nekako mi se ful brzo vrijeme izvlaci. cesto se pitam gdje mi dani prolaze. prolaze... znam - u mojoj glavi. stvarno mi je u glavi nesto uopce prolazno, kao da sam se zaglavila u tunelu i gledam kako podzemne zeljeznice jure gumenim tubama s obje strane mene. buka je preglasna, preglasna da bi se ista culo. ekstremi posvuda. zemlja okolo tremori od vibracija. giganski tobogan podrhtava. moje je tijelo je posve mirno, giba se brzinama nepoznatima umu. vakumom sam zalijepila ruke i stopala za tube, raskrizena medu dva svijetleca crijeva mirujem. kao da me sila nosi u mjestu.