Posrednik
Bratska ljubav je obično metafora sloge. "Složna braća kuću grade." No, u mojoj široj, a i još nekoliko obitelji koje znam, obično je bratska ljubav umijeće elegantnog zabijanja noža u leđa svom materničnom pred- ili postanaru. Ovaj put primjer su moja majka i ujak. Ujak je stariji, 4 godine, osamljeni čudak i tvrdolinijaški individualac, koji se rijetko zbližava s ljudima i obično to uvijek radi za neke svoje ciljeve. Od mladosti je bil na svoje brdo tkan, nikad se nije ženil, imal je jednu vrlo, vrlo ozbiljnu vezu koja je trajala nekoliko godina i koja je trebala završiti brakom, a onda mu je nekaj puhnulo u glavu (ili je zapravo gledal kak se raspada brak njegovih roditelja, moje bake i dede, koji su živjeli nakon rastave 7 godina u istom stanu i nisu komunicirali - osim ak su se svadili prek dece i borili za njihovu naklonost), i tu je curu ostavil praktički pred oltarom, nekih tjedan dana prije njene diplome. Ona se kasnije udala, ima dva sina, igrom slučaja jednog sam ponovno upoznal nakon dobrih 15 godina kaj sam ga zadnji put videl. Ujak je pak onda uletaval iz vezice u vezicu, no uglavnom je, otkako sam se ja rodil, bil sam, živeći ugodnim životom samca, koji u životu ima posel, jednom tjedno preferans s dečkima, jednom godišnje mjesec dana krstarenja po Karipskom otočju (a vjerojatno je tam imal i neke putovanjske ljubavi), te planinarenja vikendom. Kaj se planinarenja tiče, bil je manijak. Isprva je išel organizirano, s planinarskim društvom, a onda je počel odlaziti sam, jer mu "njihov prespori tempo nije odgovaral". I onda je, prilično abruptno, prestal. Nikad nismo doznali zakaj. Jednostavno, prestanak je bil prenagli da bi se reklo da mu je jednostavno dopizdilo. Možda i jest samo to bil razlog, a možda je i negdi visel, možda je imal susret s nekom zvijeri (pričal je o tome kako je iznenada na šumskom putu negdje usred ničega naletil na vola koji se ustobočil, i onda ga je moral zaobilaziti kroz šikaru), imam osjećaj da nikad ne bum doznal. Ja inače volim s njim pričati o tim dogodovštinama, ali, s obzirom na to da s tim čovjekom imam koeficijent srodnosti 0,5 (da, položil sam Populacijsku genetiku :) ), mislim da ga ipak preslabo poznajem. On je inače prije 12 godina konačno dal otkaz i povukel se u osamu naše nekadašnje vikendice, a sada njegovog brloga (jer je on doista to iz te prekrasne drvene kućice napravil), i tamo se bavil isprva uzgojem poljoprivrednih kultura, a potom je nabavil koze. I tako već dobrih 10 godina on lifra kozje mleko i njegove derivate, ali se usto još bavi i ostalim poljoprivrednim radovima. On je "one man farm". S jedne strane mu se divim, jer može toliko stvari napraviti (iako se muči ko pes, a i taj uzgoj mu je traljav, on hoće sve probati, pa onda ima 5 biljnih vrsta na jednoj gredici, a to rezultira jednim kvalitetnim plodom godišnje), a opet ga i žalim zbog toga jer bi tu osoba s vizijom mogla puno napraviti. Organska poljoprivreda je hit. Kozje mleko je izuzetno zdravo, a sir je delikatesa, ali onda treba napraviti nekakav pošteni pogon za taj sir i baciti se u taj posel, a ne ovak, on bi da mu je to i hobi i posel, a ipak bu uskoro imal već 59 godina i nemre više raditi ko konj. Usto je još tvrdoglavi i (auto)destruktivni Škorpion, koji si ne da niš utuviti u glavu, tako da je izuzetno teška osoba koja zahtijeva puno taktičnosti.
Moja je majka pak uvjerena da je celi život bila zapostavljena na njegov račun. Argumentira to i pismima mog dede baki (ili obratno, ne znam) iz doba nedugo nakon njenog rođenja, gdi jedna od tih osoba (deda ili baka, ne znam više) opisuje drugoj detaljno kaj je ujak radil, kak mu je zdravstveno stanje i slično, a onda još dodaje "Curica je dobro." Kasnije je, u svađi dede i bake, majka bila dedina ljubimica, a ujak bakin, i to je dodatno kompliciralo stvar, jer je baka na kraju dedu izbacila iz stana, on je ubrzo nakon toga i vumrl, a mama je ostala živjeti pod istim krovom s bakom i ujakom. Onda se udala, pa se odselila, ali joj se brak raspal ubrzo nakon rođenja sina jedinca, pa se vratila doma s detetom. I tako je praktički celi život ispala žrtva koju niko ne voli, vlastita ju je majka zapostavljala radi njenog brata (a posljedice toga osjetil sam i ja - naime, ujak je, sve do bakine smrti, imal svoju sobu u stanu, koja je bila neprikosnovena, iako je zadnjih 6 godina bakina života živil u vikendici, a doma bi dolazil dvaput tjedno na ručak, te jedino za Božić i Novu godinu; za to sam vreme ja, iako već na drugoj godini faksa, spaval u istoj sobi s mamom, a o nekakvom radnom stolu nije bilo govora - zadaće sam pisal na kuhinjskom stolu, dok je baka prala suđe, slušala radio i slično - koncentracija famozna), muž ju je ostavil dva tjedna nakon rođenja djeteta i više se nikad nije javil, unatoč tomu kaj su se još deset godina brakorazvodno sporili, a na kraju joj je i vlastiti sin počel spočitavati propuste u odgoju. Jasno mi je, imala je težal život, ali ona to nikad nije prihvatila na jedan smiren, taktičan način, već je uvijek pizdila na sve, uvijek izigravala žrtvu i u svakome vidjela paranoičnu namjeru da njoj napakosti. Usto je također tvrdoglavi Bik, manijak kontrole i opsjednuta redom i čistoćom. Naravno, raznolikost mišljenja nije dozvoljena, odnosno, oni koji misliju drukče su ili kreteni ili to radiju samo zato jer se obožavaju konfrontirati i oponirati joj (to veli za mene).
I sad si zamislite kad se dve takve osobe najdeju na brvnu s kojeg nijedna neće sići. Konkretan slučaj je bil sljedeći: moj ujak i dalje dolazi dvaput tjedno doma, ostavi mleko i derivate, povrće, vino i kojekakve slične proizvode, spili mami rame koje joj trebaju za posel i pojede ručak, dok si ostatak hrane koju mu mama priredi uzme u vikendicu u nekoliko posuda, pa onda ima za par dana unapred hrane. Obično još toga dana ujutro nazove i veli kad bu došel, oko kolko sati. Međutim, redovito zakasni, po pol vure, pa i više. Moja stara, naravno, pizdi, jer onda se ručak hladi, pa onda zato mi idemo jesti ranije, e, ali onda ona mora na dvaput prati suđe, i slično. I ta se tragikomedija nastavlja svakog utorka i petka. I premda joj ja uporno govorim da nekaj promeni, ona bilo koji moj savjet okarakterizira ko glupost, jer joj ne paše u sliku cjelokupne nemoćnosti. I premda joj je ujak već par put rekel "Ne trebam ručati doma, samo bum si uzel hranu, spilil ti i idem natrag", ona to odbacuje ko nebulozu, jer "svakomu je ugodnije jesti topli ručak". I tako se to nastavlja i nastavlja, on ne želi ručati doma, pa zato kasni, a ona nikako da shvati subliminalnu poruku, jer "ugodnije je jesti topli ručak". I onda uporno i dalje pizdi. Očekuje da bu se on promenil i ušel u njenu ladicu. A na taj se način čak ni ja, koji sam neusporedivo prilagodljiviji od ujaka, ne bih pokoril.
Sve dok ovoga utorka ujak nije zakasnil 45 minuta. Naravno da me opet majka prije svega tražila savjet kaj da napravi, da sam joj ja izbacil nekoliko mogućnosti, koje je ona sve redom odbacila kao "gluposti". I kad je konačno došel, odmah ga je počela ribati. Igrom slučaja ja sam ostal u kuhinji i slušal tu njihovu raspravu, inače obično odem u svoju sobu (onu istu koju sam zaradil s 20 godina). Uglavnom, ujak je popizdil i rekel da uopće ne želi jesti doma i gledati nju histeričnu, na kaj se ona užasno uvredila (a, iskreno, znate kaj bih ja rekel na to...) i tako je situacija bila na rubu toga da se potučeju. I onda sam ih ja moral smirivati i racionalizirati situaciju, objašnjavajući im da su oboje donekle u pravu i donekle u krivu, ali da je ono kaj majka zahtijeva posve nebulozno, jer se bazira na njenom sustavu vrednosti, koji želi primijeniti na dijametralno suprotnu osobu (na vo je ona kimnula glavom sa smiješkom i rekla "na idiota"). Uglavnom, konačno su postigli dogovor oko toga da ujak više neće ručati doma (a majka je to sebi kasnije prikazala sa "Sad bu videl kak mu bude" - kao da to nije upravo ono kaj je on i htel; to je dokaz da ona stvarno ne kuži da ljudi imaju drukči sustav vrednosti i da to nije nužno negativno), ali sam ja, kao posrednik, kasnije dobil svoju porciju od majke, da ja zajedno s ujakom njoj spletkarim iza leđa (?) i da bum i ja videl kad i mene jedanput odjebe ovak kak je njega.
Želiš biti glas razuma, spasiš ljude da se ne pokoljeju, a za zahvalu dobiješ isključivo to da te barem jedna (a katkada i obje) strane napadneju. "Tko nije s nama taj je protiv nas." Moja majka živi po toj maksimi. Problematično je jedino to da je njezin autor Josif Visarionovič Džugašvili, zvan Čelični (Staljin), čovjek koji je pod tim geslom pobil milijune svojih sunarodnjaka. Mislite da ona ne bi? Dajte joj politički položaj, i Margaret Thatcher bi prema njoj bila mažoretkinja.
Ali još uvijek vjerujem u posredništvo, u glas razuma, u razgovor. Jer usijane glave teško bumo mogli ikaj trezveno raspraviti. I uvijek gledam ljude koji se svađaju, nekak mi se čini da namjerno koristiju baš one replike s kojima znaju da buju samo čim više podigli tenziju i raspizdili drugu osobu, umjesto da tražiju dodirne točke i trudiju se popuštati pritisak. Čemu? Ko da nikom nije jasno da u verbalnom sukobu nije cilj pobijediti protivnika, jer ga nije moguće pobijediti, nego je jedina prava pobjeda dolazak do zajedničkih točki. A da ne govorimo o pogubnim posljedicama te tobožnje "pobjede" argumentima - potpunom raspadu ikakve ljudskosti i želje za prijateljstvom s tom osobom koju smo pobijedili. Ali zato je, nažalost, nužan stupanj socijalne inteligencije. Ja nisam osobito socijalno inteligentan, ali sam u odnosu na svoju obitelj socijalni genijalac.
Ali oni to ionako ne shvaćaju. Za njih sam samo spletkaroš koji ima vlastite ciljeve. Zapravo i imam: mir u kući.
|
