«Napiši mi nešto. Ionako stalno igraš odbojke riječima.» – ponekad tvoje riječi brzinom svjetlosti crtaju slike u vidokrugu, cakle se kristalno jasnim tonalitetom. Znam gdje idu.
Da, već dugo amaterski i iz gušta igram odbojke riječima. Stvaram rečenice. želja za napredovanjem tanji se u ovim posljednjim poglavljima...
Već neko vrijeme, moji servisi su asovi bez ponosa, kupim poene grabljama, igram odbojke sama sa sobom. Druga strana terena zjapi prazninom, sjena tvoj tijela tamo je nepomična, stapa se s odsjajem sunca u zgužvanu mrlju. Ti se ne igraš.
Ti klečiš zatvorenih očiju i dlanovima praviš likove u pjesku. Puštaš zrna da ti klize kroz prste i ne čuješ gdje padaju. Ti igraš svoj meč, sa svoje polovine terena zirkam prema publici za neko prazno mjesto, no
karte za tvoj show već su odavno rasprodane.
***
Naše energije sudarale su se u podjeljenoj sobi, kao da je netko satkao zid između nas, svilenu pancirku da se preko nje dobacujemo riječima. Da, odbojka riječima, u pravu si. Ja i moja tekica na jednoj strani, ti i tvoj Alter Ego na drugoj.
Ravnomjerno raspoređene snage u kavalirskom okršaju.
***
«Napiši mi nešto. Ionako stalno igraš odbojke riječima.»
«Hoću. Šta da ti napišem?» učila sam boriti se podatnošću, učila sam umilno oblikovati svoj glas upitnicima. Učila sam. Ona mala borica među tvojim očima nalik stazama za utrke iskočila je nenadano dok si me ciljao između kapaka. «Ne pjesmu», kažeš, «njihova su značenja presložena».
Da, znala sam da pjesme smatraš uglavnom beznačajnima. Bile su preintimne, preduboko izrasle iz mene da bi se nadovezale na oblike u tvojoj glavi. Bile su ti strane. Posve i samo moje, svojom su nas sebičnošću dijelile na nerazdvojive suprotne polovine.
«Dobro» – kažem – «biti će priča.»
***
Noći su već izvukle vrijeme, u paukovim mrežama po uglovima uma tražila sam razumljivu, bitnu priču. Priču za tvoje sjene, tvoja koljena koja tonu u pijesak, za svako zrno koje je sada na drugom kraju svijeta. Među dvije niti, željela sam završetak. Pravedan, klinički rez, logičnu točku.
I tada sam se sjetila -napisat ću priču o ničemu, što se nalazi ispod svega, tamo, na dnu onog uskog prolaza, gdje najčešće ne ideš jer su ulice prestrme, stepenice preguste, a panorama nezamjetna. Onom ničemu koje znaš da postoji, onom ničemu koje ignoriraš dok razmišljaš o ligamentima, toplinskim udarima, o
stvarnosti kakvu su te učili da poznaješ.
Napisat ću ti priču o
cilju koji je jedini vrijedan.
Počnimo.
Post je objavljen 24.12.2004. u 16:16 sati.