zakljucavam vrata svog grada, noc je,
pustinjarim tek opet
ulicom
rasirenom poput krila razgaljenih bubamara
mislju prolazi
kako je predivno biti sam pod nebom, ili barem samo tako misliti
na kratko
znala sam kako je imati svijet za sebe
i mirisati na osvajanje srebrom posvojenih uspomena
u samo jednom
mraku
otisci mojih usana teku i na rubovima tek titra ploha dlana, samo mali trzaj
tek na rubovima
malo se jutrom
prelio mrak
Post je objavljen 25.01.2005. u 02:32 sati.