leonard i ja koracamo vjetrom, ljuljamo se zaneseni dok plovimo unakrs pustinjskog mjeseca sa poluotoka, brojimo pomake unazad kao razbacane puzzle i idemo... kazem:
- hladno mi je.
- leonard mi kaze "obgri se sobom."
- vec sam sobom obgrljena, i jos mi je hladno.
- leonard mi kaze:"obgrli se povratkom."
- povratci nisu moja stvar, voznja markiranim kartama,
ja se bojim konduktera i policije na ovim ulicama, pustam klupko prstima
i ono prolazi
- leonard mi kaze: "obgri se svojom prosloscu, sjecanjima buducih vremena."
[Ponekad se pitam da li me leonard uopce i slusa,
ili
samo sebi pjevusi u bradu i suptilno me zavodi na nekim novim razinama ovog jucerasnjeg neba]
- nemam korjenje da se u njega obucem, prvo su mi rasle grane, samo su mi rasle grane.
moje cipele levitiraju ulicama, ne ostavljam trag kad hodam,
kao prasina u vidnom polju goluba,
i bez tragova, povratci samo kao lelujanja vlastitim bezvremenskim glavama sto stanuju izvan svemira.