bilo joj je vraški hladno. ruke su iscrpljene od bolne napetosti, gumeno rastegnute poput žvake u nastojanju da stvore oklop oko njenog tijela. da se žrtvuju za nju - da je sakriju od pogleda.
sjedila je nemirno, strahujući od drhtaja svojih dlanova pred šalicom espressa. keramička toplina pržila je polarne zime u njoj, izmaglica koja hladi, hladi... iznutra i izvana, tako hladno. tko je uključio zimu? tja, prosuti će espresso drhtajem. tako je bolje nego da netko vidiunutra.
***
u njenoj nutrini, zakopano, živjelo je vrelo strahova izraslih iz nečujno dubokih korijena - nervozna kugla što teži prolomu vriskom iz tijela. kugla bi svoj skok uvijek započinjala u nekoj gužvi - koristila je manjke koncentracije za uspon do tog tajnog mjesta ponad utrobe. kugla je željela vidjeti zbog čega postoji.
ali, povrh kugle, živio je njen periodični um. u paničnom strahu od kugle, od njene eksplozije koja bi mogla nadsjati njegovu staloženost, um se, poput gumenog čepa, junački držao ponad kugle, neprobojna kaciga logike nelogičnosti.
um se ustvari bojao se da će netko saznati, prije njega, o postojanju kugle. iako ju je vješto skrio pod njenim promrzlim gumenim torzom.
***
um nije znao da su on i kugla ustvari jedno te isto.
Post je objavljen 07.01.2005. u 23:34 sati.