Već sam davno napustila teren. Nacrtala sam čiča glišu da ti pravi društvo i ostavila te da klečiš pod suncem i puštaš pjesak da nepovratno bježi tvojim prstima. Na kraju, za tvoj show nije bilo karata ni na crno. Ni reda. Ni šaltera. Konačno sam natraške pronašla odakle sam došla i vratila se tamo. *** Opet je januar. Hladni, hladni, januar. Poznajem ga po zvuku melodije mojih ušiju što odzvanja okićenim gradom, glumim u filmu o mećavi bez snijega, ćutim lica prolaznika pod šalovima i razmišljam o ranjivosti. razmišljam o obalama, kuglama, smjehovima, prošlostima, o drugima, o novopronađenim aspektima sebe, o mekanoj bijeloj srži od krajeva svih živaca što je svagdje ista i beskončna. razmišljam o onom mjestu gdje smo isti, i ti i ja, mi, oni i prolaznici, i vilenjaci iz podsvjesti... *** Naslanjam mekanu glavu na svoja ramena, topla su. Ne grče se više. Ruke držim u džepovima. Tako pretvaram gumu u plastelin, ljepim ga na mjesta gdje mislim da dobro izgleda, gdje se boje slažu. Grijem se vlastitim tijelom. Ono je tu zbog mene. I ja sam tu zbog njega. *** Na nebu trakovi odlazeće dolazećih aviona, crtaju nebeska raskršća putujućih sudbina u njima, stojim ispod, glave zabačene unatraške igram križić-kružić s nebom. Ako pobjedi, stat ću mu na nogu. Samo da se ne sapletem.... Ma, svejedno, dobro je biti u vlastitoj koži. __X__l______l______ _____l______l______ _____l______l______ |