Fragmentarna - dio treći
Evo ga, večeras idem na more, ne da mi se pisati dugi post, niti stignem, tako da sada ovamo ide treći i posljednji dio fragmentarne priče, pravi cliffhanger, ujedno i zadnje kaj sam od te priče napisal.
15. kolovoza 20**.
Velika je Gospa. Proteklih sam se mjeseci posve odvikao od pisanja bilježaka, živeći u skladu s rutinom, zaboravljajući na vrijeme, tako da barem MISLIM da je trenutno Velika Gospa. Kalendara nemam, ništa se ne događa, radim tek recke kojima označavam razdoblje proteklo od prošlog dolaska broda s namirnicama. Bio je ovdje prije otprilike četiri tjedna.
Zašto sam opet odlučio ispisati koji redak papira, izvukavši kutiju iz prašnjavog zakutka kućice, primivši ponovno gotovo promrzlu kemijsku olovku u ruke? Razlog je bolno jednostavan - strah. Vratio mi se osjećaj kojeg sam se gotovo posve riješio. Vratio se, i više nije tako iracionalan, bez obzira što je još uvijek strah od nepoznatog. Prirode se više ne bojim. Bojim se bića.
Proteklih sam tjedana, ostavši sâm s dolaskom mraka, shvatio da je daleko opasnije živjeti u bilo kojem gradu na Zemlji, sa svim sitnim nezgodama koje čovjeka mogu privremeno izbaciti iz stroja, nego ovdje, gdje poznam već gotovo svaki četvorni metar terena, gdje znam svaku ledenu ploču, gdje znam da je vulkan miran, gdje znam da nema bića koje bi mi moglo zagorčati život, jer u more ne ulazim, a tuljani su i pingvini dobra i bezopasna bića. Dane sam provodio u sve dubljoj meditaciji, nadajući se dobiti posvemašnji uvid u smjernice koje trebam slijediti. I premda sam postigao savršen unutrašnji mir, ništa mi nije bilo jasnije. Boravak ovdje samo je umirio buku, ali onoga zvuka, za koji sam se nadao da će se utihnućem buke javiti, nije bilo. Znao sam, jako sam dobro znao da ga ne smijem očekivati, jer tek kada utrnu sva očekivanja, svrha će se sama pojaviti. Unatoč tome, znao sam se uhvatiti u razmišljanju ne radim li štogod pogrešno, kako nešto treba popraviti da bih dostigao cilj.
Nakon dva tjedna potpunog mraka, sunce se opet počelo pojavljivati na obzoru, sve dulje i dulje. U ovo doba, dan već traje osam sati - od osam ujutro do četiri popodne. Ponovno sam uspostavio ritual šetnje kojeg sam se proteklih tjedana bio odrekao, jer po mraku baš i nije bilo pretjerano ugodno pentrati se ledenjacima.
Tako sam jučer odlučio prošetati do drugog kraja otoka. Do tamo ima desetak kilometara klipsanja po nemogućim uvjetima, tako da sam uzeo termičku vreću za spavanje, ukoliko bih eventualno morao prespavati ako me mrak ulovi prije povratka. Uspeo sam se na Olavtoppen, bacio pogled na nepreglednu pustoš uokolo, a zatim se zaputio prema drugom kraju, spuštajući se polako niz ledenjačke gudure. Bio sam već nadomak posljednjeg slaza, koji će me dovesti do same obale, kada sam ugledao nešto što mi je sledilo krv u žilama.
Nalazio sam se u ledenjačkoj vododerini, dubokoj oko dva i pol metra, prilično strmih stranica, širokoj oko tri metra. Tek mjestimice stranice bi bile blaže uzdignute, te se na tim mjestima moglo uspeti iz vododerine ili se spustiti u nju. Približavao sam se jednom takvom mjestu. U vododerini je led bio nešto mekši, mjestimice je bilo i ponešto krpa snijega tako da sam mogao vidjeti ono što me prestravilo.
S desne strane u vododerinu se spuštao jedan blaži jezičac, prekriven mekanim ledom. Odmah sam primijetio čudne pukotine u ledu. Kada sam se približio na nekih pola metra, primijetio sam da se pukotine nastavljaju kroz vododerinu preda mnom. Čučnuo sam i proučio ih. Radilo se o jednom od najpoznatijih oblika, koje čovjek može gotovo svakodnevno vidjeti, ali koji na ovom mjestu mogu paralizirati od straha.
Bio je to otisak ljudske noge. Odnosno, ne čak ni ljudske, vidjelo se da se radi o humanoidnom biću, no noga je bila neobična utoliko što se na mjestu palca nije nalazilo ništa, kao da je to biće hodalo s odignutim palcem, jer je jagodica palca dublje utonula. Bio sam dovoljno priseban da proučim pomno trag, a onda sam se sjetio da sam već negdje ugledao takve stope.
Bio je to otisak začuđujuće sličan onima koje su povezivali s legendarnim himalajskim čudovištem - jetijem. Koliko sam mogao raspoznati, trag je bio svjež i vodio je dalje niz vododerinu - dakle, nastavim li ovim putem, mogao bih naletjeti na njega, tko god on bio. Štoviše, dok sam ja ovdje čučao, on bi se mogao i vratiti.
Nisam smio gubiti vrijeme. Okrenuo sam se, i što je moguće brže pojurio natrag, ne stvarajući preveliku buku, jureći koliko mi je teren to dopuštao. Znao sam da imam još dva mjeseca do dolaska broda, znao sam da doonda moram biti zatočen na ovom otoku s nepoznatim bićem, čije mi namjere nisu poznate, i ta mi se ideja ni najmanje nije sviđala. Jeziv osjećaj straha ponovno je preplavio moje tijelo - osjećaj koji već mjesecima nisam oćutio.
Kao bez duše uletio sam u kućicu i zabarikadiravši vrata iznutra dao se u potragu za ključem. Tek kada sam okrenuo ključ u bravi, osjetio sam olakšanje. Svalio sam se na pod i zaspao…
Drugi sam dan zatočenik kućice, pišem ovo, previše uplašen da bih se usudio promoliti glavu iz kućice. On je negdje vani. Ponovno se bojim noći, cijuka vjetra i šuma leda u daljini. Spustio sam poklopce na svim prozorima. Većinu dana provodim u mrklom mraku.
|
