trebalo joj je nekoliko trenutaka da se prisjeti likova, fabule. da li je uopće osmislila fabulu? ima li uopće cilj, kraj? jeli joj ovo uopće i palo napamet neku večer?ma ne, znala je da ne. voljela je besciljnost. voljela je kad bi joj ruke radile samostalno, kada bi satima nakon ostajala zatečena onim što je proizašlo iz njenih prstiju, hladnih i krutih kao led. ostajala je zadivljena, uvijek nanovo s pitanjem o drugom umu koji djeluje ispod njene kože, pod njenim tjemenom, i radi... nepestano radi... njenim rukama. u posljednje vrijeme su je generalno fascinirale njene ruke. mijenjale su oblike, čas su bile roskaste i okruglaste, čas prozirne i vižiljaste. čas su djelovalo muškasto, čas posve damski. njene ruke su provodile energije u stvari, zrak, zvukove. otkrila je da svojim rukama može služiti.njene ruke bile su ključ njene trenutne stvarnosti, njen as (bez rukava). otkrila je da ako jede pržene bademe, cijeli da miriši po njima. njam. |