Noć nikada nije imala tako dobar okus kao u Rimu, dok smo jeli sladoled s pogledom na Fontanu di Trevi.
Noć nikada nije tako dobro mirisala kao dok sam pješke hodao kroz pusti Debrecen do McDonald'sa - jedinog mjesta gdje se usred noći nešto moglo pojesti.
Noć nikada nije imala tako dobar izgled kao pogled na stari grad Budim s Margithída, dok sam usred noći išao jesti u pivnicu.
Noć nikada nije tako dobro zvučala kao dok smo u Parizu ispijali pivu na keju Seine, s pogledom na Nôtre-Dame.
Noć nikada nije imala tako ugodan opip kao u Sieni, dok sam opijen srećom trčao sa sladoledom preko Piazze del Campo.
A ipak, potpuno zadovoljstvo čula doživjeh tek jedne tihe noći, poslije strahovitog proloma oblaka, na zlarinskom Grafulinu - dok se kroz tišinu čuo zvuk automobilâ iz Vodica i kreket žaba, dok je noć mirisala na svježe okupanu travu, dok je vlaga milovala moju kožu, dok je otočki gradić spavao u 3 izjutra, a ja, za promjenu, nisam ništa jeo.
Da, volim noć. Volim i jesti noću. Možda zbog toga i imam čir na želucu.
Post je objavljen 06.07.2005. u 13:38 sati.