Možda smo se sreli negdje, u gomili. Samo na trenutak. Ne znajući da prolazimo jedno pored drugoga. Možda su nam se pogledi susreli, a neki nam detalj na licu onog drugoga privukao pažnju. Možda smo se nasmiješili jedno drugome, a možda je i taj smiješak zapravo bio odraz nekih naših unutrašnjih razmišljanja u tom trenutku, uopće nismo shvaćali da se smiješimo nekom drugom. Tko zna, možda smo išli zajedno na ista mjesta, izlazili u iste klubove, išli u istu školu, na isti fakultet. Možda živimo u istoj ulici, istom kvartu, istom gradu, istoj državi. Možda smo susjedi, prijatelji...rođaci ipak ne. Možda daljnji. Svojta, ne krvni rod. Možda se susrećemo svakodnevno, pričamo, smijemo se zajedno, izlazimo, idemo na izlete, tješimo se, bodrimo, znamo sve jedno o drugome...
...osim toga da smo stvoreni jedno za drugo.
Post je objavljen 05.07.2005. u 22:49 sati.