Imendan...
Nda, kako rekoh, to bi bila današnja prva tema. U nekim zemljama imendan je veća svetkovina od rođendana. Jer, dok si rođendan, u principu, nemreš birati, ime koje su ti roditelji dali (dakle, i opet nisi TI taj koji bira) na neki te način štiti. Točnije, tako je bilo u stara vremena, pa je kod nekih naroda tradicija davanja imena ostala izuzetno važna, ime se nemre dati ofrlje. Za kršćane, to je ujedno i svetac zaštitnik. A danas, ime je uglavnom plod raznoraznih roditeljskih frustracija koje se liječe na detetu, već od prvog dana. Npr., jednu moju poznanicu majka je nazvala po koker-španijelu kojeg jer imala u djetinjstvu. Drugi dobivaju imena po dedama i bakama, obiteljskim prijateljima, poznatim osobama. Navodno je u Bosni svojedobno bilo popularno ime Džemsudin. Zvuči tursko-arapski, ali vraga! Radi se, naime, o Jamesu Deanu...
Proces davanja moga imena vjerojatno je bil početak kraja braka mojih starcih. Naime, otac je htel jedno, majka nije znala, a baka (majčina) je imala svoju ideju. Pobijedila je baka, a meni je danas i drago zbog toga, jer volim svoje ime. Dugačko je, izgleda moćno, još je i kraljevsko, a da ne napominjem da mi omogućava da slobodno pljujem po suvremenoj hrvatskoj politici bez bojazni da me iko proglasi nehrvatom, čim imam takvo ime.
Kad su mi prvi put, negdi u nižim razredima osnovne, rekli kak sam se, po ideji mog starog, trebal zvati, bilo mi je čudno. Jer se ja ne vidim takvim. Nije da je to ime grdo, dapače, jednostavno, čudno vam je kad se celi život naviknete na jedno ime, i onda vam veliju da je malo falilo da budete neko drugi. Doduše, i to je ime bilo kraljevsko, još i kraljevskije, a čak bih se mogel hvaliti i jednom državom. Ali, jednostavno, ime nas, htjeli, ne-htjeli, određuje. Posebno kad ste klinci, više vam znači kad vam je neko imenjak (a meni je ta riječ u djetinjstvu uvijek nalikovala na "gumenjak", i onda si ponekad još na spomen te riječi stvorim mentalnu sliku RIS-ovog žuto narančastog, kako glisira prema meni), nego da ste rođeni na isti dan. Makar, i jedno i drugo je blesavo. Kaj ja imam skupa s Monicom Bellucci ili Robertom Duvallom? A rođeni smo na isti dan. Isto tako i s nekim poznatim imenjacima. Ne igram košarku dobro kao Ćosić, možda pjevam donekle otkačeno kao Blažević...
Da, blagdan je Sv. Petra i Pavla. I naravno da je u mojoj župi proštenje, Zvukli su na cestu štandove, rasprostrli se po celoj tramvajskoj stanici, i onda udri po kotlovini, lepinjama, medenjakima, gvircu i raznoraznim drangulijama koje se već trže po takvim manifestacijama. Ne znam doduše kak nekom po ovoj vrućini pada na pamet ići se obžderavat kotlovinom i lepinjama, ali, tko voli...
A ja sam se danas odlučil malo šetati gradom. Nije bilo besciljno, obavljal sam staroj neke poslove. A vreme je da ne bi pesa na cestu pustil. I jasno, centar grada krcat. Na potezu od Frankopanske do Jurišićeve sretnem troje poznatih. Na Trgu pak dvojica iz onih Tarikovih City lightsa (ili kak se to već zove) tegliju one reklame na leđima. Vruće za popizdit, a oni fino u odijelima koja ličiju na casual dizajn astronautskih skafandera, na leđima im ona reklama od boktepitaj kolko kila, još imaju kapicu na glavi da im mozak ne zakuha (ili da ih fino grije), i tak se fino ležerno šećeju kroz centar. I to za, kolko sam čul, neku totalno bezveznu cifru, tipa 80 kn dnevno. Dobro, ja bih trebal bit zahvalan kaj mi nikad tolko očajnički ni trebala lova da moram šljakat prek Student-servisa, ali ovo je stvarno mizerno niska cijena, s obzirom na količinu napora.
No, dobro, ja sam si nekak spreživjel prvu polovicu dana, ona ugodnija još malo pa počinje, sad bu popustila vrućina, pa malo si neku glazbicu pustiti, onda malo do faksića po neke potpisiće, pa još malo deminutivčića napisati...
A i učiti bi trebalo... Metode istraživanja u antropologiji II. Kranijalni indeks, gonadotropni hormoni...ma je, sve je to u biti zanimljivo (povlači rub donjeg desnog kapka prema dole).
Od sljedećeg tjedna postajem zanimljiv.
|
