Šarlatanski zapisi

Još jedan prelazak preko startne linije

Bila je rana jesenska večer. Nedjeljna. Dan ranije završile su Mediteranske igre u Splitu, i još se govorkalo o rezultatima, prepričavali su se događaji s te dotad najveće sportske manifestacije u Jugoslaviji. Josip je Broz Tito bil je već ozbiljno bolestan, govorkalo se da ne bu još dugo. Dan ranije rođen je Alen Macinić. Majka Antonije Blaće trebala je roditi za dva dana. Robert Duvall slavil je svoj 50. rođendan, Monica Bellucci bila je petnaestogodišnjakinja, a rođendan je slavila i Zdravka Krstulović, tada još zdrava, bez tragova Alzheimerove bolesti. Svet se sećal tragedije Jamesa Deana, koji je poginul prije 24 godine. Amerikom je vladal Carter, SSSR-om Brežnjev, Francuskom Valéry Giscard d'Estaing. Charles Windsor tražil je još uvijek djevicu kojom bu se oženil i napravil ju princezom od Walesa. Zagrebačke su registracije izdane te godine počinjale brojkom 3. Tramvaj nije još vozil do Novog Zagreba. Trgom Republike vozili su auti. Mladež je odlazila u Kulušić, slušati mlade i perspektivne bendove: Prljavo kazalište, Parni valjak i nekog bradatog klinca iz Novog Zagreba, Branimira Štulića, koji se čitave dane smucal centrom grada nabijajući po svojoj gitari.
U bolnici u Petrovoj jedna je žena iščekivala porođaj svog prvog i, kak bu se kasnije ispostavilo, jedinog deteta, sina. Termin koji su doktori rekli trebal je biti deset dana ranije, no mali se nije dal van. Porođaj je trebal voditi dr. Damir Buković, koji bu se dvadesetak godina kasnije teško iskompromitiral politički, zaradivši i nadimak dr. Biblija. No, on je tada dobil upalu slepog creva i završil na operaciji. I tako je dotična gospođa čekala porođaj doma, sve dok joj u to nedjeljno jutro nisu konačno nisu počeli trudovi. U točno 20 sati i 20 minuta 30. rujna 1979. godine rođen je dječak, najteža beba toga dana. 4 i pol kile.
Dječak kojemu bu otac htel nadjenuti ime Filip, no zbog bakinog protivljenja dobil bu ipak ime po najvećem hrvatskom kralju. I time ostal obilježen za sva vremena, jer s tim imenom i nemre biti niš drugo nego Hrvat.
Krešimir Sučević. Pod tim imenom živjel bu sljedećih sedam godina, do svoga polaska u školu. Naime, tada bu mu dodano i djevojačko prezime majke, koje bu on posle počel koristiti ko svoje jedino prezime.
Zakaj? Zato jer je otac dotičnog Krešimira, pod pritiskom svog oca, dva tjedna nakon rođenja sina zatražil rastavu. Radilo se o patrijarhalno nastrojenom čovjeku, koji se bojal svoga vlastitog oca, a taj pak nije dozvoljaval da mu se suprotstavlja jedna žena, kaj je bilo baš ono gdje mu se snaha zamjerila. Nakon rastave, otac više nikad nije poželjel vidjeti svoga jedinorođenca.
I tako je mali odrasel bez oca, pod paskom majke, bake i ujaka koji je živjel u istoj kući. Ne bih se moglo reći da mu nije bilo omogućeno mnogo toga. Baka ga je vodila u šetnje, na putovanja, zarana se naučil čitati (latinicu već s 4, ćirilicu s 5), pa se ubrzo prebacil na knjige. Interesiral ga je zemljopis, satima bi buljil u zemljopisne karte ili u plan Zagreba, proučavajući ulice. Tehničke stvari mu nikad nisu dobro išle.
Usmeravali su ga, stasal je u bistro dijete, pa u ambicioznog mladića, ali sve više je postajal individualac, s obzirom da mu u životu nije bilo dovoljno emotivne topline. I tak je dogural i do svoje 26. godine. Godine koja danas završava, i ko zna kaj nosi 27. 26. mu je donijela puno lepih trenutaka, nekolko jako loših, ali, sve u svemu, u 27. može gledati s radosnim iščekivanjem. Jer, jedino kaj ga brine u životu su njegove godine, činjenica da ne radi i činjenica da mu se na emotivnom planu niš ne otvara. Prava sitnica.