sklupčana u džepu tvoga uma, podvila sam noge pod ovaj svijet, vibracijama njegova srca grijem labirinte,
i još uvijek
moji su prsti hladni mojim rukama
poput vrućice, rastežeš me u ovale bez reda, zapadnoistočno, sjevernojužno, ali moje je lice glineno, ono je bezformna mrlja obojanog plastelina
bez smisla i suvislosti za kojima tragamo
Praskovi zvučnih trakova razbijaju se zidovima labirinta, i želim ti reći, toliko ti želim reći,
ali moje su usne samo pantomima tišine, neizrečena čarobna šifra da izmisli vrata kojih nema
stojimo,
a kao da odlazimo i dolazimo, geometrijskim uzorkom mimoilazimo se u katakombama odgovora
koje ne trebamo
jer ne pitamo
sklupčana u džepu tvog uma
upravo sam načula da toliko je toga
suvislijeg od
smisla.
Osjeti me kod ugla kocke
da
bez pokreta i zvuka
spalimo ovaj džep
I na vrhu svijeta
umočimo prste u Sunce.