se sjetim kako je to sve započelo…
- 15:01 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

petak, 08.07.2005.

Radni narod Crne Gore

Ponekad pomislim da imam crnogorskih gena. Naime, furt svakam kasnim. Eto, i ovaj post, koji je naslovljen kada već jest, pišem zapravo dva sata kasnije. A u čemu je zapravo stvar? Sećam se da su nas na psihologiji učili da u mozgu postoji i centar za vreme. Moj je očito pošteno atrofiran. Da mi velite da vam nasumično odredim kad je prošla minuta, moral bih si brojati u glavi sekunde da vam mogu reći otprilike. Inače bi mogel fulati čak do 5 minuta. A tu su i moji proračuni. Meni treba 10 minuta do Trga. Naravno, ako me tramvaj čeka na stanici, a i ako nema gužve na cesti. Ako ima, onda jebiga. Možda bih trebal krenuti ranije? Svaki put to i odlučim, ali, evo, još samo da ovo obavim, pa stignem još i ovo...pa kaj je već frtalj 9? A dogovorili smo se u 8... Pa onda uobičajena poruka "E, dajte se vi odite nekam sesti, pa mi javite gdi bute, ja kasnim." U međuvremenu psujem ZET i Bandića i sve one kratkovidne gradske vlasti koje još nisu uvele privatnu helikoptersku službu za građane.
Protekle tri noći spal sam valda sveukupno 12 sati. Naime, imal sam ispit iz Metoda istraživanja u antropologiji, a profesorica ima neugodnu tendenciju da je aktivna u ranim jutarnjim satima (dakle, prije 13 h). Tako sam se ja prvo dokotural u sredu na ispit s 15 minuta zakašnjenja. Ispit je bil u pola 9 ujutro. "Joj, oprostite, znate, kopaju Branimirovu, pa tramvaji ideju okolo..." (lažem, išel sam peške kroz Pothodnik, tak mi je brže). E, ali, moja se prijavnica zagubila, a ona nema više primjeraka testa. Dojdite u rujnu. Nemrem. Dobro, dojdite sutra na Institut za antropologiju, u pola 10. Sljedeće jutro, ja navinem budilicu (tj. radio) za 8.15. U neko doba me glazba trgne iz sna. Pogledam na vuru, a ono 9.35. Radio je komotno sviral već skoro vuru i pol, a mene je glazba samo dalje uljuljkivala u san. I sad, dojdem na Institut, da mi ona test, bez obzira na kašnjenje, napišem to, i zakaže mi usmeni za danas, u, pogađate, 9 ujutro. (Hm, jesam li napomenul da su joj i predavanja celu godinu bila u pola 9, te da sam ja došel na prva dva, na kojima sam spaval, a onda više nisam ni dolazil.) A ja noćas išel spat u 4. Već dišem na škrge, ulazim u trifrtalja 10 u razred. "O, pa to ste vi! Došli ste..." Čak sam i sredil dobro taj usmeni, četvorka.
A zakaj sam tak kasno išel spat? Zato kaj sam kreten ovisan o kompjutorskim igricama, i onda se napenalim baš na nekakvu gdi nemrem preći neki nivo, i sve sam nervozniji, jer, jebiga, pa nemre me ta glupa igrica svaki put preveslati, dokazal bum da sam sposoban završiti taj nivo. I tako do 3 ujutro. Onda još malo slušanja glazbe u kuhinji, uz jogurt, i konačno krevet. S prvim jutarnjim ptičicama.
Ali, na kraju sam ipak danas popodne uspjel preći taj nivo koji mi je oduzel pola noći... Neće mene ta igrica zajebavati... :)
- 23:47 - I, kaj velite? (4) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

četvrtak, 07.07.2005.

Uđite slobodno, gazda je razapet...

...ali pazite da slučajno nemate kratke hlače. Name, danas prolazim ja kraj Petrove crkve, kad ono, na vratima sijaset (nekih desetak) zabrana. Mislim si, nitko nije stranac u hramu Božjemu, pa da vidimo koga to izgone iz njega. I tako, uz uobičajene zabrane o mobitelima (slažem se), hrani i piću (zato se i veli da su crkveni miševi siromašni - jedino jestivo su hostije; no da, i inventar, misali...), tamo se nalaze i zabrane za romobile (!?), pese (sećate se još onog incidenta kad pes vodič slepog vjernika nije smel s njim u crkvu), kape šilterice (WTF?) i, naravno, mini-suknje i kratke hlače, pa čak i polo-majice.
Vrhunac licemjerja. Eto, npr., mi smo bili na maturalcu u Rimu, krajem kolovoza, i normalno da smo išli gledati crkve. E, ali u neke nas nisu puštali, zbog odjeće. I sad bih ja trebal obući duge hlače, kuhati se celi dan na talijanskom suncu, da onda konačno uđem u crkvu, i tamo gledam u Isusa na križu, koji je, podsjetimo, ogrnut samo tkaninom oko stegana. Da ne spominjem različite renesansne portrete, gdi je mali Isus prikazan potpuno gol. E, ali, crkvenim dostojanstvenicima smetaju moje gole ručerde i izazovno otkrivena koljena mojih kolegica. Možda ih tjera na bludne misli. Samo ne znam tko: muški ili ženske. Neka postupe po Isusovom: ako te oko navodi na grijeh... Ja sasvim sigurno ne oblačim kratke hlače radi privlačenja pažnje na svoje tijelo. Niti cijenim Isusa manje zbog toga kako sam odjeven.
Kape su posebna priča. U našoj tradiciji, žene smiju imati pokrivenu glavu u zatvorenom prostoru, muški ne. Sećam se, još ko klinac, ak bi slučajno metnul kapu unutar škole, ili ju ne skinul odmah po ulasku, odmah su započinjala zafrkavanja da sam curica. Kod Židovih je obratno. Tamo morate imati onu kapicu na glavi ako ste u svetom prostoru. Tako sam se ja jednom, u Budimpešti, obrel u restoranu ortodoksnih Židova. I svi s kapicama, pa, kako je bila zima, i ja ostavim svoju vunenu Diesel kapu na glavi. Malo su me čudno gledali. A za ručak je bila neka polukuhana govedina, od koje se jedan zalogaj žvače dve minute. Nije mi baš taj ručak ostal u dobrom sećanju. A inače volim židovsku kuhinju. Posebice falafel: fino, zdravo, jeftino...

Evo, još jedan dokaz za teorem da sve kaj pišem prije ili kasnije završi na hrani. Mislim da jedino u vezi one iguane nisam spominjal hranu.

E da, iguane su vam biljojedi.
- 00:37 - I, kaj velite? (4) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

srijeda, 06.07.2005.

Sinestezija uz prehrambene artikle

Noć nikada nije imala tako dobar okus kao u Rimu, dok smo jeli sladoled s pogledom na Fontanu di Trevi.
Noć nikada nije tako dobro mirisala kao dok sam pješke hodao kroz pusti Debrecen do McDonald'sa - jedinog mjesta gdje se usred noći nešto moglo pojesti.
Noć nikada nije imala tako dobar izgled kao pogled na stari grad Budim s Margithída, dok sam usred noći išao jesti u pivnicu.
Noć nikada nije tako dobro zvučala kao dok smo u Parizu ispijali pivu na keju Seine, s pogledom na Nôtre-Dame.
Noć nikada nije imala tako ugodan opip kao u Sieni, dok sam opijen srećom trčao sa sladoledom preko Piazze del Campo.
A ipak, potpuno zadovoljstvo čula doživjeh tek jedne tihe noći, poslije strahovitog proloma oblaka, na zlarinskom Grafulinu - dok se kroz tišinu čuo zvuk automobilâ iz Vodica i kreket žaba, dok je noć mirisala na svježe okupanu travu, dok je vlaga milovala moju kožu, dok je otočki gradić spavao u 3 izjutra, a ja, za promjenu, nisam ništa jeo.

Da, volim noć. Volim i jesti noću. Možda zbog toga i imam čir na želucu.
- 13:38 - I, kaj velite? (3) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

utorak, 05.07.2005.

Nepoznatoj...

Možda smo se sreli negdje, u gomili. Samo na trenutak. Ne znajući da prolazimo jedno pored drugoga. Možda su nam se pogledi susreli, a neki nam detalj na licu onog drugoga privukao pažnju. Možda smo se nasmiješili jedno drugome, a možda je i taj smiješak zapravo bio odraz nekih naših unutrašnjih razmišljanja u tom trenutku, uopće nismo shvaćali da se smiješimo nekom drugom. Tko zna, možda smo išli zajedno na ista mjesta, izlazili u iste klubove, išli u istu školu, na isti fakultet. Možda živimo u istoj ulici, istom kvartu, istom gradu, istoj državi. Možda smo susjedi, prijatelji...rođaci ipak ne. Možda daljnji. Svojta, ne krvni rod. Možda se susrećemo svakodnevno, pričamo, smijemo se zajedno, izlazimo, idemo na izlete, tješimo se, bodrimo, znamo sve jedno o drugome...




...osim toga da smo stvoreni jedno za drugo.
- 22:49 - I, kaj velite? (1) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

ponedjeljak, 04.07.2005.

Zanimljiv?

No da, očito niš od toga. Danas sam u nekoj strci, s petsto obaveza, a niš ne obavljam do kraja. I žudim za prošlim letom, kad sam imal i višak slobodnog vremena, igral Grand theft auto i užival u poluzamračenoj sobi. Sad mi pak tri ispita ostaju za jesen, a još četri me čekaju sad. I onda bu mi opet leto prošlo u iščekivanju rujna i želji da se više i toga rešim. A onda je pak gotovo, i čeka me nova godina, opet faks...

Zato, da koliko toliko održim tonus, evo jedne priče otprije nekih tjedan dana, baš ta razmišljanja o protoku vremena:

Ljetne su noći razdoblje u kojem se miješaju kršenja svih onih tabua koje kroz godinu nameće društvo. Doba razuzdanih tuluma, zabranjenih ljubavnih iskustava, ostajanja vani preko svih rokova izlaska, ali i provala, premlaćivanja, silovanja, samoubojstava. Zapravo, kao i da je to rušenje jednog tabua: u doba kada se od ljudi najviše očekuju da budu sretni, ujedno je i najveća kriza za marginalce. Božić prednjači brojem samoubojstava. Tiha noć odjekuje tihim kricima očajnika kojima više ukrasi na boru ne znače ništa, kojima je dosta purice i polnoćke, koji žele da Papa i Bozanić s televizije prestanu klafrati iste floskule sreće i blagostanja o tome kako se i Krist rodio u štalici, i koji jednostavno žele da netko zaviri i u njihovu štalicu, sve na slamicu. I onda, kada dotaknu dno, jednostavno dignu ruku na sebe. Možda ne bi ni trebali činiti taj napor. Dovoljno je samo da se prošeću gradom oko ponoći, neki će ih zalutali metak već naći.
Ali ovo je priča o ljetu. O tim divnim noćima kada grad ostane pust, a opet je tako prijatno biti budan i zuriti u prazne ulice. Osim ako ne padne kiša, koja isparava s vrućeg tla i stvara težak zrak. Ako zanemarimo komarce. Ako zanemarimo one koji rade, i kojima je ljeto u velegradu pokora. Ako zanemarimo one koji si ne mogu priuštiti more, a htjeli bi. I one koje muči tlak.
Kako ništa u životu ne može biti savršeno, tako je naravno ispalo da se i u ljetu ne može baš sasvim uživati. Mislim, naravno, na početak ljeta, kada su ljudi još više-manje doma, prije no što se stušte prema jadranskoj obali ili svojim baruštinama kontinentalne Hrvatske. Jer, kad ste dijete, teško da će vas pustiti da uživate u ljetnim noćima u velegradu. Kad ste student, u to vas doba more ispiti. Kad radite, onda radite, a godišnji koristite samo za more. Kad ste u mirovini, već vas je to sve umorilo, i opet vam nije do ljetnih noći. Možda samo u srednjoškolskom razdoblju možete uživati kako spada u tim ljetnim noćima. Ako imate sreće, samo dvadesetinu života.
I onda samo čekate da prođe tih par tjedana i da konačno otperjate na more. Gdje ćete se namakati u vodi, saftati u znoju i upasti u svakodnevnu rutinu plaže i izlazaka po večernjoj špici. I tako kojih tjedan-dva. Ako imate sreće, kao autor ovih redaka, i šest. A kada se vratite iz one crne rupe zvane kolovoz, u kojoj se ništa pod milim Bogom ne događa, kada se svode računi, a europski nogometni kupovi započinju sa svojim pretkolima, čeka vas rujan, mjesec divnog imena i strašnih novosti. Pravi ubojica dječjeg lica. I, bilo da vas čeka škola, posao, ispiti, ili, kao moju malenkost, rođendan, nitko neće biti sretan što su ljetne noći gotove, što je to bablje ljeto protutnjalo i što je, eto, jesen već na pragu, ubrzo će i sat unatrag, i doći će studeni, najtuplji mjesec godine. Od Dana Svih Svetih do negdašnjeg Dana Republike. Stješten između dva praznika posvećena pokojnicima. Kratak, a opet nepodnošljivo dug, siv, tmuran, kišovit, premda nam Gunsi poručuju da ni njegove kiše ne traju zauvijek. Ali se uporno vraćaju svake godine jednakim žarom.
Božić je intermezzo za osmijeh, ili za smrt, ovisi kako vam već ide u životu, Nova je godina prilika da napravite čestitu budalu od sebe, i onda vas čeka tupilo siječnja, nada veljače, prvi osmijesi ožujka, radosno iščekivanje travnja i labuđi pjev svibnja - sve dok vas lipanj opet ne dočeka sa svojim primamljivim noćima koje ne možete uživati, jer ste se navukli na neku glupost koju biste mogli okarakterizirati kao "životne ambicije". Cijeli život jurnjave za ambicijama, samo čekamo kada će taj i taj datum, kada ćemo više pregrmjeti i to, i uopće ne primjećujemo da smo si toliko izrutinizirali dane da smo još jučer imali 11 godina i prvi put se navikavali na to da više nemamo jednu učiteljicu (odnosno - u moje doba - drugaricu) koja nas poučava svemu (no, dobro, sad...), nego nam svaki predmet predaje drugi profesor. A danas smo već "svoji ljudi" (doista glupa fraza - čiji smo bili dotada?), i od nas se očekuje da preuzmemo odgovornost. A zanimljivo je da, premda su nas filali time kako nas škola priprema za život, nekako redovito baš ono što nam stvarno treba u životu biva izostavljeno iz nastavnog programa. A ono što se uči - ionako nitko ne uvažava. Glavno je da djeca znaju što je kapavac i koliko alkaloida sadrži cigaretni dim, koristit će im da znaju prepoznati trišu kad ju konačno dobiju, kao i to da će sada biti svjesniji u čemu sve uživaju poslije sata u školskom zahodu.
Doista, zašto se cigarete školaraca redovito puše u zahodu? Od koga se skrivaju? Tobože nitko ne zna? Ili smrad jednostavno ide na smrad?
Ova priča ionako nema fabulu, ovo čak nije ni priča ceste, pa da ju, poput Kerouaca, pišem neprekidno tijekom dva tjedna filajući se benzedrinom, na velikoj roli papira, čiji će jedan dio kasnije pojesti pas. Zato i lako gubim nit, mentalni pas ima puna usta, ali, dok bi netko to savršeno uklopio u svoje pisanje, ja se imam potrebu ispričavati, opravdavati. Kome? Zar je ionako itko ikada tvrdio da kuži bespuća mojih sinapsa? Možda bih trebao uzimati LSD. Ako nekome razjebe sinapse, možda ih meni posloži onako kako bi trebalo. Da konačno postanem ideal - činovnik, savršeni respektirajući građanin, uzoran otac troje djece koji svake nedjelje ide u crkvu, a potom u šetnju u Maksimir sa ženom i djecom. Akakij Akakijević Bašmačkin, ali u naprednoj verziji (sa ženom i djecom). Žena je kustosica u muzeju. Djeca prolaze s 5,0, sve ih jednako zanima, tj. nimalo. Moj radni dan traje od 8 do 4, poslije se vraćam kući, jedem polupregrijani ručak, čitam novine i ljenčarim, navečer gledam televiziju. Vodim ljubav sa ženom dvaput godišnje - na Božić i Novu godinu. Nemam čak ni ljubavnicu. Ljetne noći? - ta, hajdete. Sklonost karcinomu u obiteljskoj anamnezi. Žena ima artrozu. Umiremo svaki u svojim toplicama, nakon što su nas djeca smjestila u starački dom. Pokop je jednostavan, ženu kremiraju, mene ne, volim kad me jedu crvi.
Možda ipak ne LSD?
Noćas je bila jedna takva noć. Senzorsko svjetlo na dvorišnom prozoru Frizer-pribora upalilo se. Mačka, pomislih. Volim gledati zbunjenu mačku kada ju iznenada obasja reflektor. Pogledam, mačke ni od korova. Vrata koja iz kuće vode u dvorište otvorena. Inače nikad nisu. Dvorište prazno. Pogledat ću kasnije. Minutu-dvije poslije, opet svjetlo. Opet buljim, iz dvorišta se penje neznanac. Mirno, stoički. Ja ga gledam, on gleda mene. Jasno nam je obojici po što je došao. On izlazi kroz haustor, zatvara vrata za sobom. Pola sata kasnije, provjeravam haustor, na vratim zataknut račun za čistoću od susjede s prvog kata. Izgleda znak. "Skužili su me, ništa od svega." Zatvaram dvorišna vrata, liježem. Ujutro pričam majci. Optužba. Zašto ga nisi pitao što traži ovdje, kaže ona. Čemu? Nije li dovoljno jasno što traži nepoznat čovjek u dva u noći u dvorištu puste kuće? Bi li mi rekao "Oh, oprostite, dođoh provaliti, ali, eto, izgleda da ste me omeli, a i gitre su žilave."? Ja bih, na njegovom mjestu, na takvo pitanje prasnuo u smijeh. Pače, posumnjao bih u mozgovne kapacitete pitača. Ali, moja majka to ne shvaća. Kaže, morao sam zapamtiti kako izgleda. Majko, ja ne obraćam pažnju na odjeću. Znam samo da je bio muškarac kratke kose. Vidio sam to što jesam, prenesoh to dalje, ja sam savjestan građanin, eto.
Život ide dalje, uvijek ide dalje, i mi to ponavljamo iz dana u dan, ali ne znamo kamo zapravo ide. Hoće li u Bosiljevu nastaviti prema Rijeci ili će skrenuti prema Splitu? Koji auto vozi život? Je li to neka nabrijana mrcina, mali gradski automobil, ili pezejac? Live fast, die young. Život brz, kocka mlada. Puno lakše za shvatiti.
Ne, ne želim živjeti brzo, iako sam nestrpljiv. A kamo mi se žuri? Umrijeti? Ima li išta poslije? Čekaju li me tuneli, gitre, rajske dveri, kotlovi (i kotlovina) ili samo veliko ništavilo? Kamo poslije? I, tko mi garantira da se i ondje neću žuriti? Možda postoji u onom svijetu uzrečica "Smrt je kratka, iskoristi ju." Što je nakon zagrobnog života? Završava li zagrobni život zagrobnom smrću? Kako se to zove? Možda bi izraz "hozdrakh" zvučao zgodno...
Pitanja, pitanja, a možemo li mi, sa svojim mozgom veličine gumbašnice, shvatiti svemir, koji je u usporedbi s tim modelom mozga velik kao Fujiyama s nadoštuklanim Petronas Twin Towersima?
Ne možemo. Ali, pitajmo se, jer, neznanje jest blagoslov, ali...da, neznanje jest blagoslov, i doista, nemam dovoljno dobrog i jakog odgovora zašto ne biti noj. Ali, nešto nas tjera da znamo. Naša vlastita taština - kako bismo druge ponizili zato što nešto ne znaju, mi stječemo znanje. I onda smo sve nesretniji. Znanje je kao onaj neki prah za koji sam negdje čuo, možda čak i ne postoji nego u nekoj kompjutorskoj igri, koji staviš u piće, i onda si sve žedniji, i sve više i više piješ, dok se na kraju ne razletiš. Samo što je u slučaju znanja to razletavanje konačna spoznaja. Ipak, većina ih završi na ispumpavanju želuca prije toga, tako da samo mali dođu do konačne spoznaje. I onda se nju obavija mitom...

Dosta.
- 23:45 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

nedjelja, 03.07.2005.

Noć iguane

Susjedi s kata iznad su zanimljiva ekipa. Supruga ima 50-ak godina, od četrdesete je u penziji. Nakon kaj je otišla u penziju, rodila je drugo dete. Muž je umjetnik, izrađuje i prodaje nakit, a ima i, kak bi se reklo, osebujan stil odijevanja. Stariji sin je završil Primjenjenu i nemam pojma kaj sad studira, ali njeguje neki frajersko-testosteronski imdž. Mlađi sin ima oko 8 godina, hiće jajca kroz prozor u dvorišće i totalno je hiperaktivan. Jednom su kroz prozor doletili i njegovi crteži, koji odaju da ima nekih agresivnih sklonosti. Stariji voli popodne preludirati na pianinu. U svakom slučaju, nije nam dosadno s njima.
E, sad, prije par dana u kući nam je bil tip kaj tamani žohare. Dojde u stan, pošprica i ode. Slučajno je išel u školu s bratićem od moje stare, tak da si popričaju njih dvoje. I on veli da je bil kod susedih gore, i da su nabavili novog ljubimca - iguanu. Legvana, to jest. E, sad, to su u načelu simpatične životinje, ako si možete zamisliti da vam kućni ljubimac bude gušter koji je usto prilično neaktivan (frend iz Praga je imal legvana zato kaj mu je sestra alergična na dlaku, i taj je cele dane samo visil na zastoru, stajal na televizoru i slično - dok jednog dana nije opal s balkona na petom katu). Međutim, prije legvana su dotični susedi imali mačku koju bi znali hititi na stubište ako bi bila zločesta, pa je onda celu noć mijaukala po haustoru. Dobro, iguana baš nemre biti nekaj zločesta, ali zamislite si npr. situaciju da se vraćate doma usred noći, otvarate haustor, palite svetlo, a na štengama vam stoji omanja verzija zmaja i netremice vas motri.
No da, danas ne bum puno pisal, vratil sam se noćas iz Tvornice, s Novog vala - zapravo, ne noćas, jutros. Dok sam se legnul, već se potpuno razdanilo. Tak da nisam baš puno spal, a sad me već i glava boli. U zadnje vreme me stalno boli. Valda ne bum imal meteoropatskih sranja u životu...
Rekoh da bih od sutra trenal postati zanimljiv. Bumo vidli...
- 23:51 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

subota, 02.07.2005.

Lešinarenje

Čitam danas u Crnoj kroniki kako se neka cura bacila sa skela na Željezničkoj tehničkoj školi. I baš me put danas nanese onuda, prolazim, gledam, tragova nigdi, čak ni onog famoznog iscrtanog lika kredom. I na povratku, opet idem istim putem, kad ono par klinaca veselo tamo trčkara i komentira, pokazujući nekaj na podu: "Evo, ovo tu ti je mislim od toga", "Navodno je ostavila oproštajno pismo", i blablabla. Dalje nisam ni čul, jer sam prošel.
Sad si mislim: zakaj ljude tolko fascinira smrt, ili čak i tuđa nesreća? Je li to zato kaj je smrt obavijena tabuom, pa je onda ovako pričati o njoj zapravo isto ono perverzno zadovoljstvo kršenja normi, kao i kada deca počneju pušiti, prvi se put obliju, ševe se u roditeljskoj sobi dok njih nema, ili nekaj takvog? Glavno da se razglaba. I to redovito s takvom mirnoćom, ko da je reč o vremenu: "Da, onda je pala na gelender, pa joj je glava odletila na jednu stranu, a ostatak tijela na drugu..."
To definitivno nije pakost, nego jednostavno, vjerojatno, pretpostavka da, ako se neki takav zastrašujući događaj secira do najsitnijih pojedinosti, on bu zgubil tu svoju auru stravičnosti. Zato ljudi voliju i preuveličavati vlastite bolesti, vlastite nevolje, kako bi onda to izgledalo zastrašujuće, a, vidite, ipak smo tu, ipak smo preživjeli, znači, u stanju smo se nositi i s najgorjim okolnostima. Uzajamno čeličenje.
To me dovodi do pitanja zdravlja. Vidite, grozno je kada 19 godina rastete i živite kao sasvim običan čovjek, prosječna zdravlja, pomalo ste nespretni i ne bavite se nekakvim fizičkim aktivnostima, ali, sve u svemu, nemate nikakvih golemih briga. I onda, odjednom, probudite se jednoga jutra, i shvatite da ne možete stati na nogu. Boli za popizdit. Preko dana vam se ugrije noga, i sve je u redu, možete normalno hodati. Do sljedećeg jutra. Bol je još jača nego prošlu noć. Odete doktoru, specijalistu za reumatske bolesti, koji vam veli da nije reuma, spraši vam injekciju Voltarena i da vam štaku. Bol ne jenjava. U međuvremenu, osim stopala vas počne boliti i gležanj, zapešće i kuk. Pretrage, vađenje krvi. Sumnjaju na reumatoidni artritis. Genetska, autoimuna bolest. Kratko i jasno - vaše tijelo se okrenulo samo protiv sebe. Vaše obrambene stanice počinju uništavati zdrave stanice kostiju i hrskavice. Službena dijagnoza - neizliječiva. Može se jedino natjerati u latentnu fazu. Kako? Kortikosteroidima.
Pretrage kod internistice na Rebru. Slovi za jednu od najboljih u Hrvatskoj. Svi ju hvale. Šalje me na 500 pretraga, pasaža creva, CT, tomografija... Dobijete injekciju radioaktivne tvari u tijelo, pa vam onda ona oboji kosti, tako da se vidiju na snimkama CT-a. Snimka pokazuje isto ono kaj se vidi golim okom. Radioaktivna tvar u mom tijelu posve nepotrebno. Dijagnoza nakon svih tih pretraga ona prvotna. Cilj pretraga bil je samo isključiti sumnju da nije nekaj drugo. Lijek: Decortin. Prednizonski kortikosteroid. Lista nuspojava zauzima čitavu jednu stranicu uputstva. Između ostaloga: dijabetes, siva mrena, problemi s jetrom... Bogme, ja to ne bum uzimal. Imam zakazan pregled kod homeopata. Daju mi biljne lijekove, hrskavicu morskog pesa i stroge prehrambene zahtjeve. Između ostaloga, u zadnjoj fazi pijem litru i pol destilirane vode dnevno. Dotada je već leto, a voda je kipuća, jer ju teglim svaki dan na faks.
Ja danas imam zdrave kosti. Nasreću. I, ako sam nekaj naučil, to je da ne verujem konvencionalnoj, farmakološkoj medicini. Da sam uzimal Decortin, još bih i danas imal izobličene zglobove, strahoval od bolova, i imal tko zna kakvu jetru. A ovako sam se itekako osvestil i kaj treba jesti. Ali, i dalje imam zdravstvenih problema druge vrste. Probavnih. I onda si mislim: neki se oblevaju kavom, pušiju, spavaju po tri sata po noći, delaju ko konji, piju alkohol, a opet imaju bolje zdravlje od mene. Nemaju čak ni žgaravicu. Ja pazim kaj jedem, jedino kaj idem kasno spavati i jedem prilično brzo, ne žvačem dosta. Možda je u tome caka? Ujutro, želučani bolovi. Ali, teško se prisiliti jesti sporo. Obroci su uvijek negdi u jurnjavi između dve obaveze, s nogu. Doma se dignem od kompjutora samo da bih požderal, i odmah natrag. Nezdravo? Itekako. Kam mi se žuri? Umreti, da bi onda neko komentiral detalje moje bolesti i smrti?
E, pa na to nemam odgovor. Samo znam da imam puno previše obaveza koje si natrpam. A jedenje onda postaje usputni čin... Evo, i sad jedem pred kompjutorom...
- 18:07 - I, kaj velite? (1) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

petak, 01.07.2005.

Sa svakijem lijepo, ni sa kijem iskreno...

Da, to je bilo geslo Dubrovačke republike. I, premda im je to priskrbilo 800-tinjak godina vještoga balansiranja između svih sila koje su se željele baciti na grad podno Srđa, i dalje ostaje onaj okus gorčine u ustima pri pogledu na tu rečenicu. Jer, iako se i današnja diplomacija i vještine pregovaranja praktički temelje na tome, točnije, kako da vam se u verbalni celofan zamota nekaj kaj ni pes s maslom ne bi pojel (kako netko jednom reče: diplomat je čovjek koji bu vas poslal u pizdu materinu na takav način da bute se veselili početku putovanja), mislim si: koja je svrha? Znam, dobri međuljudski odnosi, tolerancija, itd. Ali ako vam netko a priori ide na živce, onda ga izbjegavate, a ne pokušavate se s njim slizati dok mu radite iza leđa. Bolje je reći istinu, koliko god ona bila bolna i neproduktivna za daljnje odnose, nego trpjeti neki odnos, bilo emotivni, bilo poslovni, bilo susjedski - i tako godinama, držeći sve to u sebi, a prema van sve na finjaka. I onda odjednom puknete. Nedavno čuh priču o tome kako je jedan par prekinul nakon 6 godina veze. On si je našel drugu i zaljubil se, a onda rekel svojoj bivšoj da ju već zadnje 2 godine nije mogel smisliti. A njoj prvi glas. Ni po čemu se nije dalo naslutiti. Umjesto da je razgovaral kod prve pukotine, on se samo uljuljkaval u tu finoću, obzirnost, ili jednostavno nije bil voljan ulaziti u sukobe. I onda je na kraju puklo.
Zato je bolje imati male čarke, sukobiće, koji održavaju tonus odnosa i teraju obe strane da se angažiraju u cifranju, jer odnos je, na neki način, ko živica. Treba svako malo potkresati ono kaj remeti sklad. Jer, ako pustite, to bu na kraju podivljalo do tolkih razmjera da bu vam bolje poseći celu živicu i posaditi novu.
Svaki odnos, kaj god vam pričali o ljubavnim odnosima kao simbiozi dviju jedinki, zapravo je dobrovoljan čin dve individue. I ako vas odnos ne ispunjava, vi ste ti koji imate potpuno pravo zatražiti time-out i pregled uvjeta i obaveza u vezi. Ako vas partner voli, razumjel bu, i ne bu odmah mislil da je to kraj, da ga više ne volite. Ak to pomisli, to je stvar njegovih osobnih kompleksa, a njih on mora raščistiti sam sa sobom. Nažalost, u praksi se sve gura pod tepih. Otprilike ko kak u Istjerivačima duhova spremaju duhove u onaj spremnik, i onda spremnik jednostavno eksplodira kad se stvari izmakneju kontroli. A zakaj sve to? Zato kaj ljudi lošu vezu automatski shvaćaju ko svoj poraz, ko grešku u odabiru, i onda im je teško priznati da su fulali, i rađe pokušavaju iz te veze nekaj napraviti (redovito krivim metodama), nego da shvatiju da je svaka veza "loša", tj. niš nije savršeno, i čim je dulje veza prividno savršena, to bude bolnije i teže otrežnjenje.
Ove bi misli trebalo još razraditi, ali sad sam u prolazu, jednom nogom tu, drugom prema izlazu, pa giljam.
- 12:27 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< srpanj, 2005 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • šarlatan - onaj koji se pravi da mnogo zna, koji se izdaje za ono što nije; hvalisavac, obmanjivač, varalica

    Savršen opis autora. Soli pamet svima, svakom je loncu poklopac, kad ga ulove u pogreški, ne da se ni u kaj uvjeriti. Beznadan slučaj. Ali, voli eristiku. :-)

Linkovi

"Kutak za životne devize" i slične gluposti

  • Tutta la droga del mondo non vale un grammo della mia adrenalina...

    If you can't change your world, change yourself. But if you can't change yourself, then change your world.

    Do you think you're better every day? No, I just think I'm two steps nearer to my grave...

    Life's a journey, not a destination.