Dolina Neretve je na referendumu na kojem se odlučivalo da li se u Ustav Republike Hrvatske treba unijeti odredba da je brak zajednica žene i muškarca, uvjerljivo rekla svoje „ZA“ i to s gotovo 90% od izašlih glasača.
Rekorder po izlaznosti je općina Zažablje koja bilježi jednu od najvećih izlaznosti na teritoriju Republike Hrvatske uopće na referendumu sa svojih preko 62% izašlih glasača, dok je najslabija izlaznost u Pločama (41,46%), gdje je i bilo najviše glasača „PROTIV“ – 27%.
Zanimljivo je također da je zabilježen i vrlo rijedak slučaj da nije bilo niti jednog nevažećeg listića u općini Pojezerje koja obuhvaća Otrić-Seoce, Kobiljaču, Mali Prolog i Pozlu Goru. Koliko je uredniku poznato, takav slučaj se ne pamti u modernoj povijesti demokracije šireg područja doline Neretve, a tu je i zabilježen najviše glasača „ZA“ – čak 96,83%.
Jedino mjesto u dolini Neretve gdje je pobjedila opcija "PROTIV" je Baćina s 84 glasa (naspram 78 onih "ZA")
Definitivno se po prvi put u Hrvatskoj dogodilo da su najjači i vrlo moćni mediji bili za jednu ideju, a da je narod glasao za drugu ideju, što upućuje da narod ipak ne popušta tek tako pritiscima i uistinu prepoznaje pritisak i agresivnu promidžbu jedne opcije prema svima koji ne misle kao oni.
Ovaj referendum po svojoj naravi nije bio samo referendum o braku, već je to bio referendum o osnovnim vrijednostima koje narod gaji. Iza kulisa oba tabora su se definitivno krile mnoge politike i ideje društvenog ustrojstva i razvoja, ali je narod pokazao da počinje razmišljati kako glasati o pojedinom pitanju, a ne samo slijepo slijediti upute pojedine političke opcije.
Referendum je također donio i ono što možda onaj dio vođa i glasača na krajnjoj desnici i nisu očekivali, a to je upoznavanje naroda s potrebama i pravima manjina i tolerantniji stav prema istospolnim zajednicama jer su čak i oni najdesniji svoja stajališta odredili prema poštivanju prava tih manjina.
To sve svakako daje nadu u razvoj demokracije na ovim prostorima, ali i poručuje da na referendume ne treba gledati kao na bespotrebni trošak, već kao istinski festival demokracije i borbu za demokraciju.
Sve vlasti u Hrvatskoj se polako počinju pitati u strahu da li će njihova politika biti sljedeća – da li će neka inicijativa ili grupacija u narodu nakon što se netko ogluši na vapaje, uzeti stvar u svoje ruke i skupiti dovoljno potpisa.
Narod u Hrvatskoj je ponovno jak i događa se ono čega se političari najviše boji – narod postaje svjestan svoje demokratske moći i s njom se koristi.
|