Razmišljanja o vodi
Voda je zdrava, kažu. Svaki nas dan s televizije bombardiraju reklamama za vodu, Bistru, Janu, Studenu, Ledenu, Medenu, Mutnu...stolnu, izvorsku, mineralnu...gaziranu, negaziranu, sa smanjenim brojem mjehurića...
Ljudski život započinje u vodi. Plutamo u maminom bazenčiću 280 dana. Isti taj broj, 280, broj je i kosti u ljudskom tijelu. Voda nas štiti od udaraca, kroz nju se ritamo, ritamo vlastiti ritam u uterinoj ritam-sekciji. Nema sumnje, voda je naš prirodni element, pomislili bismo. 80% ljudskoga tijela je voda. Malo smo vodnjikavi, da ne kažem ljigavi.
E, i onda tako ja na moru znam jednu djevojku od kojih 16-ak godina (zapravo, pojma nemam kolko ima, možda više, možda manje, na takvim je ljudima to teško procijeniti), koja se u trudnoći napila plodne vode. Mislite da se zaštitila iznutra? Pa, ona je nepokretna, retardirana i posve nesposobna za ikakvu vrstu komunikacije. Samo sjedi s konstantnim smješkom na licu, nepomično, i ispušta neartikulirane urlike. Da, njoj je voda baš donijela život. Doduše, zaštitila ju jest, jer ju činjenica da ne shvaća baš sasvim svijet oko sebe čuva od bilo kakvih životnih frustracija. Sve dok joj jednoga dana ne umru roditelji. Koji ju beskrajno vole, jer kakva jest da jest, njihova je. A ona neće ni shvatiti kamo su otišli.
Posebna su priča vodotoci. Podlokavaju obale, donose smrt nekontrolirano se šireći, razarajući truleži sve što im se nađe na putu. Čini se nekako da je voda života samo ona voda koja nam nije prešla razinu pupka. Mislim si da ovih dana na američkom Jugu baš i ne bi prošla reklama za Bistru. Premda, i oni žeđaju. Žeđali su i Kon-Tikijevci, u splavi nasred Tihog oceana. Svuda je oko nas, u našem dnevnom boravku, u našoj spavaćoj sobi, guši nas, a mi žeđamo.
A tek podzemne vode? Majka mi je ovo ljeto pozvala u stan nekog radiestezista. Imala je u zadnje vrijeme dosta zdravstvenih problema, pa je pomislila da bi možda trebalo provjeriti imaju li podzemne vode kakve veze s tim. I tako joj je čovjek došao s rašljama nad krevet, okrenuo se i upitao:
-Gospođo, koliko vi tu dugo spavate?
-Pa, tako, nekih deset godina.
-Gospođo, nemojte se uvrijediti, ali vi ste zvijer. Ja bih na takvom položaju umro nakon tri godine.
Ispod čitavoga kreveta, još pomalo i zavijajući, nalazi se tok podzemne vode. Isti se nakon toga račva. Jedan krak odlazi u sobu u kojoj je nekoć spavala moja baka. Presjeca njen bivši krevet otprilike u razini pojasa ležeće osobe.
Moja je baka umrla od karcinoma mokraćnog mjehura.
Na dijelu toga toka nekoć se nalazila i moja lijeva noga, jer sam i ja spaval na ruti.
Ista ona lijeva noga u čijem je gležnju započel moj artritis.
Drugi krak prolazi kroz stan i ulazi u moju sobu. Nasreću, ne prolazi mi kroz krevet, nego ispod stola za kompjutor i mog radnog stolca.
Moj kompjutor redovito pokazuje probleme koje nema nijedan drugi kompjutor. Na njemu ništa ne radi kako treba. Djeluju li i na njih podzemne vode?
Izgleda da ću morati mijenjati položaj stolca. Otkako sam se vratil s mora, generalno sam u kurcu. Jesenja depresija. Ili podzemne vode?
U budućnosti, ratovi se neće voditi za naftu, nego za vodu. Najobičnija bezukusna, bezmirisna tekućina, a čisti nas, napaja nas, osvježava nas, guši nas, plavi nas, razboljuje nas, odnosi nam imovinu.
Izgleda da sva dobra i sva zla započinju negdje u šumi, ispod kamena, odakle izbija, čista, kristalno bistra. Taman da šakom zagrabiš. Jedna šaka vode manje u nečijoj sobi stotine kilometara nizvodno.
Mislim da sam ožednio.
|
