|
odlazila je natrag. penjala se uzbrdo, misleci o onom covjeku sto je sjedio prekoputa. zurio je u djevojku dijagonalno od njega, kao da je poznaje, a ipak ne. cinilo se kao da su znanci. cinilo joj se kako je medu njima vidjela linije kojih sami nisu bili svjesni. da li je i ona mozda imala te linije? da li je svijet mozda samo skup ispresjecanih linija? mozda greska u optici? bila je divna vecer, prohladna do izdrzljivosti, cista i mirisna. osvjezavajuca. njene unutarnje linije radale su neke nove ideje. razmisljala je o muzici. razmisljala je o automobilima i prelasku ceste. razmisljala je kako se mjesec bori za čistinu. nekako joj je svijet izgledao ok dok je hodala. skoro je bila opijena. pila je postojanje trenutka. vrijeme sampanjca bilo je iza nje. |