|
leonard i ja koracamo vjetrom, ljuljamo se zaneseni dok plovimo unakrs pustinjskog mjeseca sa poluotoka, brojimo pomake unazad kao razbacane puzzle i idemo... kazem: - hladno mi je. - leonard mi kaze "obgri se sobom." - vec sam sobom obgrljena, i jos mi je hladno. - leonard mi kaze:"obgrli se povratkom." - povratci nisu moja stvar, voznja markiranim kartama, ja se bojim konduktera i policije na ovim ulicama, pustam klupko prstima i ono prolazi - leonard mi kaze: "obgri se svojom prosloscu, sjecanjima buducih vremena." [Ponekad se pitam da li me leonard uopce i slusa, ili samo sebi pjevusi u bradu i suptilno me zavodi na nekim novim razinama ovog jucerasnjeg neba] - nemam korjenje da se u njega obucem, prvo su mi rasle grane, samo su mi rasle grane. moje cipele levitiraju ulicama, ne ostavljam trag kad hodam, kao prasina u vidnom polju goluba, i bez tragova, povratci samo kao lelujanja vlastitim bezvremenskim glavama sto stanuju izvan svemira. ali ponekad asfalt obgle tame mirisom baroka, mirisom pokreta i dobro je, dobro je biti tu. - ma, nema veze, leonarde. ugrijat ce me ljeto. leonard nastavlja pjevusiti sebi u bradu. |