U talijanskom gradu Tarantu (oko 200.000 stanovnika) na jugu Italije u subotu 29. lipnja održana je utrka posada dvojaca „Palio del Medeterraneo“ kao svojevrstan kup Mediterana u talijanskom tradicionalnom plovilu „gozzo“ koje je slično hrvatskom dalmatinskom plovilu „guc“. Na utrci je sudjelovalo umjesto planiranih 10, ukupno 6 posada. Naime mnoge posade su odustale jer nisu imale mogućnosti trenirati u takvom plovilu (kao što ni naša posada nije imala mogućnost, ali je ipak nastupila), ali i zbog najavljenog lošeg vremena.
Lađari su u Italiju stigli na poziv Talijanskog kulturnog udruženja iz Taranta, a preko našeg Veleposlanstva u Italiji.
Veslanje gozza nije ni približno jednako današnjem lađarskom veslanju na Maratonu lađa, već je upravo potpuno drugačije. Naime vesla se u gozzu, oko 4 metra dugom plovilu, koje je dosta valjivo, s dva parića koji su asimetrično postavljeni, bez kormilara. Položaj ljudi u gucu je točno određen i ne daje puno prostora za prilagođavanje. Vesla se stojeći, prema naprijed i to na način da noge stoje na točno određenoj poziciji jedna ispred druge, pa je održavanje ravnoteže pravo umijeće. Sama staza je za ovu utrku bila duga oko 1,5 km.
Naši lađari su napravili 4 kraća treninga u Blacama kod prof. Maria Sršena koji je na jednu mjesnu barku postavio 2 parića da se pokuša bar približno osjetiti kako to izgleda, no ipak to nije bilo ni približno veslanju u gozzou. Lađari su dolaskom u Italiju dva dana uoči utrke ugodno primljeni od domaćina koji im je omogućio i kraći trening u plovilu s kakvim se održavaju utrke. Tek tada su lađari uvidjeli da se radi o potpuno drugačijem plovilu i veslanju, ali vremena za dobro uvježbavanje više nije bilo. Posebna okolnost koju naši lađari nisu znali je da su niži veslači u prednosti zbog položaja tijela i vesla (parića) na što ih je stari talijanski lisac u ovakvom veslanju, koji je lađarima demonstrirao veslanje, odmah i upozorio, ali kako su lađari koji su se pripremali za nastup bili dosta visoki (najniži je visok 186 cm), nije bilo načina da se lađari prilagode tek tako.
U Italiju je došlo 5 lađara - 4 koja su trenirala (Mario Sršen iz Blaca i Joško Jerković iz Rogotina kao prva posada i Ante Šprlje iz Matijevića i Izvor Škubonja iz Ploča kao druga posada) te Branko Markota iz Metkovića kao snimatelj. Ipak po dolasku, organizator je zamolio da zbog korektnosti prema ostalim ekipama samo jedna ekipa od 2 čovjeka nastupi na utrci pa su nastupili Joško Jerković i Mario Sršen. Zanimljivost je da se talijanske ekipe pripremaju oko 6 mjeseci za ovu trku, što je adekvatno pripremama par najboljih neretvanskih ekipa za Maraton lađa.
Nakon utrke svim sudionicima su dodijeljene plakete pred više tisuća ljudi, a hrvatski lađari su upravo predstavljani kao atrakcija i prva inozemna ekipa koja je nastupila na ovakvoj utrci (posade iz ostalih zemalja koje su se prvotno najavile su odustale).
Hrvatski lađari u poznatim kockastim dresovima ta 3 dana u Tarantu su bili prava atrakcija. Mnogobrojni Talijani su prilazili sa zanimanjem i srdačno pozdravljali naše lađare, a talijanski veslači nisu propuštali priliku da se fotografiraju s lađarima i razmjene dresove. Hrvatski dres i hrvatska kapa je bila ta tri dana najtraženiji predmet u Tarantu.
O tome koliko se cijenio dolazak hrvatskih lađara govori i podatak da su trošak smještaja i hrane snosili sami Talijani.
Na bini s predstavnicom Veleposlanstva Republike Hrvatske u Italiji.
S lijeva na desno na nogama: Joško Jerković Piro, talijanski pobjednik, Izvor Škubonja, Ines Šprem, tajnica u VP RH u Rimu, Mario Sršen. Dole: Branko Markota i Ante Šprlje
|