Glazbu percipiramo vuhima, to nema spora. No, iako je vuho obično metonimija za sluh, nikad nam ne padne na pamet da se u vuhu nalazi i osjetilo za ravnotežu. I baš nas uobičajena poraba vuha za sluh može navesti na krivi trag. Jer, da, glazbu redovito primamo vuhima, ali obično na nju reagiramo na dva bitna načina. Prvi način je da, svakak, čujemo glazbenu podlogu, ali smo skloni obraćati pažnju i na tekst (naravno, za potrebe ovog napisa dotičem se isključivo popularne glazbe koja je jako retko instrumentalna), tak da zapravo te skladbe doživljavamo ko uglazbljenu poeziju. Drugi je način, za kojim ide i moderna plesna glazba, taj da je tekst potpuno nebitan, dapače često je tolko banalan da zvuči zapanjujuće glupo (npr. "Tko je onda dirao Pipi?"). Oni igraju na centar za ravnotežu. Dost je samo strefit neku žicu u mozgu i onda vaše tijelo počne samo od sebe poskakivati, i opće vas nije briga o dubini tog teksta.
Ja sam osobno u sredini, i to na onaj neugodan način, da NE slušam banalnu plesnu glazbu (dobro - disko-era mi je draga), ali opet nisam jedan od onih koji dok slušaju glazbu sediju mirno i osluškuju tekst. Zato meni dosta teksta uđe kroz slušanje uz đuskanje, ali mi obično fali sistematski pregled.
Otkad sam si kupil kompjutor, skidam si glazbu prek neta i onda, kak si neku stvar skinem, obično si skinem i tekst, sve iz neke iluzije da bum ih jedanput sve naučil, odnosno bar od onih pjesmi kaj su mi dovoljno drage da bih se upustil u taj postupak. Onda ih pak još pregledavam, jer je vjerodostojnost tekstova na internetu dvojbena, tako da ima stvarno nebuloza. Često put sam se znal iznenaditi kad skužim da pjesma npr. govori o lezbijskoj ljubavi, o čovjeku koji beži od žene, ili kad shvatim da neka pjesma koja mi zvuči emotivno ima posve banalan tekst, katkada od nasumično nabacanih reči.
Kada me pred par let frend zamolil da izdvojim 5 najboljih pjesmi svih vremena po mom mišljenju, našel sam se u nedoumici, jer odabrati 5 pjesmi stvarno je teško, tim više jer je kriterij preopći. Meni su dobri i instrumentali, i plesne stvari, i duboki tekstualni izazovi... Nakraju sam mu poslal nekakvu ofrlje listu u kojoj bih sam promenil većinu od tih pet stvari, ovisno o raspoloženju.
Ovdje pak planiram, kroz seriju napisa, ukratko, više-manje abecednim redom predstaviti pjesme koje smatram tekstovno dubokima, te razmišljanja koja one u meni izazivaju. Ne znam kolko ih bude, možda 50-ak, možda više ili manje, krenul bum redom, pa da vidimo koje buju se izdvojile. Prva je na redu ova čiji naslov danas nosi celo poglavlje:
They passed me by, all of those great romances
You were, I felt, robbing me of my rightful chances
My picture clear, everything seemed so easy
And so I dealt you the blow
One of us had to go
Now it's different, I want you to know
One of us is crying
One of us is lying
In her lonely bed
Staring at the ceiling
Wishing she was somewhere else instead
One of us is lonely
One of us is only
Waiting for a call
Sorry for herself, feeling stupid feeling small
Wishing she had never left at all
I saw myself as a concealed attraction
I felt you kept me away from the heat and the action
Just like a child, stubborn and misconceiving
That's how I started the show
One of us had to go
Now I've changed and I want you to know
One of us is crying
One of us is lying
In her lonely bed
Staring at the ceiling
Wishing she was somewhere else instead
One of us is lonely
One of us is only
Waiting for a call
Sorry for herself, feeling stupid feeling small
Wishing she had never left at all
Naravno da je tema ljubav, ali ne bumo se samo zadržali na toj temi, jer ovakvih situacija, raspada odnosa zbog sitnih i banalnih problema, ima uvijek, neovisno o tipu odnosa aktera. O tom sam govoril i u prošlom članku, kak ponekad, kad nam pukne film, želimo maksimalno povrediti drugu osobu, reći joj sve ono najgorje, opće ne pokazujemo želju da smanjimo tenziju, iako je to ono kaj nam u tom času najviše treba.
Ovdje, u pjesmi, dotična djevojka vidi vezu u kojoj se nalazi(la) ko veliki gubitak, ko da život prolazi pokraj nje, a ona je napravila grešku jer je prerano zgrabila ono kaj joj se ponudilo. Misli si, da je čekala, možda bi naišla još koja bolja prilika. Osobno sam se isto našel u takvoj situaciji, jer sam, kad bi se u vezi pojavile nesuglasice, počel rezonirati "Kog sam ja vraga opće ulazil u to, razlike su se vidle odmah, i bil sam budala kaj sam mislil da mi ne buju smetale". I, naravno, obavezno "Mogel sam čekati, i bilo bi mi bolje." Tko bira, masturbira. Pametno se netko jednom to dosjetil reći. Međutim, istina je da veza koja tišti bar jednog partnera, bilo ljubomorom drugoga, bilo prevelikim brojem kompromisa, bilo postojanjem tabu-tema na koje se oboje zapjene, pa ih je onda bolje ni ne načinjati, a takvih je s godinama sve više - dakle, da ta i takva veza zapravo prestaje biti gušt. Dvoje ljudi bi trebali biti zajedno jer im je zajedno dobro, a ne zato jer se od njih očekuje da budu zajedno pod svaku cijenu, jer društvo ljude koji nisu imali vezu u životu gleda podozrivo. Seksualna je revolucija doduše tome doskočila, pa ljudi sad možda nemaju tolko veza, ali se ne može reći da su neiskusni ili nevini. Samo kaj se to više ne radi s onima s kojima službeno "hodamo". Opet, to je onda još veći pritisak na "hodanje", jer od te osobe očekujemo ipak nekaj više nego neobavezno ljubljenje ili seks. I zato smo prema toj osobi stroži. Ali, ako je oboma to prva veza, nije za vjerovati da bu to išlo glatko i klapalo. Posebice ako je netko od partnera razmažen i naviknut na ugađanje. A ako ih je oboje takvo, onda buju radili noževi.
Čekati onda ili krenuti, pa kud puklo da puklo? Čekanjem riskiramo da nam promakne i dobra prilika. Upuštanjem u vezu riskiramo posve pogrešnu procjenu, te na kraju, ako veza ne uspije, užasan osjećaj razočarenja, gubitka vremena, gubitka povjerenja u tu osobu i ljude općenito. Međutim, nemojmo zaboraviti - veza nije potraga za svojom nadopunom, veza je šlag na torti. Prema tome, bez veze se može, i ponekad je bolje ostati sam niz godina, nego svake godine imati uvijek iznova slomljeno srce. Smatram da je to stvar osobnog izbora i rizika. Osobno, nakon svojih iskustava na tom području, mislim da mogu reći: više ne želim veze po principu "budimo za početak zajedno, pa ćemo vidjeti". Jer, već se tu vidi da nema pravog žara - s jedne strane, možemo reći da je puno gore imati jednostrani žar, nego nemati žara uopće, ali veza bez žara zapravo je ugovor, praktički kao uzajamni escort.
I tak, ona u pjesmi odlučuje da je veza nezadovoljavajuća, i prekida ju. Osjećaj iznenadne slobode prekriva ju vjerojatno u prvi mah: opet može delati sve ono kaj hoće, sve ono kaj joj je u vezi bilo zabranjeno ili "nemoralno". Međutim, odjednom nastaje osjećaj praznine. Fali joj veza. Fali joj sigurnost, fali joj neko s kim bi mogla popričati, ima prijatelje, ali prijatelju se ne možeš baciti u zagrljaj nakon kaj se izjadaš. Nema veze kaj se i ona dobro seća da ju ni on baš nije uvijek slušal, kaj nije suosjećal s njom u njenim problemima, ona treba baš njega, jer drugoga ne zna. Razmišlja o njemu, ispričava se, žal joj je, plače se, bulji u plafon, čeka da on nazove nju i zamoli ju da se vrati, jer to je jedini sigurni znak da i ona njemu fali. Ali, kaj ak je on već nju zaboravil, prebolil, ili čeka nju da se ona javi? Vjerojatno bu u tom slučaju i ona ubrzo shvatila da je običan sebični gad i prebolila ga. Opet, ak se pomiriju, možda se čitava stvar vraća na početak, i sledi nam novi krug čitave muke. Pjesma nam to ne odgovara.
A kaj ak se tak posvadimo s prijateljem? Prijateljstva su obično trajnija i dulja od veza i obično se gubitkom prijateljstva gubi i jedan vrlo važan dio našeg života, odumire, jer ono kaj smo radili s tim prijateljem biva nekak obilježeno. I opet treba razlučiti, jesmo li spremni izgubiti ono kaj imamo s tim prijateljem, odnosno jel opće to prijateljstvo sada samo inercijsko, zbog nekih ranijih boljih vremena, ili je ono i sada na obostranu korist, ali se, eto, dogodil neugodan eksces koji se omaknul i sada mi zbog njega pizdimo. Ak se s nekim družimo od djetinjstva, onda je s jedne strane teško prekinuti, jer je to skoro celi život, a opet, to je vrlo lahko moguće da se dogodi, jer nas život nosi na različite strane, kroz različita iskustva, a i sami imamo različite potrebe od prijateljstva u različitoj dobi. Kad imaš pet godina onda je dovoljno da neko ima igračke koji ti se sviđaju i već ste si frendovi. I kaj ak je vaše prijateljstvo počelo u pješčaniku jer ste skupa gradili kule, a onda, dvajst let posle, skužite da je taj vaš prijatelj najobičnija tvrdoglava budala, i još k tome niškoristi, te da od njega u životu više nemrete niš dobiti, odnosno da je omjer uloženog i dobivenog jako nepovoljan? I onda se oslobodite toga, i opet vam je žal. Žal vam je kaj se promenil, makar znate da to nema veze s vama i da na žalost vi tu niš nemrete. I sav žal u tome proizlazi od one naše želje za kontrolom, želje da svet bude po našemu.
I uvijek je tak, ko u ovoj pesmi, bar ja sebe u tome nalazim - prekinete odnos, jer neku osobu više nemrete podnijeti. Ali ipak, još uvijek poželite da vam se javi, da nazove, da se ispriča. Naravno, ak to napravi, ja bum se još malo izdiral na nju, više zato da izbacim svoje frustracije i uopće činjenicu da nas je svojom nesmotrenošću dovela u ovo (jer, znate već, ja sam uvijek za razgovor, dakle, ak ja popizdim i prekinem, to je isključivo zbog odbijanja razgovora s druge strane), a onda bum joj pružil još jednu šansu. Koju vjerojatno ne bu opravdala, jer tak to obično biva. I onda si razmišljam, jel ima smisla uporno prolaziti tu farsu s novim i novim davanjem povjerenja, kad to uzrokuje tolko frustracije? Bolje je onda odmah prekinuti i više nemati posla s tom osobom. Znam, ali onda bu me celi život kopkalo ono kaj sam toj osobi još mogel reći, a nisam. Zato, ak prekidam za konačno, onda je nužno da toj osobi velim sve kaj mi je bilo na srcu, da niš ne ostane skriveno, i da ju onda konačno prekrižim. A naravno, time i u velikom stilu skočim u vlastita usta, jer priznajem da sam tu osobu pogrešno procenil kad sam se mogel družiti s njom.
Post je objavljen 26.09.2005. u 19:30 sati.