Danas me uhvatila glavobolja, valda od tlaka, majka mi se previja od muka u drugoj sobi (nju pogotovo boli glava, svaki put kad je tlak), a ja još imam danas posla, pa bum sad ovdje skeljil samo prvi dio nikad dovršene priče. Naime, jednom sam krenul pisati malo dulju priču za Ka/Os, časopis studentih komparativne književnosti, no na kraju su mi uvrstili jednu drugu priču, a ovu nisam nikad uspjel okončati, i sada mi stoji poludovršena u datoteki na desktopu, kao tvornica glinice iznad Obrovca. Malo se teško nakon dve godine vratiti u sedlo i dovršiti ju, naime, bojim se da bu se vidil rez. Hm, ali ako je Mažuranić mogel nakon 250 godina nadopuniti Osmana...
Uglavnom, ovo je prvi od tri dijela:
15. lipnja 20**.
Prvi dan bez sunca. Sunce je možda i izašlo, no svuda uokolo mene je gusta magluština koja mi ne omogućava pogled više od nekoliko desetaka metara. Tek kada pogledam prema sjeveru čini mi se da negdje kroz maglu nazirem bjelkasti odsjaj na horizontu - znak da negdje, bliže civilizaciji, sunce još postoji. Mene je očito zaboravilo. Svi su me očito zaboravili. A došao sam ovamo zapravo svojom voljom. Da mi je to netko rekao prije godinu i pol, pomislio bih da mu nisu sve daske na broju. Sada, dok se teškim korakom uspinjem ovim vulkanskim terenom, prekrivenim ledom, do svoje improvizirane nastambe na jednoj od manje strmih padina, mislim kako sam možda ipak trebao dvaput promisliti prije no što sam se ovako lakomisleno javio s tim prijedlogom. Iako, ruku na srce, nisam mislio da će moj zahtjev za izolacijom protumačiti na OVAJ način…
Odbacujem negativne misli. Došao sam ovamo kako bih doživio katarzu, prosvjetljenje, potpuni uvid. Uza sebe u kućici imam nekoliko tuceta knjiga, malo plinsko kuhalo s podosta plina i brdo konzervi koje mi opskrbni brod donosi svaka tri mjeseca. Točnije, brod obalne straže, budući da ovdje nema nikoga koga bi trebalo opskrbljivati. Svaki dan obavljam istu rutinu. Ustajem u sedam, odlazim na obalu, meditiram na ledeno hladnom vjetru. Ako ogladnim, skuham si neku od konzervi, s ponešto suhe hrane, premda uspijevam izdržati i po mjesec dana bez hrane. S vodom je već ponešto teže. No, budući da je oko mene svugdje led, nije teško poseći za pokojom santicom i pretvoriti je u napitak.
Popodneva provodim šetajući uokolo, ako naravno ima dovoljno sunca i ako vrijeme dozvoli. Inače sjedim u kućici i čitam ili meditiram. Liježem oko devet sati navečer.
Ponekad, sjedeći u toj metalnoj kućici, ostatku nekadašnje ekspedicije, osjećam kako mi se ježe dlake na potiljku slušajući sablasno zavijanje vjetra oko zidova i ispod postolja na kome se kućica nalazi. Premda znadem da tamo vani nema nikoga, opet se osjećam još preplašenijim. Straha se nisam uspio riješiti. Koliko god zbog moje lokacije strah bio iracionalan, moj ga um još nije uspio probiti. Uhvatim se kako razmišljam o tome da svijet uđe u nuklearni rat, da se svi međusobno pouništavaju, jedino ja ostajem zatočen ovdje, s nemogućnošću ikakvog bijega. Čak i bez mogućnosti da sagradim nekakav čamac i pokušam se domoći civilizacije, jer na ovom mjestu, osim leda i vulkanskog crnog kamenja, nema apsolutno ničega. Niti jedne travčice.
Kada se uspnem na najviši vrh i pogledam uokolo shvaćam svu jezu svog položaja. Zamislite si osjećaj sjedenja na vrhu ogromne hrpe leda, uokolo vas more zlokobne tamnosive boje, a dokle vam oko dopire ili horizont ili neprobojan zid magle. I vjetar. Vjetar koji puše zastrašujućom snagom, koji vas može, čini vam se, odnijeti s vrha, zakotrljati niz padinu i, ako se prije toga ne razbijete o neku stijenu, ravno u more, čija je temperatura tek nešto viša od ništice.
No, sve u svemu, unatoč povremenim napadima malodušnosti, mislim da sam na dobrom putu da ostvarim ono po što sam i došao ovamo. Iz dana u dan sve sam smireniji i čini mi se da moj dosadašnji život i nije bio toliko promašen. Prepustio sam se toku zbivanja. Možda ću umrijeti ovdje. Možda ću se vratiti u civilizaciju, oženiti se i jednom svojoj obitelji pričati o ovome sa smiješkom. Možda ću se jednom i vratiti ovamo. Ne znam, i trenutno mi to i nije važno. Zaokupljen sam svojom dnevnom rutinom i osjećam se fantastično ispunjenim, premda ne radim ništa zanimljivo, još manje zabavno.
Prošla su već dva mjeseca kako sam zadnji puta čuo ljudski glas. Ponekad prozborim koju riječ sâm sa sobom, kako bih se uvjerio da posjedujem sposobnost govora.
Kako se približava zima, nestaju i drugi zvukovi, osim zvukova prirode: valova, povremenih lavina, pucketanja leda na ledenim bregovima koji ponekad promaknu pokraj mene sablasno se bjelasajući, fijuka vjetra. Ostajem sâm. Odlaze i posljednja živa bića koja dijele sa mnom ovaj komadićak kopna: tuljani i pingvini.
Najbliže slijedeće kopno od mene je udaljeno oko 2000 kilometara. Antarktika. Udaljenost kao od Zagreba do Manchestera. Najbliže ljudsko naselje - 2500 kilometara. Cape Town. Udaljenost kao od Zagreba do Oulua. Bez pretjerivanja, u ovome sam času najusamljenije ljudsko biće na Zemlji.
Katkada se sjetim kako je to sve započelo…
Post je objavljen 09.07.2005. u 15:01 sati.