o sigurnosti
vracas me tamo odakle odlazim, taj jedan prag za svaki start - to je politicki nekorektno i repetitivno, ta daska do drugog svemira, sta ako se netko boji visina, poznajem ovaj scenarij i ne slazem se s tumacenjima emotivnosti likova, nalazim njihovu kompleksnost promasenom i lartpurlartistickom, mislim da moramo odgovarati za svoje odgovornosti i da su bijegovi iz ove stvarnosti samo bijegovi iz vremena kakvo je, a ono prolazi svejedno zapamti da bez vremena je bez prica da vrijeme potrose, dani odgledani u poravnanom horizontu i ispraznjenim celijama uma, ipak pragovi su tek samo malo pogazenog drveta i koja kap kise iz nekog drugog kraja svijeta, nalazim da je vrijeme da svijet sagradimo iz pijeska. mozda nam sveprisutna opasnost vala docara njegovu vrijednost. a mozda nam tek njegov razdor donese spoznaju da je ikada i postojao. |
the return to yourself
mirisu zeleni bonsaiji, u njihovim granama lahore papirnati zidovi obliznjeg dana. malena gejsa lebdi niz par bambusovih stepenika omotana svilom kimona, njeni koraci biju ritmom krovova, ritmom dana. japanski zmajevi pod kapcima rastapaju svoje boje pritiscima prstiju, slazu halucinogenu tapiseriju mraka u cvijecu. sve se to dogada u japanskom vrtu dok pijem caj od jasmina. |
spodobe iz jastuka
matematika je čedno pogladila suknju i zakolutala očima kroz prozor. sekunde bježe nanozarezima. pješače u tepih preobučene u crno vino. pragovi škljocaju vratima. na drugoj strani je more, u njemu su potonuli i vrijeme i matematika. utopili su se pastelnim sladostrašćem i postali trava. more uvijek proviruje vratima, škljocaji ga tjeraju da ubacuje kapljice unutra. sad sjedim na splavi. glasovi su mirni, objavljuju da pomalo ponestaje goriva. još samo sedam minusa i potoniti ćemo na dno. blup. minus minus. šest. žedna sam. kapljice mira rose mi tjeme i nije me strah. popiti ću malo ovog jezera, možda mi sol osuši usta. a možda smo potonuli. opružena sam u svojoj utrobi. ovdje je svijetlomračno i cijelo-prazno. treba mi mali plavi dječak sa velikim znatiželjnim očima. on je već bio tu. na svakom dnu koje sam poznavala bio je mulj. da li je centar svijeta ustvari močvara? i ako da... zasto ga onda trazim? zbog lotosa. |
wish you were here
zakljucavam vrata svog grada, noc je, pustinjarim tek opet ulicom rasirenom poput krila razgaljenih bubamara mislju prolazi kako je predivno biti sam pod nebom, ili barem samo tako misliti na kratko znala sam kako je imati svijet za sebe i mirisati na osvajanje srebrom posvojenih uspomena u samo jednom mraku otisci mojih usana teku i na rubovima tek titra ploha dlana, samo mali trzaj tek na rubovima malo se jutrom prelio mrak |
ku-ku
a u međuvremenu mi je netko ukrao proljeće i podvalio snijeg, fin, onako prhk i hladan zudan mog razastrtog dlana da u njem pliva i u redu je, gospodo, naslađujte se proljećem mi sagradit ćemo snješka do neba, do iznad vas i proljeća mi imamo onaj čarobni grah iz slikovnice. Bilježim se sa štovanjem, vaš pingvin |
kreni prema meni
Nešto se dogodilo Dok si čekala na raj Jato sjevernih ptica u letu promijenilo formaciju I raspršilo oblake Nisi mislila na to Dok si se divila sinhronicitetima njihovih krila Kako nam samo malo gipkosti nedostaje Da razgovaramo s vjetrom I hodamo po vodi Mijenjaš cipele za orke Studiraš baobabe I slušaš Kako ti srce jače bije Dok u ocean slavodobitno porinjaš Svoje snove U susret ekvatorima tvojih java Budi hrabra Koračaj krilima proloma oblaka Lagana Ispred vjetra Uvijek |
Došli su ljudi da očiste moju auru. Nježni su. Grebu dva centimetra ispod površine i kažu da mi treba jasnih misli. Valjda znaju šta govore. Tražim. Znam da su bile negdje tu. Prije velikog čišćenja.Joj, koji zajeb. Formatirala sam disk. Uvijek kad redim nešto uneredim. |
Kad cvjetaju lopoči
Danas ćemo raditi na tvojoj maski. Odabrao sam ovu s crvenim obrazima. Slavonski motiv. Da vidimo, dakle: stopedesetčetridekagrama brašna sitno smrvljenih bisera, natopiti sa četrnaestipo suza. Dodati naprstak šarene laže za mat boju. Ostaviti preko noći da smjesa postane glatka. Paziti da ne nadođe. Tako, noćas nemoj spavati. Noćas pazi. Dalje, razmutiti pola crvene jagode u prah i pošpricati po usnama. Nasumce. Petnaestitričetvrt zrna soli plavih koralja za svako oko. Nanijeti pincetom. Naljepiti malo sijena na sjever i premazati cijelu masku koprenom za skrivanje. Tako. Kaliti dva dana u tosteru. Izvaditi i još vruće naljepiti na lice da se pravilno oblikuje. Malo će pržiti, ali što je malo boli u zamjenu za stvarnost?Sigurnost trese tlo pod nogama. Uskačem u lijevi vagon i kibam nadesno. Bolje živ kukavica, nego mrtav heroj. Ne padam na definicije. U ćelijama revolucija. |
Sunce u zenitu
Pada kiša. Pogledaj prema gore! Vidiš, kapljice ti padaju u oči. Moraš zatvoriti oči u takvo vrijeme. Moraš znati kada zatvoriti oči. Moraš razviti reflekse. Biti biljojed spreman za krvavi okršaj. Neformalno napet. Važno je izgledati spreman. Nije bitno za šta. Za sve. I ništa. Vježbaj. Sutra ćemo rano ustati. To je bitno, zapamti. Ustajanje. Ti si kao čunj. Uvijek nanovo ustaješ. Ovako i onako. Samo, ti nemaš končiće da te dignu. Navikni se na dupli napor. Ne brini o učinku. On je uvijek isti. Jednom ćeš mi zahvaljivati. Ajde, sad. Šta gledaš? Vježbaj! Sunce se diglo na zenit. Ima li ono končiće? Pojest ću grah umjesto da iz njega gatam. |
Sat kuca mrak
|
Pec-pec! Ne to dirat! Zapamti, ovdje se ne igramo po pravilima. Zašto me tako gledaš? Dobro, učit ćeš na teži način. Znaš ti dobro koji. Da, taj. Samo gledaj. Ništa ne diraj. Ne govori. Ne misli. Drži oči širom otvorene i klimaj. To je univerzalni kod prepoznavanja. Utisnuti ćemo ti ga u kosu. Ne vezuj je. Hajde, probaj. Klimni. Ma ne tako potvrdno i pokorno. Ne, ne. Glavom prema gore. Hajde ponovo. Tako. Tako. Dobro. Sad vježbaj. Sutra ćemo imati test. Hodat ćemo po ulicama. Štrik je obješen između Neptuna i Sunca. Na njemu razapeta zemljopisna karta. Galileo igra pikado. |
Ole!
|
Spakuj se, idemo na put. Spremi svoje mokre rupcice, trebat ce ti. Ovo ce biti tezak zadatak. Sve dosada je bilo macji kasalj, da znas. Da, ponesi i termo carape. Tamo gdje idemo hladno je i kisi. Svako vece pada mrak. Ne, ne nosi previse prtljage, nece ti trebati. Otezat ce te. Eto, zamisli da ides na izlet. Samo ne nosis sendvic i sok, vec rupcice, termo carape i da, ponesi nesto za citanje. Trebat ce ti u pauzama. Ali neko dzepno izdanje. Vise ne mozemo nositi ni procitati. I umjesto rublja, obuci kupaci. Tako. Sad smo spremni. Skoci. Sretna nova godina! |
Ole!
|
Spakuj se, idemo na put. Spremi svoje mokre rupcice, trebat ce ti. Ovo ce biti tezak zadatak. Sve dosada je bilo macji kasalj, da znas. Da, ponesi i termo carape. Tamo gdje idemo hladno je i kisi. Svako vece pada mrak. Ne, ne nosi previse prtljage, nece ti trebati. Otezat ce te. Eto, zamisli da ides na izlet. Samo ne nosis sendvic i sok, vec rupcice, termo carape i da, ponesi nesto za citanje. Trebat ce ti u pauzama. Ali neko dzepno izdanje. Vise ne mozemo nositi ni procitati. I umjesto rublja, obuci kupaci. Tako. Sad smo spremni. Skoci. Sretna nova godina! |
oda cokoladnom mlijeku
|
i sta onda kad obrisem glavu od misli i kroz jureci prozor brojim javnu rasvjetu kao razbacani abakus, a um pretopim u snop zarko praznog svijetla uperenog u reflektor radi kontrasta sjene i svjetla, sta onda kad zamolim za cudenje dok prepoznajem ipak samo osnovne oblike, kad smijem se jer smjesno je, a ne objasnjavam se jer su mi misli obrisane, ustvari samo gledam kako se prostiru neocvali makovi u nedogled bez zastajanja, i, i ne znam kako da opisem, nesto je, kao nista, bonaca i mrak veceras onakav kakvog ga volim, dubok i tamno modar nista je bez nistavila, i sta onda kad se operem u neovisnosti i olinjam slojeve sta onda volim kad tvoj pokret poremeti geometrijski poredak zraka i prasine i mijenjas antologije stvarnosti rasipanjem cestica u prostor, nesvjesno pomaknes taj pramen s cela i mislis da znas sta mislim kad ne mislim, a ja ne mislim, ne mislim nista. U mojoj glavi mir. |
|
oda cokoladnom mlijeku i sta onda kad obrisem glavu od misli i kroz jureci prozor brojim javnu rasvjetu kao razbacani abakus, a um pretopim u snop zarko praznog svijetla uperenog u reflektor radi kontrasta sjene i svjetla, sta onda kad zamolim za cudenje dok prepoznajem ipak samo osnovne oblike, kad smijem se jer smjesno je, a ne objasnjavam se jer su mi misli obrisane, ustvari samo gledam kako se prostiru neocvali makovi u nedogled bez zastajanja, i, i ne znam kako da opisem, nesto je, kao nista, bonaca i mrak veceras onakav kakvog ga volim, dubok i tamno modar nista je bez nistavila, i sta onda kad se operem u neovisnosti i olinjam slojeve sta onda volim kad tvoj pokret poremeti geometrijski poredak zraka i prasine i mijenjas antologije stvarnosti rasipanjem cestica u prostor, nesvjesno pomaknes taj pramen s cela i mislis da znas sta mislim kad ne mislim, a ja ne mislim, ne mislim nista. U mojoj glavi mir. |
izvan okvira
|
leonard i ja koracamo vjetrom, ljuljamo se zaneseni dok plovimo unakrs pustinjskog mjeseca sa poluotoka, brojimo pomake unazad kao razbacane puzzle i idemo... kazem: - hladno mi je. - leonard mi kaze "obgri se sobom." - vec sam sobom obgrljena, i jos mi je hladno. - leonard mi kaze:"obgrli se povratkom." - povratci nisu moja stvar, voznja markiranim kartama, ja se bojim konduktera i policije na ovim ulicama, pustam klupko prstima i ono prolazi - leonard mi kaze: "obgri se svojom prosloscu, sjecanjima buducih vremena." [Ponekad se pitam da li me leonard uopce i slusa, ili samo sebi pjevusi u bradu i suptilno me zavodi na nekim novim razinama ovog jucerasnjeg neba] - nemam korjenje da se u njega obucem, prvo su mi rasle grane, samo su mi rasle grane. moje cipele levitiraju ulicama, ne ostavljam trag kad hodam, kao prasina u vidnom polju goluba, i bez tragova, povratci samo kao lelujanja vlastitim bezvremenskim glavama sto stanuju izvan svemira. ali ponekad asfalt obgle tame mirisom baroka, mirisom pokreta i dobro je, dobro je biti tu. - ma, nema veze, leonarde. ugrijat ce me ljeto. leonard nastavlja pjevusiti sebi u bradu. |
Elem, SVASTA
|
moj nos je centar. oko njega vrte se boje. narančasta prepliće plavu, proljeva se ljubičastom, preobrće bijele u male crvene. gle, žuta tamo pluta na balončiću. hehe, balončići posvuda. volim balončiće. igraju se skrivice - nestanu uz okret, pa se uz prodornu buku ustanu iz bubnja. drže se za ruke i vrte u krug. obrću sobu brzinama autobana, oktagonalno mrdaju podove. pridržavam se vakumom nosa. on počinje da raste. mahnito pritisćem dugme, ali ništa se ne dogada. vrat počinje da se okreće oko ramena. stopala su mi se popela na glavu. plešu u ritmu sekundaljke na plafonu. bubanj ponovo udara iz nicega. balončić crvena balončić zelena balončić sarena pa opet kako se, zaboga, gasi ova veš mašina??? pobježe mi voz. |
na kraju završava početak
Već sam davno napustila teren. Nacrtala sam čiča glišu da ti pravi društvo i ostavila te da klečiš pod suncem i puštaš pjesak da nepovratno bježi tvojim prstima. Na kraju, za tvoj show nije bilo karata ni na crno. Ni reda. Ni šaltera. Konačno sam natraške pronašla odakle sam došla i vratila se tamo. *** Opet je januar. Hladni, hladni, januar. Poznajem ga po zvuku melodije mojih ušiju što odzvanja okićenim gradom, glumim u filmu o mećavi bez snijega, ćutim lica prolaznika pod šalovima i razmišljam o ranjivosti. razmišljam o obalama, kuglama, smjehovima, prošlostima, o drugima, o novopronađenim aspektima sebe, o mekanoj bijeloj srži od krajeva svih živaca što je svagdje ista i beskončna. razmišljam o onom mjestu gdje smo isti, i ti i ja, mi, oni i prolaznici, i vilenjaci iz podsvjesti... *** Naslanjam mekanu glavu na svoja ramena, topla su. Ne grče se više. Ruke držim u džepovima. Tako pretvaram gumu u plastelin, ljepim ga na mjesta gdje mislim da dobro izgleda, gdje se boje slažu. Grijem se vlastitim tijelom. Ono je tu zbog mene. I ja sam tu zbog njega. *** Na nebu trakovi odlazeće dolazećih aviona, crtaju nebeska raskršća putujućih sudbina u njima, stojim ispod, glave zabačene unatraške igram križić-kružić s nebom. Ako pobjedi, stat ću mu na nogu. Samo da se ne sapletem.... Ma, svejedno, dobro je biti u vlastitoj koži. __X__l______l______ _____l______l______ _____l______l______ |
periodni sustav elemenata po kljunu
i svi su u biti istirazličito obojani osvjetljeni zamaskirani ali isti, u biti kad zaroniš mimoilaznici veliki plakati različiti ipak isti pitanje je dubine pogleda more je uvijek zasada tu i ruke raširene prema nebu, ispod careva novog ruha pijuni su goli plešu cha-cha-cha vulkanima šećeri od lave pod piramidom snijega lišće u kamenu i tabani u oblacima zarotiraj tu os malo naopačke ovo je ipak ljuljačka i ako spontano napraviš salto vidjet ćeš zvijezde to je obećanje. to je, ustvari, - sve. |
Stvarno: dosljednost
|
Oko njega su igrale sjene. Djevojka sa susjednog stola ostavila je miris svog tijela iza, plesao je među stolovima i pravio piruete mameći dio njega na ludosti. Dio njega želio je ludovati, vrtiti se mirisom, stvarati vrtloge u zraku. Želio je, trebao je. Trebao je publiku, refleksije, mislio je da bez njih ne postoji. Ponekad je bio tako prokleto sam. *** U međuvremenu, drugi dio njega iluminirao je likove u prostoru. Nije ih bilo, ali su svjetlili u mraku. Druga strana njega crtala mu je društvo. Crtala mu je drugu stranu njega. Bojice su zakon. |
Stvarno: periodicnost
|
Bolila ju je tišina. Bolila ju je ljubav prema tišini. Bolilo ju je što je voljela sigurnost stanja bez misli, bez pitanja. Bolio ju je nedostatak onog adrenalina upitnika. Bolile su je suprotnosti kojima se kitila. Bolila ju je vlastita neodređenost, bolilo ju je prolazno vrijeme, bolila ju je želja, bolilo ju je nehtijenje. Bol je iminentna. Patnja je izbor. Dame biraju. Ponekad je bila tako prokleto sama. Bila je tako jedina, tako ničija, tako slobodna. Bilo bi to savršeno da nije željela upravo ono suprotno. *** Jer, suprotnosti su ipak suprotne. |
Stvarno: vrijeme
|
Valjda se skotrljao. Ponovo je koračao muljevitom obalom, voda je pljeskala zglobove, ispirala kilometre prašine sa stopala. Osjećao je kako tonu u mulj. Želio se zakopati u mulj, živjeti pod njim, osjećati ritam Zemlje svom svojom trodimenzionalnom površinom, želio je biti pokriven, želio je biti unutra. Želio je prestati biti vani, prestati biti ona vanjska opna. Celofan. Ponekad je ipak bio tako prokleto sam. Ponekad je ipak želio druge. Tada bi ih izmišljao. *** Mašta je ipak korisno oruđe za gradnju pravične svakodnevnice. |
Stvarno: trenutnost
|
Smijala se, neprestano, divlje, potresala svoje temelje grčevima trbušnih mišica, pokazivala zube iza usana, tražila ironije u letargiji, sve je bilo ispravno pogrešno, satkano od početaka i krajeva bez spona, nered izdvojenih situacija bez zajedničkog šešira. za crknut od smijeha. Ipak nije znala gdje ide. Tko zna da li uopće negdje ide. Cestu nije vidjela – možda je i bila tu, ali je javna rasvjeta već davno utihnula. Tragovi prebojani razbacanim crnim plahtama. Netko je danas prao tamni veš. Kad bi barem došao netko sa svjetlom. Uf, ponekad je bila tako prokleto sama. Bilo bi tužno da joj prvenstveno nije bilo smiješno. Naučena reakcija. *** Iz osmjeha je frcnulo svjetlo. |
u svijetu: vrijeme
|
teturala je malo ispred njega, uglavnom zbog neprestanog zagledavanja oblaka i pogleda iza sebe. da nije izgledala kako je, pomislio bi da je pijana. ali bila je mlada, sigurno. nekako dječja. činila se da da zna sve tajne, kao da zna za unutra, dublje. izgledala je kao da se hrani iznutra. možda bi ju mogao pitati? bio je voljan utrošiti riječi. ali ona je vec nestala. opet. |
u svijetu: trenutnost
|
odlazila je natrag. penjala se uzbrdo, misleci o onom covjeku sto je sjedio prekoputa. zurio je u djevojku dijagonalno od njega, kao da je poznaje, a ipak ne. cinilo se kao da su znanci. cinilo joj se kako je medu njima vidjela linije kojih sami nisu bili svjesni. da li je i ona mozda imala te linije? da li je svijet mozda samo skup ispresjecanih linija? mozda greska u optici? bila je divna vecer, prohladna do izdrzljivosti, cista i mirisna. osvjezavajuca. njene unutarnje linije radale su neke nove ideje. razmisljala je o muzici. razmisljala je o automobilima i prelasku ceste. razmisljala je kako se mjesec bori za čistinu. nekako joj je svijet izgledao ok dok je hodala. skoro je bila opijena. pila je postojanje trenutka. vrijeme sampanjca bilo je iza nje. |
u svijetu: dosljednost
|
promatrao ju je preko stolova. skoro je spojila dlanove na leđima koliko se čvrsto obgrlila. zračila je hladnocom, njene su vene strsale kozom tvoreci raskrsca njenih pokreta. u pauzama medu grcevima igrala se kosom, petljala čvoriće i raspuštala ih da lete na hladnom zraku. izgledala je kao svačije sve, ničije ništa. bila je divna i strašna u svojoj hermetičnoj rastvorenosti. cijelo je tijelo sakrila rukama, samo povremeno prinoseći cigaretu usnama i otpuhujući u zrak. gasila ih je na pola. pitao se kako gasi ostale vatre? znao je da ih neki gase osmijehom, neki ispljuvkom. ali nitko sa sigurnošću nije mogao reći unaprijed. |
u svijetu: periodičnost
|
bilo joj je vraški hladno. ruke su iscrpljene od bolne napetosti, gumeno rastegnute poput žvake u nastojanju da stvore oklop oko njenog tijela. da se žrtvuju za nju - da je sakriju od pogleda. sjedila je nemirno, strahujući od drhtaja svojih dlanova pred šalicom espressa. keramička toplina pržila je polarne zime u njoj, izmaglica koja hladi, hladi... iznutra i izvana, tako hladno. tko je uključio zimu? tja, prosuti će espresso drhtajem. tako je bolje nego da netko vidiunutra. *** u njenoj nutrini, zakopano, živjelo je vrelo strahova izraslih iz nečujno dubokih korijena - nervozna kugla što teži prolomu vriskom iz tijela. kugla bi svoj skok uvijek započinjala u nekoj gužvi - koristila je manjke koncentracije za uspon do tog tajnog mjesta ponad utrobe. kugla je željela vidjeti zbog čega postoji. ali, povrh kugle, živio je njen periodični um. u paničnom strahu od kugle, od njene eksplozije koja bi mogla nadsjati njegovu staloženost, um se, poput gumenog čepa, junački držao ponad kugle, neprobojna kaciga logike nelogičnosti. um se ustvari bojao se da će netko saznati, prije njega, o postojanju kugle. iako ju je vješto skrio pod njenim promrzlim gumenim torzom. *** um nije znao da su on i kugla ustvari jedno te isto. |
unutra: vrijeme
|
sagradio je planinu. savršeno glatku, ponosnu, ponornu; sa vrha, gledao je svijet kako se podastire u podnozju. svijet sto ne zastaje da sazna, svijet sto prolazi pored ovog vulkana misleci da gleda tek još jednu planinu... nisu znali. on je znao. znao je za unutra. znao je da se tamo nešto krije. negdje su vrata za unutra. ali gdje? gdje ih je stavio? vrh planine bio je savršeno oštar. geometrijska pravilnost. želio je savršenstvo. ali savršenstvo je samo pravilna kombinacija nesavršenosti. |
unutra: trenutnost
|
"nobody does it like the way you do..." voljela je soundtracke. mogla je generalno biti u istom raspoloženju neko vrijeme. soundtraci su je podsjećali na film bez slike, zatvorenih očiju punila je platna bojama svojih sjećanja, zabavljala su je ovih dana. gubila se u muzejima prošlosti i tek pred jutra zatvarala vrata svjetova. bio je to najbolji nightclub, lelujavica ranim jutrom i energija... tako strana, tako nova, tako daleka. Bila je tu, a kao da i nije. Tragovi će otići s njom. Jer njen kalup za tragove nalazio se ispod kože. Kao da nikada nije bila tu. |
unutra: periodicnost
|
voljela je i minimalizam. rijeci, djela, facijalnih pokreta. uzbudivala ju je ta ideja posvemasnjeg mira, odsustva svega znanog, toliko suprotna ovoj pantomimi nje. ali ipak - dovraga!- ponekad je tako voljela i pricati! sipati besmislice, hihotati se. tako je voljela viceve i steta, tako ih je rijetko pamtila. doduse, rijetko je sta pamtila. "odusustvo svega znanog". taj joj je dio bio posvem savladiv. nazovimo to, u narodu, "selektivno pamćenje". |
unutra: dosljednost
|
nekad je znao tako sasavo tumaciti znakove. proveo bi sate iscitavajuci ma i najmanji treptaj, sjedio bi troseci brain power u samo jedan cilj: razumjeti percepciju. jer to mu je davalo snagu. detaljne analize reakcija, iscrpno poznavanje svih mogucih mimika, pazljivo slusanje, kako bi se sto bolje prilagodio i sto manje odskakao. kako bi sto bolje predvidio ljude. kako bi rizik bio sto manji. vec se grcio od ljudi. voljeli su ga - reflektirao je njih, nerazgovjetnu masu oko njega. bila je to samo igra nestalnog zrcala i podivljale rijeke. on je bio zrcalo. |
na djelu: vrijeme
|
nije trošio riječi. nisu bile tu za trošenje. bile su tu za pažljivo smještanje u konstruktivne sugestije, za minimalističko uređenje misli i kratko, obavezno općenje u stvarnosti. tamo gdje je on stvarno živio, riječi nisu ni bile potrebne. mislio je u pitanjima. dovoljni su znakovi. nije se zamarao odgovorima. da, zanimali su ga, ali nisu mu stvarno bili bitni. nisu bili stalni, bili su apstraktni u svojoj podložnosti subjektivnom doživljaju. odgovori su prečesto bili iskrivljeni u vlastitom ogledalu. odgovori su se prečesto ljeskali baš nadohvat ruke, odgovori koje je tražio bili su preblizu da bi ih stvarno želio. pitao se da li je možda vrijeme da napusti obale i živi na kontinentu. oduvijek je želio ranč. a nije volio westerne. kontradiktirao se. |
na djelu: dosljednost
|
povremeno je osjecao kao leptirice u donjem dijelu stomaka. vise su to sad bili leptirici nervoze, najava nekog proljeva. nekoc ih je znao naci malo vise, negdje u solarnom pleksusu, gdje se saljeva sunce i gdje su skriveni nasi strahovi, muski instinkti i ponesto emocija... davno je to bilo. skoro mu se izbrisalo iz sjecanja kako leptirici ruju pleksusom. skoro je zaboravio protkanost boja njegove uzarene krvi. skoro. opet je mislio o njoj. dosljednost. uvijek i zauvijek predvidljiva. |
na djelu: trenutnost
|
"pa dobro, istina, naravno da pisem." "cilj? kakav cilj?- ah, pisanja- pa da, ma, ne - nemam; ma, kome treba cilj? ma ne, vidjet cemo gdje nas cesta vodi!" " smjer? pa to je isto u cesti! ako ti ne paše, onda ga promijeniš. pa, da. smjer je isto jednostavno, po nahođenju." "da, istina - ma ne, naravno da znam gdje sam krenula." samo se ne mogu sjetiti tko sam ja. |
na djelu: periodicnost
|
duboko je povukla posljednji dim, i dok ga je jos polagano ispuhivala prema gore, rukom je gasila cigaretu na pola. uvijek bi pomislila "doći će taj dan kad će ti to trebati. svako bačeno pola cigarete, svakih 10ct koje nisi podigla sa poda, svako zrnce odbaceno u paničnom bijegu, sve će ti to trebati. doći ce dan." i dan bi došao, malo bi proklinjala i nastavljala. sve do iduceg gašenja pola cigarete. pa opet. sve se vrtilo, sve je dolazilo na svoje redom. i tako je mislila o cikličnim kretanjima. elipse su navodno bile pogrešne. i zato je voljela samoću. u samoći je sve bilo točno. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.