Dragi stanari, vaš dnevni zadatak je: pokažite cice i guzice!
Tema je, naravno, Big Brother. Nova sezona, u kojoj nam se opet s ekrana smješkaju priglupe fizionomije skupine ljudi zatočene u neprirodnom životnom prostoru, koje čitava produkcijska mašina tjera na prisilnu socijalizaciju čak i kad im se ne da, a sve to ne bi li na kraju jedan od njih otišao doma s impresivnom jednokratnom zaradom od milijun kuna. A onda potonuo u zaborav, kako to već obično biva.
Kad je lani krenuo naš prvi Big Brother, ispočetka me hvatala skepsa. Nekako mi se nije dalo to gledati, tu i tamo bih u prolazu bacio letimični pogled na ekran dok su se na njemu vrtjeli kadrovi. Primijetio sam ih svega par zanimljivih. Prije svega Alena, koji mi je bio simpatičan zbog svoje čakavice. I onda nekako, potkraj, počelo me zanimati što se događa unutar ta četiri zida, a i natjecatelji su se opustili i nekako postali dragi. Ipak, zaključak općega auditorija bio je: sezona je bila dosadna, zbog nedostatka seksa i pikanterija.
Stoga su ove godine odlučili pod svaku cijenu sklepati ekipu koja će se poševiti. Kada pogledam izbor žena ove i prošle godine, ispada da se ovaj put audicija odvijala u Hemingwayu i Papaji. Imamo čak dvije predstavnice jednog toliko tipičnog zanimanja kao što je krupije, dvije frizerke, jednu četrdesetogodišnju autsajdericu (premda je meni Biba bila zbog toga baš simpatična - nažalost, ona očito nije bila za očekivanu vrstu akcije, pa su ju izbacili), jednu latentnu lezbijku i jednu psihopatkinju. Nakon nepuna dva tjedna u kući jedna se već plače, jedna prijeti da će se dogoditi strašne stvari ako joj netko nešto kaže, jedna se stalno sprešetava u tangama...a akcije i opet neće biti. I to zato jer: dečki u kući ipak su nekoliko svjetlosnih godina slojevitiji od cura; natjecatelji nisu toliki egzibicionisti da bi se ševili pred kamerama; naša država je prekonzervativna. Stoga je i prošla sezona imala najveći domet kada je proračunata Marina pokazala grudi (koje u bilo kojoj drugoj situaciji ne bi plijenile nikakvu pozornost), a u seks-simbol se prometnula i posve izgubljena Valentina. Nevjerojatno je kako ljudima padaju kriteriji. Prvo zure u ekran ne bi li uopće vidjeli komadić golog tijela, a i kad to dobivaju na kapaljku, onda je bilo kakva egzibicija zgodna. Nema veze što možete, slušajući ih kako cijele dane trabunjaju, doznati mnogo štošta o plitkosti tih cura, dok god imaju sise, one su neprikosnovene. Tako već vidim Sanju na duplerici Playboya, jer je očito da je ona spremna na svakakve egzibicije ne bi li se, kao Marina lani, došlepala do finala. I još se priča o tome kako joj "kurac viri iz očiju" (mnogo sam puta pokušao zamisliti taj prizor, i nikako mi ne uspijeva), a opet stalno naklapa o dečku, dajući do znanja da ni ona nije ono što nacija očekuje. Bubuljičavi drkadžije pred zaslonima kompjutora u Sanji će naći svoju novu ikonu. Ugurala se na mjesto Jenne Jameson, Stefany Hohnjec i Renate Sopek. No, nažalost, ne i cerebralnim sposobnostima.
I tako, nacija će opet cijelu jesen sliniti pred ekranima, muškarci će noću, dok vode ljubav sa svojim partnericama, razmišljati o tome kako ga stavljaju Sanji ili Brankici, a onda će opet novce odnijeti netko tko će se nametnuti simpatičnošću i neposrednošću, malo će se sve te kvazizvjezdice šepuriti po televiziji, a onda će ih lagano progutati sveprisutni mrak popkulturnog zaborava. Sjećate li se vi još danas tko je Filip Voloder? Pitat ću vas za pet godina tko je Tin Samardžić i slični meteoriti.
Onda će doći proljeće, pa ćemo opet imati silikonski osmijeh i prsa Nikoline Pišek, pa ljeto i gomile živih i jedrih Čehinja po nudističkim plažama, a onda će nas već u kolovozu započeti bombardirati s tim kako "ništa neće ostati skriveno". Možda, ali jedino ako sljedeći Big Brother budu snimali u ginekološkoj ordinaciji.
|
