Aerosmith - Amazing
I kept the right ones out
And let the wrong ones in
Had an angel of mercy
To see me through all my sins
There were times in my life
When I was goin' insane
Tryin' to walk through the pain
When I lost my grip
And I hit the floor
Yeah I thought I could leave
But couldn't get out the door... heh ha
I was so sick n' tired
Of livin' a lie
I was wishing that I would die
It's amazing
With the blink of an eye
You finally see the light'a
Oh... It's amazing
A when the moment arrives
That you know you'll be alright
Yeah... It's amazing
And I'm saying a prayer
For the desperate hearts tonight
That one last shot's a Permanent Vacation
And how high can you fly with broken wings
Life's a journey not a destination
And I just can't tell just what tomorrow brings... yeah
You have to learn to crawl
Before you learn to walk
But I just couldn't listen
To all that righteous talk... oh yeah
I was out on the street
Just tryin' to survive
Scratchin' to stay... alive
It's amazing
A with a blink of an eye
You finally see the light
Oh... it's amazing
A when the moment arrives
That you know you'll be alright
Oh... it's amazing
And I'm sayin' a prayer
For the desperate hearts tonight
The desperate hearts
Desperate hearts
Really wanna see what I can give what I got
Oh oh no
Wha na naa na na naaaa..... ooohhhha yeah.....
(various screaming sounds)
So... from all of us in Aerosmith
To all of you out there wherever you are
Remember...
The light at the end of the tunnel
May be you
Goodnight
Moje mišljenje o Aerosmithu nije baš visoko. Smatram ih otprilike jednako iritantnima ko i Bon Jovija sa svim svojim uratcima nakon Keep the faith. Ipak, ova pjesma (koja je čak zaslužila da joj se jedan stih zatekne na levoj margini stranice) ima u sebi jednu pouku, koju često gubimo iz vida. Život nas mlati jako silovito, a mi smo se skloni predati, makar smo jako svjesni da niko naš život ne bu proživil za nas. Upravo zato sve ovisi o nama. Mi ne moramo stići od točke A do točke B (osim ako rođenje i smrt ne okarakteriziramo na taj način), bitno nam je samo da se prilikom tog života osjećamo dobro. Nazirete li tu kontradiktornost s onim gore? Istina, zvuči tako, jer, kad nas život muči, ne osjećamo se dobro, i možemo se jednostavno pokupiti, prekratiti si muke, otići, zalupiti vratima, zaustaviti Zemlju i sići... I kaj smo s tim postigli? Ili možemo jednostavno podesiti stvari tako da nas ne diraju. Ak nas drugi muče svojom nezahvalnošću - prestati se brinuti za druge, postati individualcem. Ak nas muči posel, ali smo se prisiljeni njime baviti za život - raditi ga s minimalnim kapacitetom. Ak nas muči zdravlje - promeniti paradigmu, shvatiti to ko signal da nekaj ne funkcionira. Ak nas muče emocije - razbistriti um hladnom racionalnošću individualizma. Mi svijetu i životu ne dugujemo niš, oni nama duguju vrlo često. Stoga je ponekad korisno naduriti se na njih, istina, nezrelo, no puno sigurnije nego platiti cijenu svojim psihičkim zdravljem. Ili pronaći ono pozitivno u svemu tome i uhvatiti se za to.
Nažalost, mnogi moraju dotaknuti samo dno da bi uopće pomislili da nekaj nije u redu. Zapostavljaju godinama svoje zdravlje jureći za poslom, zapostavljaju bližnje računajući da buju uvijek tu, jure za krivim ljudima pogrešno ih procijenivši...i onda se odjednom najdeju u čudu, kad ih dočeka ciroza jetre, rak pluća, Alzheimerova bolest, infarkt, kad ih žena prevari ili zatraži rastavu, kad im ljudi kojima su vjerovali zabiju nož u leđa... No, obično je tada već prekasno, jer im je to samo signal za još veće očajavanje. Kaj nas ne ubije, ojača nas. No vrlo nas često ubije. Ako nam i ne dokrajči fizičko tijelo, ubije dušu u nama. Postajemo ljušture koje kruže svetom i, kak veli Sheryl Crow "You don't bring me anything but down", tim svojim stanjem djelujemo i na one oko sebe, poput oronule kuće u luksuznoj četvrti, koja polako počinje degradirati i svoje susjedstvo.
Znači, treba prepoznati tu sekvencu udarcih koje primamo, dignuti čelo i ponosno se suprotstaviti optimizmom. Samo paziti da ne klisnete u euforiju. Meni se znalo u životu događati da neku traumu kompenziram na drugom mestu potpunom euforijom, ili da se bacim tolko silovito na neki posel da onda naposljetku i zaboravim na onu prvotnu muku. I to opet nije dobro, jer tim ne pokazujete iskreno o čemu se radi. I onda glumite da vas nije briga, vama je sve sjajno i fantastično, a opet ste ispod te maske unezvjereni jer samo čekate kad bu vas neko prokljuvil.
Treba naučiti puzati prije hodanja. Pokazati da vas je nekaj traumatiziralo na određeni način, ali nikak ne pokleknuti, nego se kroz to uzdignuti. Jer ljudi nas često povrede nehotice, a i ako je to svjesno, onda buju na naše valjanje i previjanje na podu ili likovali ili buju pak ravnodušni, tak da od toga nikakva svrha.
Hm, sad bih to rezimiral ovak: nemojmo pokazivati traumatiziranost, jer niti ima svrhe, a i loše djeluje na druge. Nemojmo biti euforični jer time nismo iskreni prema sebi. Pustimo da bol teče kroz nas, da od nje doživimo katarzu.
I onda, u jednom bu se času sve razbistrilo. Shvatili bumo da ne trebamo svet i nekakvu vanjsku potvrdu o svojoj vlastitoj vrednosti, već da smo samom činjenicom da smo uspjeli proživjeti trudnoću i dosadašnji život i da smo još tu, dovoljno kvalificirani da ostanemo tu i do kraja. I tek kad prihvatimo i zavolimo sebe, barem donekle, mogli bumo očekivati i od drugih da voliju nas, ko i da mi volimo njih.
Ja si ipak ponekad pomislim da ja volim sebe, i da se prihvaćam takvog kakav jesam, i sve se manje smatram čudakom u negativnom smislu. To kad ponekad padnem u bed samo je najobičniji perfidni pokušaj iznuđivanja komplimentih. :)
Jedino kaj se nikak nemrem osloboditi pokroviteljskog tona u ovim napisima... Ko da sam jedan od bljutavih propovjednika new agea...
|
