: trenutnost
trebalo joj je nekoliko trenutaka da se prisjeti likova, fabule. da li je uopće osmislila fabulu? ima li uopće cilj, kraj? jeli joj ovo uopće i palo napamet neku večer?ma ne, znala je da ne. voljela je besciljnost. voljela je kad bi joj ruke radile samostalno, kada bi satima nakon ostajala zatečena onim što je proizašlo iz njenih prstiju, hladnih i krutih kao led. ostajala je zadivljena, uvijek nanovo s pitanjem o drugom umu koji djeluje ispod njene kože, pod njenim tjemenom, i radi... nepestano radi... njenim rukama. u posljednje vrijeme su je generalno fascinirale njene ruke. mijenjale su oblike, čas su bile roskaste i okruglaste, čas prozirne i vižiljaste. čas su djelovalo muškasto, čas posve damski. njene ruke su provodile energije u stvari, zrak, zvukove. otkrila je da svojim rukama može služiti.njene ruke bile su ključ njene trenutne stvarnosti, njen as (bez rukava). otkrila je da ako jede pržene bademe, cijeli da miriši po njima. njam. |
: dosljednost
činilo mu se da je bolje. stvari su opet poprimale naznake slojevitosti, tajnih simbola i skrovitih puteva podsvjesti, volio je tu psihodeličnost odnosa i bivanja. prepoznavao se u refleksijama - ljudi ga uvijek žele, povremeno žele biti on - nije ih volio, te naporom iskarikaturirane grimase sebe razvajane oblacima. nije bilo srži. nije je moglo biti, reflektira se samo postojeće. negdje je bio čep, negdje je on završavao preuranjeno, negdje su svi osjecaji gubili vezanost za korijene, za neki dublji dio. znao je da u njemu postoji niže, postoji još. negdje je bio prekid, negdje je pukla veza. nije znao zeli li je naći. nadležni centar za tu odluku bio je lociran u tom odcjepljenom području. |
digresija
|
nekako mi se ful brzo vrijeme izvlaci. cesto se pitam gdje mi dani prolaze. prolaze... znam - u mojoj glavi. stvarno mi je u glavi nesto uopce prolazno, kao da sam se zaglavila u tunelu i gledam kako podzemne zeljeznice jure gumenim tubama s obje strane mene. buka je preglasna, preglasna da bi se ista culo. ekstremi posvuda. zemlja okolo tremori od vibracija. giganski tobogan podrhtava. moje je tijelo je posve mirno, giba se brzinama nepoznatima umu. vakumom sam zalijepila ruke i stopala za tube, raskrizena medu dva svijetleca crijeva mirujem. kao da me sila nosi u mjestu. fali mi november. |
: vrijeme
uvijek je maštao da netko u daljini razumije. uvijek je taj netko bio u daljini, tako je bilo lakše. nije postojala opasnost od stvarnog susreta, disiluzije, imaginarne veze bile su tanje, skoro neosjetne. na obali bi gledao u daljine i zamisljao to biće, bespolno, bezkarakterno, koje razumije, shvaća namjerne pozicije točki i linija. uvijek je taj netko bivao u daljini. i uvijek je razumio. |
: periodicnost
voljela je taj osjećaj opijajuće samoće. jednom davno, još i prije njenih adolescentskih protestnih izolacija, ujak joj je rekao da je samotnjak, da akcija nije njen žanr. da, voljela je taj osjećaj. punoća u trenu prelijevanja. simptomatično, uvijek bi osjećala potrebu za redom i čistoćom. misli i djela, naravno. povremeno i prostora. disciplinirana tišina, um u prvoj brzini, maska ljupkog dima - minimalizam i gibanje... sjedila je u tišini novonastalog okvira i uživala u reakciji svog tijela na zrak. providna koža mahnito ga je ljubila, noge stiskale čvorove topline u stomak, leđa frcala kičmu, moment okamenio u miru. da, voljela je taj osjećaj opijajuće samoće. nekako ju je uvijek podsjećao na guljenje luka uz suze i onda ukusan omlet na luku. ne zna zašto. |
fabula
|
u krugovima se nalazi beskonačno mnogo linija. u linijama beskonačno mnogo točki. stoga u krugu, može se reći, sadržano je beskonačno mnogo mogucnosti. pomislili bi da je to zbog savrsenosti kruga. ako prstom pritisnemo krug sa jedne strane - stvaramo nepravilnost - nesavrsenost, no beskonačnost mogućnosti ne nestaje. to je zato što, po logici beskraja, beskonačnost nečega nikad ne prestaje (niti počinje). neovisno o krugu. beskonacno je mnogo mogucnosti. |
elementi fabule
|
ljudi su u biti svi isti. teško je to dokazati kad se svi različito oblače. prvotna asocijacija na Barbike u robnoj kući opstaje do kraja. hippie ili city, uvijek je plastika u središtu. tako i kod ljudi. nezavisno od boja odjela i obraza, u središtu je uvijek mekano. u središtu uvijek srž. svi su isti. samo izgledaju različito. različit broj slojeva, različite fasade, različiti načine građenja... ali, ruke, ruke koje grade, one su iste. ruke koje slažu kamenje u redove svete su. osim kad grade zidove. premda je njih lakše sagraditi nego, naprimjer, mostove. zidovi su, ustvari, samo linija manjeg otpora. |
U početku čuči kraj ničega
|
«Napiši mi nešto. Ionako stalno igraš odbojke riječima.» – ponekad tvoje riječi brzinom svjetlosti crtaju slike u vidokrugu, cakle se kristalno jasnim tonalitetom. Znam gdje idu. Da, već dugo amaterski i iz gušta igram odbojke riječima. Stvaram rečenice. želja za napredovanjem tanji se u ovim posljednjim poglavljima... Već neko vrijeme, moji servisi su asovi bez ponosa, kupim poene grabljama, igram odbojke sama sa sobom. Druga strana terena zjapi prazninom, sjena tvoj tijela tamo je nepomična, stapa se s odsjajem sunca u zgužvanu mrlju. Ti se ne igraš. Ti klečiš zatvorenih očiju i dlanovima praviš likove u pjesku. Puštaš zrna da ti klize kroz prste i ne čuješ gdje padaju. Ti igraš svoj meč, sa svoje polovine terena zirkam prema publici za neko prazno mjesto, no karte za tvoj show već su odavno rasprodane. *** Naše energije sudarale su se u podjeljenoj sobi, kao da je netko satkao zid između nas, svilenu pancirku da se preko nje dobacujemo riječima. Da, odbojka riječima, u pravu si. Ja i moja tekica na jednoj strani, ti i tvoj Alter Ego na drugoj. Ravnomjerno raspoređene snage u kavalirskom okršaju. *** «Napiši mi nešto. Ionako stalno igraš odbojke riječima.» «Hoću. Šta da ti napišem?» učila sam boriti se podatnošću, učila sam umilno oblikovati svoj glas upitnicima. Učila sam. Ona mala borica među tvojim očima nalik stazama za utrke iskočila je nenadano dok si me ciljao između kapaka. «Ne pjesmu», kažeš, «njihova su značenja presložena». Da, znala sam da pjesme smatraš uglavnom beznačajnima. Bile su preintimne, preduboko izrasle iz mene da bi se nadovezale na oblike u tvojoj glavi. Bile su ti strane. Posve i samo moje, svojom su nas sebičnošću dijelile na nerazdvojive suprotne polovine. «Dobro» – kažem – «biti će priča.» *** Noći su već izvukle vrijeme, u paukovim mrežama po uglovima uma tražila sam razumljivu, bitnu priču. Priču za tvoje sjene, tvoja koljena koja tonu u pijesak, za svako zrno koje je sada na drugom kraju svijeta. Među dvije niti, željela sam završetak. Pravedan, klinički rez, logičnu točku. I tada sam se sjetila -napisat ću priču o ničemu, što se nalazi ispod svega, tamo, na dnu onog uskog prolaza, gdje najčešće ne ideš jer su ulice prestrme, stepenice preguste, a panorama nezamjetna. Onom ničemu koje znaš da postoji, onom ničemu koje ignoriraš dok razmišljaš o ligamentima, toplinskim udarima, o stvarnosti kakvu su te učili da poznaješ. Napisat ću ti priču o cilju koji je jedini vrijedan. Počnimo. |
Dan bez grudnjaka
Sve akcije imaju svoje posljedice. Sve posljedice imaju svoje akcije. Teorije su neobjavljive dok su nepobite. Tako i moja. Stoga i ustvari, više me teorije ne more. Ne more me ni pitanja, ni sumnje, ni flekice na lećama. Slobodna sam od njih. === Odlazim Da se ponovo zaljubim U svijet. |
Blup
Mrak. Mrak. Posvuda mrak. Uf, dosadno je s ovu stranu mjehurića. Mislim da ću se sad okrenuti... mmmmmmmmmmmm Sve je u položaju prema Suncu. |
Pergamene pred vatru!
...pamtila sam i onda samo u natuknicama, hranila se suptilnostima prožetim heliocentričnom spiralom, preskakala zamaranje sadržajnim poantama... i onda su se fascinacije rađale samo iz onih zaobilaznih detalja, onih spletova koji svojim misterioznim vremenom i mjestom pobjednosno slave nad bitnošću događaja.Pisala sam i onda samo retroaktivno nevezano sa utjelovljenjima stvarnosti, obitavala u nefunkcionalnim, jedva-opipljivim, trostruko-beznačnim sintezama kraj praga… ...jesam li se promijenila od tad? ... i danas pamtim iznimno u bezozbiljno neozbiljnim sepia fotografijama, pamtim nelogičnosti i kombinacije boja, pamtim krzaje prolaznika, pamtim položaje grana u oblacima. Sjećam se nebitnosti, sjećam se kako sam u trenu najveće filmske bitke ispustila par kokica u krilo, sjećam se mokrine gipsa kad sam pješakala po olujnom pljusku. Sjećam se zvuka cipela dok plove tek nastalim barama. Sjećam se ruksaka best frenda u osnovnoj. Sjećam se ljubičastog okusa lizalice dok prolaze autobusi... ...sjećam se svega i svačega, danas baš sam nekako izronila iz sjećanja, onih malih, nebitnih, što su zvijezde konstelirale da nam skrenu pažnju s odraslosti sjećam se da sam se baš danas nekontrolirano smijala, dva puta češnula taban i u prolazu namirisala kestenje sjećam se da u meni živi dijete Vrijeme je za igranje! |
Le concert en reverse
IV. Finale Odlučila sam pucati se ENERGIJOM. |
III. Andante CantabileVidjela sam sebe. Nosila sam svoju najdražu svijetlo plavu košulju sa špangicom, one tamne farmerke i najdraže iznošene bijele adidaske. Kosa mi je bila svezana u pletenicu. Gledala sam oko sebe, iznad, iza... ispod mene, sjajile su srebrenkaste planete, vidjela sam njihove aure kako plavičasto sjaje. Tisuće zvijezda boje aluminija rasprostrte oko planeta. Lebdila sam u svemiru. I baš mi je bilo lijepo. |
II. Moderatoobje su točke imale gledište. uzela sam i ja jedno. |
I. Andantezaronili smo u bjeličaste kanale odozgo i odozdo plivali zatvorenih očiju i ispuštali balončiće rukama i nogama sreli smo se u srcu i raspršili u zrak. |
Ja volim zelene jabuke
Odlučila sam malo promijeniti perspektivu. Dosta mi je ove moje plave, već se - brat bratu znamo - od početka pa dosad. Stoga - kupit ću si oči sa primjesom zelene Pa da vidimo. Zeleno. I vid' sreće, baš jedne zelene na rasprodaji (zelena mora da je demode). Samo da ih montiram... i i i sve je zeleno! I sad ne znam gdje bih prvo zagrizla! - Your head is not on straight! - Ma nemoj! Znam ja da nije Kolumbo otkrio toplu vodu. |
ćiri-bu, ćiri-ba! (uvijek pali)
sklupčana u džepu tvoga uma, podvila sam noge pod ovaj svijet, vibracijama njegova srca grijem labirinte, i još uvijek moji su prsti hladni mojim rukama poput vrućice, rastežeš me u ovale bez reda, zapadnoistočno, sjevernojužno, ali moje je lice glineno, ono je bezformna mrlja obojanog plastelina bez smisla i suvislosti za kojima tragamo Praskovi zvučnih trakova razbijaju se zidovima labirinta, i želim ti reći, toliko ti želim reći, ali moje su usne samo pantomima tišine, neizrečena čarobna šifra da izmisli vrata kojih nema stojimo, a kao da odlazimo i dolazimo, geometrijskim uzorkom mimoilazimo se u katakombama odgovora koje ne trebamo jer ne pitamo sklupčana u džepu tvog uma upravo sam načula da toliko je toga suvislijeg od smisla. Osjeti me kod ugla kocke da bez pokreta i zvuka spalimo ovaj džep I na vrhu svijeta umočimo prste u Sunce. |
nostalgie
tek blijeda sjećanja kaplju obrazima u svitanja kad vjerujem da sad stanuješ u oblacima i čuvaš me i gužva u grudima, onaj strah koji znaš i nekad, samo nekad dopustim si da oslabim pred okom samo hladna šaka stisnuta u dlanu skrivena samo kap i nostalgija šaka poput tvog oka sklopljena |
sigurnost stupa soli
Topla je ruka otklonila budnostdrhtaji nutrine što se kali otvara za koplja i plamove, dodire i cjelove unutra posvem novi svijet podatan i ranjiv tek otkriven Ljubav - nesebično davanje i zahvalno primanje U bijelo zavita mnom putuje na par rasutih traka soli lebdi u budnosti sna. |
Les Ręves Rouges
ponestaje mi snage za frazebal je završio i maske su postale jutro samo srž gola pod suncem i sve što sad čuješ prozirna su slova dosad nespojena iz mog razgaljenog uma pobjegla bez pitanja i sve što sad vidiš slova su nijema ničim uvjetovana sama od sebe nastala bez očekivanja slova što čula ti neumitno paraju svoja su. Ja nemam ništa s tim. |
bubnjevi u vodopadu
Ukradena, riječ skeptično tutnji utrobom kojom vitla začarano vrelo eliptične spoznaje neizbježnosti. Neka netko nacrta neizbježan cilj. Neka netko slaže sinonim nenamjernih mišljenja. Neka netko udahne parafrazu slučajnog činjenja. Povrh obijesti, ljuljam se granom samoprozvane slave dok drvo raste prema zemlji. Sagradi mi kućicu na tom drvu. Medu prašnim lišćem što se igra, raste li prvo korijenje ili grane? i gdje ode kretanje ako zastanem? Krugom ili elipsom da krenem ništa dok prvi iskorak ne obijem u baš tu jednu stranu svijeta. čaj što isparava okusom da stvari se čine nove jesmo li drugačiji ili isti nego sutra ili jučer? |
dok jednom ne omrkne, drugom ne osvane... ili kako već
širiti ruke ponad nebaskakutati dlanom o dlan preskočiti udubine i spotaknut se o izbočine pljeskati osmjehe i ljubiti smjehove. ‘Hoću!’– rekoh dok sebi namigujem. I nikad ništa napola! Kužim - nije stvar života, stvar je izbora: ili živim - ili ne I zbog dobre zdravice, biram ovo prvo i nazdravljam oblacima ispod mene. :) |
U zjenici slučajnika
Ruski vez u noćnom slovu trube, brod klizi linijom ekvatora i kapetan zagledan u polove dok razmišlja, Da li sanja? Pod jagodicama mokrih prstiju pleše registracija, mora da tako ćuti vjera. Vjerujem, ne klizi, Nemoj, Samo budi. Do slijedeće postaje, biti ću odolijevanje. Biti ću disciplina. Biti ću nebo. I što ti vrijedi, cvijete bez adrese, svijete okrugli sa očima pronicavosti, sa očima mlade mudrosti, avatare budućnosti, Samo budi. Da, budi – kao što jesi. Na cesti slobodan, sanjiv, promrzao, nadsvođen, sjajan, bajkovit, nasmijan, pokisao, raščupan, zalazan, izlazan, tanko prolazan, zanesen i zaljubljen u sve, zbunjen i nenaviknut na pluseve, nenaviknut na ekstravagancije, nenaviknut na Sunce, Avatare Naviknut si na Postojanje Dalek ili blizak Ljubljen ili mržen Sviran ili otpjevan, nestvaran pomenom imena, Budi što god da jesi Kao što jesi zadrhti pred dodirom pustinje i priznaj da putuješ, zamisli na ovoj planeti samo mi što putujemo budi svi ti |
flipson tide
Konstruktivni sistem osmišljen je za odupiranje samo određenim vrstama napada. U svakom drugom slučaju, predstoji iznenađenje. Pametni znaju čemu služi padobran. - Podigni me da stanem! - A zašto? - Da ne bih sjedila! - A kamo da te podignem? - Na kineski zid! - A zašto tamo? - Da me vide iz svemira! - A zašto? Zato jer gledaju. Mogu sve neviđeno Biti. |
Zaboravi elektroniku
Sve-Jedno Sve-Je-Dno Ili je Svejedno? Kad usnim Filozofije će utjeloviti oblikovanu svijest - opipljivu nevidljivost u mojim glavama Kad usnim Mali će patuljci svojim šarenim prstićima Sagraditi veselo svjetsko čudo za nas Jer vrijeme je da pričama svojih lica Naslikamo ogledala, ulaštena, sjajna da se igramo refleksijama kao koncentričnim krugovima u uličnim lokvama. Operimo svoju krv od vode Da postane čista, sažeta, serumska, da postane raketna, svjetlosno brza dječje radosna životom uzburkana. Da nas odvede do nas. |
gledaj me u nos!
|
slovima... ona izvode plavu rapsodiju - - tako sam postavila kameru - da - prostori se tako igraju kad kapci nisu hermetički spušteni ne šapći... slova izvode svoje predstavu, kao da znaju da... ne gledam. krive se, nestašna... krivnja je suvišna. slova postaju soba iskrivljenih ogledala gdje nikad nisam kakva jesam. i samo zbog radoznalih susjeda - daj reci mi, jesam li...? sve se vrti kružno plavim svjetlima u točku u sredini. znaš, sutra možda brod neće doći i možda ću ostati zatočena, hoćeš li znati? ili mariti? P.S. Znamo se. nekoliko slova kozmos ne mijenja, ali ipak... Hej – krugovi su postali ružičasti. |
Šljap Šljap Šljap
bacaš mi list u liceblijedu crvenkastu mrežu šuštavu i htjevnu, Želiš da pišem o Istini list plovi mojim licem grudima bokovima dok tijelom šaram ti o Istinama, što se kao Monetovi lopoči prosiplju pod mojim tabanima slika se mijenja kad ju hipnotiziram u momentu pomanjkanja balansa slučajno na latici utisnuh kišni trag I sva ti Istina osta u tom gipkom oblutku vode zapisana. Moja su stopala danas premokra Moja su stopala dom svih Istina. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.