zakljucavam vrata svog grada, noc je, pustinjarim tek opet ulicom rasirenom poput krila razgaljenih bubamara mislju prolazi kako je predivno biti sam pod nebom, ili barem samo tako misliti na kratko znala sam kako je imati svijet za sebe i mirisati na osvajanje srebrom posvojenih uspomena u samo jednom mraku otisci mojih usana teku i na rubovima tek titra ploha dlana, samo mali trzaj tek na rubovima malo se jutrom prelio mrak |