voljela je taj osjećaj opijajuće samoće. jednom davno, još i prije njenih adolescentskih protestnih izolacija, ujak joj je rekao da je samotnjak, da akcija nije njen žanr. da, voljela je taj osjećaj. punoća u trenu prelijevanja. simptomatično, uvijek bi osjećala potrebu za redom i čistoćom. misli i djela, naravno. povremeno i prostora.
disciplinirana tišina, um u prvoj brzini, maska ljupkog dima - minimalizam i gibanje... sjedila je u tišini novonastalog okvira i uživala u reakciji svog tijela na zrak. providna koža mahnito ga je ljubila, noge stiskale čvorove topline u stomak, leđa frcala kičmu, moment okamenio u miru.
da, voljela je taj osjećaj opijajuće samoće.
nekako ju je uvijek podsjećao na guljenje luka uz suze
i onda ukusan omlet na luku. ne zna zašto.
Post je objavljen 27.12.2004. u 22:22 sati.