Šarlatanski zapisi

četvrtak, 30.06.2005.

Najbolji krojač u ulici

Jučer sam opet čul nekaj kaj me uvjerilo da živimo u svijetu punom kretena. OK, malo preoštro, ali uvijek reagiram tako kada čujem ovakve gluposti poput sljedeće:
Naime, ispod moga stana nalazi se poslovni prostor. Uređen je još osamdesetih, i isprva je u njemu bila nekaka prodavaonica hidrauličkih pumpi, pa zatim mjenjačnica. A onda je, prije nekih desetak godina, započel niz bisera. Prvo su otvorili pekaru. A s druge strane ceste, preko puta, nalazi se druga pekara. Naravno, propali su. Onda je došel mini-market. Ne moram ni napominjati da se na vuglu ulice nalazi Konzum. I oni su zdržali par meseci. Sada je dole pak biljna apoteka. Na vrhu ulice nalazi se Gea, prodavaonica zdrave hrane. I ti iz biljne apoteke su propali, ali se samo promenil vlasnik. Onda, prije par dana šećem se ja po Teslinoj, i vidim da su u jednom od onih lokala na južnoj strani, pokraj Keruma, otvorili prodavaonicu komada pizze. A već par godina postoji Pizza Duck 50 metri dalje. Da ne zaboravimo, jedna je otvorena i u Varšavskoj. Ali vrhunac je došel jučer. Priča mi stara o nekom lokalu preko puta njezinog, koji je dugo stajal neuređen i sad konačno otvaraju. I kaj bu nutra? Frizeraj. I sve bi to bilo u redu da lokal vrata do također nije frizeraj...
E, sad, il sam ja lud, ili apsolutno nemam smisla za biznis, ali meni je ići otvarat lokal koji se bavi IDENTIČNOM djelatnošću ko i neki od susjednih, totalni kretenizam. Jer, naravno je da na taj način može doći samo do obostrane štete. Odnosno, ako dosada prvi lokal ima mjesečni promet n, onda bu novi lokal mogel imati mjesečni promet samo manji od toga n. A kada bi se, umjesto toga, ponudilo nekaj čega nema u ponudi, nekaj novo na tržištu, promet bi bil još veći. Ja sam sklon dati ruku u vatru za sljedeću situaciju: zamislite da neko na nekom placu otvori štand s hamburgerima. I da 20 metri dalje postoji još jedan štand koji se isto tak iznajmljuje. Ja sam posve uvjeren da bu onaj koji unajmi taj štand na njemu isto išel prodavat hamburgere. Umjesto da razmisli: "Hm, vidiš, ak on prodaje hamburgere, a hamburgeri imaju meso, onda vegetarijanci nemreju kupovati kod njega. Idem ja otvorit štand s vegetarijanskom prehranom." I onda, umjesto bespoštedne borbe do istrebljenja, imamo suradnju. Vidi se da sam dete socijalizma i da baš i ne kužim zakone kapitalizma. Ali, nekaj mi govori da u kapitalizmu najbolje prolaziju oni koji imaju inovativne ideje, a ne oni koji se glođu oko jedne sitne kosti.
Premda, naslov podseća da to i nije slučaj samo kod nas, odnosno u, kak bi se reklo, zemljama u tranziciji. Radi se o anegdoti kako su u jednoj ulici tri šnajdera imala svoje radnje. Prvi je htel potući konkurenciju, pa je napisal "Najbolji krojač u gradu". Drugi ga je htel nadmašiti, pa je napisal "Najbolji krojač na svetu". Treći se našel na sto muka, jer više ni znal kaj da napiše, a da bude bolji. Pa se dosetil jadu: napisal je "Najbolji krojač u ulici". To je tolko raspizdilo ovu dvojicu da su zatvorili radnje.
Inače? Pa, kaj da vam velim, totalno sam iscrpljen, boliju me oči, jučer me bolila i glava i ak tak nastavim, razvil bum si epilepsiju. Još samo da zdržim nekak ta tri tjedna, a onda pičim na more, i šest tjednih ne bum ni pogledal u monitor (dobro, osim kad odem na mejl).
Imam još štofa za pisati, al nek ostane nekaj i za sutra...

- 11:10 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

srijeda, 29.06.2005.

Imendan...

Nda, kako rekoh, to bi bila današnja prva tema. U nekim zemljama imendan je veća svetkovina od rođendana. Jer, dok si rođendan, u principu, nemreš birati, ime koje su ti roditelji dali (dakle, i opet nisi TI taj koji bira) na neki te način štiti. Točnije, tako je bilo u stara vremena, pa je kod nekih naroda tradicija davanja imena ostala izuzetno važna, ime se nemre dati ofrlje. Za kršćane, to je ujedno i svetac zaštitnik. A danas, ime je uglavnom plod raznoraznih roditeljskih frustracija koje se liječe na detetu, već od prvog dana. Npr., jednu moju poznanicu majka je nazvala po koker-španijelu kojeg jer imala u djetinjstvu. Drugi dobivaju imena po dedama i bakama, obiteljskim prijateljima, poznatim osobama. Navodno je u Bosni svojedobno bilo popularno ime Džemsudin. Zvuči tursko-arapski, ali vraga! Radi se, naime, o Jamesu Deanu...
Proces davanja moga imena vjerojatno je bil početak kraja braka mojih starcih. Naime, otac je htel jedno, majka nije znala, a baka (majčina) je imala svoju ideju. Pobijedila je baka, a meni je danas i drago zbog toga, jer volim svoje ime. Dugačko je, izgleda moćno, još je i kraljevsko, a da ne napominjem da mi omogućava da slobodno pljujem po suvremenoj hrvatskoj politici bez bojazni da me iko proglasi nehrvatom, čim imam takvo ime.
Kad su mi prvi put, negdi u nižim razredima osnovne, rekli kak sam se, po ideji mog starog, trebal zvati, bilo mi je čudno. Jer se ja ne vidim takvim. Nije da je to ime grdo, dapače, jednostavno, čudno vam je kad se celi život naviknete na jedno ime, i onda vam veliju da je malo falilo da budete neko drugi. Doduše, i to je ime bilo kraljevsko, još i kraljevskije, a čak bih se mogel hvaliti i jednom državom. Ali, jednostavno, ime nas, htjeli, ne-htjeli, određuje. Posebno kad ste klinci, više vam znači kad vam je neko imenjak (a meni je ta riječ u djetinjstvu uvijek nalikovala na "gumenjak", i onda si ponekad još na spomen te riječi stvorim mentalnu sliku RIS-ovog žuto narančastog, kako glisira prema meni), nego da ste rođeni na isti dan. Makar, i jedno i drugo je blesavo. Kaj ja imam skupa s Monicom Bellucci ili Robertom Duvallom? A rođeni smo na isti dan. Isto tako i s nekim poznatim imenjacima. Ne igram košarku dobro kao Ćosić, možda pjevam donekle otkačeno kao Blažević...
Da, blagdan je Sv. Petra i Pavla. I naravno da je u mojoj župi proštenje, Zvukli su na cestu štandove, rasprostrli se po celoj tramvajskoj stanici, i onda udri po kotlovini, lepinjama, medenjakima, gvircu i raznoraznim drangulijama koje se već trže po takvim manifestacijama. Ne znam doduše kak nekom po ovoj vrućini pada na pamet ići se obžderavat kotlovinom i lepinjama, ali, tko voli...
A ja sam se danas odlučil malo šetati gradom. Nije bilo besciljno, obavljal sam staroj neke poslove. A vreme je da ne bi pesa na cestu pustil. I jasno, centar grada krcat. Na potezu od Frankopanske do Jurišićeve sretnem troje poznatih. Na Trgu pak dvojica iz onih Tarikovih City lightsa (ili kak se to već zove) tegliju one reklame na leđima. Vruće za popizdit, a oni fino u odijelima koja ličiju na casual dizajn astronautskih skafandera, na leđima im ona reklama od boktepitaj kolko kila, još imaju kapicu na glavi da im mozak ne zakuha (ili da ih fino grije), i tak se fino ležerno šećeju kroz centar. I to za, kolko sam čul, neku totalno bezveznu cifru, tipa 80 kn dnevno. Dobro, ja bih trebal bit zahvalan kaj mi nikad tolko očajnički ni trebala lova da moram šljakat prek Student-servisa, ali ovo je stvarno mizerno niska cijena, s obzirom na količinu napora.
No, dobro, ja sam si nekak spreživjel prvu polovicu dana, ona ugodnija još malo pa počinje, sad bu popustila vrućina, pa malo si neku glazbicu pustiti, onda malo do faksića po neke potpisiće, pa još malo deminutivčića napisati...
A i učiti bi trebalo... Metode istraživanja u antropologiji II. Kranijalni indeks, gonadotropni hormoni...ma je, sve je to u biti zanimljivo (povlači rub donjeg desnog kapka prema dole).
Od sljedećeg tjedna postajem zanimljiv.

- 15:08 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

utorak, 28.06.2005.

Eh, pa, eto i mene...

Pomodarska groznica blogeršćine navlekla je na ovo mesto i mene, starog internetskog amatera, koji uvijek ima nekakve zadrške prema svemu kaj kompjutori i internet nudiju, a opet, kad-tad se pokoja od tih novotarija obrecne i na mojem računalu.
Kako rekoh, ovaj bi blog trebal biti kolekcija promišljanja, razmišljanja, mentalnih ispljuvaka i laprdanja jednog šarlatana, koji, eto, kako ove večeri, tako i općenito u ovom razdoblju života ne zna kamo bi sa sobom, pa se usmjeril na ovu domenu svemrežnog ozemlja.
Cilj ovog prvog posta posvemašnji je uvod, bez pretjerane pompe (jer, ako vam se stil čini pompoznim, onda vam moram reći da sam to, jednostavno, ja).
Eto, vani je pretkišno razdoblje, celu večer se sprema kiša, kak bi naš narod rekel, "kak gladan srat", a opet niš od svega. Možda je i bolje tak, jer, kad konačno bljuzne i istovari se, to je tako predvidljivo, a bogme nije ni preugodno. Ovak sve ostaje samo na nagovještaju, piri hladni vjetrić, i sve mi to donosi neku milinu rane ljetne noći.
Sutra mi je imendan. Da sam u Poljskoj, bilo bi velike svetkovine. Ovdje to niko ne slavi, većina ljudi opće nema pojma kad im je imendan. Ja sam slučajno doznal, jer Krešimir je navodno isto ko i Petar, pa onda Petar i Pavao ideju skupa, 29. lipnja. Da im vjerujemo? Nemamo razloga da ne, ipak su crkveni oci, kak se voliju nazivati, dostojanstvenici, pa neka im onda bude.
A slučajno mi je još i matična župa Sv. Petar, tak da bum se otišel sutra prošetati do crkve, da se ogrebem za koji medenjak na proštenju, a možda i čašicu gvirca...
Ovo je ipak prvi post, pa ne bum odmah počel drobiti o životnim dilemama i tjeskobama, neka zasada sve ostane u vedrom tonu. Teško da bu puno ljudi ovo odmah nahrupilo čitati, trebalo bu par tjedana da se to etablira...onda ja zgiljam na more, i ostavim vam neki cliffhanger da si grizete nokte do jeseni...
I, gdi ćeš bolje pjesme za lansirati blog s ovom pozadinom od već legendarne "Kap po kap" od Zorice Kondže (ili kak se već zove ta stvar?)...

- 23:41 - I, kaj velite? (0) - Ak vam se baš tolko sviđa... - #

Sljedeći mjesec >>

	lipanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30