|
Smijala se, neprestano, divlje, potresala svoje temelje grčevima trbušnih mišica, pokazivala zube iza usana, tražila ironije u letargiji, sve je bilo ispravno pogrešno, satkano od početaka i krajeva bez spona, nered izdvojenih situacija bez zajedničkog šešira. za crknut od smijeha. Ipak nije znala gdje ide. Tko zna da li uopće negdje ide. Cestu nije vidjela – možda je i bila tu, ali je javna rasvjeta već davno utihnula. Tragovi prebojani razbacanim crnim plahtama. Netko je danas prao tamni veš. Kad bi barem došao netko sa svjetlom. Uf, ponekad je bila tako prokleto sama. Bilo bi tužno da joj prvenstveno nije bilo smiješno. Naučena reakcija. *** Iz osmjeha je frcnulo svjetlo. |