< | ožujak, 2016 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Veliki Petak, 22. travnja 1984. godine. U Ciudad de Mexicu živim već gotovo tri mjeseca. Svanuo je prekrasan sunčan dan i već za ranog jutra vidjelo se da će temperatura biti paklena. Dogovorio sam se s Peterom, Octaviom I Bobom da se nađemo oko devet i trideset u kafeterij pokraj “Casa de Libros” na Coyoacanu. Dug je put do tamo. Do stanice metroa San Cosme u “koloniji” Santa Maria la Ribera, gdje živim, treba mi barem desetak minuta brzog hoda a onda još oko sat vremena vožnje. Zato krećem rano. Idemo do Iztapalape, jedne od 16 “delegacionesa” (recimo, nešto poput naših “općina” a u stvari jedne od 16 administrativno-političkih teritorijalnih jedinica od kojih se sastoji ovaj megalopolis od preko 20 milijuna stanovnika). Iztapalapa je najsiromašnija “delegacion” Ciudad de Mexica ali danas se tamo održava krusifikacija – odnosno rekonstrukcija svih zbivanja koja su se desila na dan razapinjanja Isusa Krista “u ona vremena”. I danas će suditi, mučiti, ponižavati i razapeti, pribiti na križ - živog čovjeka koji “igra ulogu” Isusa Krista, ali “zapravo”, kao da se sve zbiva upravo sada – pred našim očima. To je tradicija koja se “njeguje” na Iztapalapi još od 1843. Godine i od tada se ponavlja svake godine na Veliki Petak, u okviru zbivanja unutar sedam dana trajanja Svetog Tjedna (“Semana Santa”) koji je ove 1984. Godine poslije Krista - započeo 15, travnja u nedjelju na Cvjetnicu (“Domingo de Ramos”) a završit će 24. travnja, prekosutra, također u nedjelju, Peter je iznajmio Volkswagenovu “bubu” s kojom odlazimo na Iztapalapu. Kupujemo odmah jeftine kartonske šešire da bi smo preživjeli paklenu vrućinu komentirajući međusobno kako će sve to izdržati odabrani dragovoljac koji će danas morati proći sve ono što je morao proći i Isus Krist na taj dan jednom davno , počevši od suđenja pred Poncijem Pilatom pa do razapinjanja. Sve bez ikakve glume, stvarno – pred svjetinom koja se već natiskala u Iztapalapi i oko nje. Teći će prava krv, bičevat će ga pravim bičem, kruna od trnja će mu probijati čelo, on će nosit teški drveni križ dva kilometra uz brdo gdje će ga, na vrhu, razapeti pribijajući ga pravim željeznim klinovima za taj isti križ. Patnja će biti prava kao i cijeli Križni Put. Meksiko je zemlja u kojoj se itekako osjeća mješavina paganskih običaja i kršćanstva a to se posebno može osjetiti upravo u njihovom razumijevanju odnosa Života I Smrti. Oni tamo “hodaju zajedno zagrljeni”. Posebno to postaje očito kada obilježavaju Dan Mrtvih – jer oni se prema mrtvima odnose na jednak način kao i prema živima i ta relacija je sasvim različita od naših običaja i naših relacija. A to se može vidjeti na svakom koraku i u svakom trenutku - pa i danas ovdje. Jer ovo današnje razapinjanje dijelom je i prava “Fiesta” a ne samo “Pasion”. Kada sada o tome razmišljam shvaćam kako je taj moj proživljeni dan u Iztapalapi uveliko odredio moje kasnije osobno razumijevanje kako same Smrti tako i Života i kako sam taj dan, barem u jednoj bitnoj dimenziji, zavirio na neponovljiv, jedinstven način u suštinu “meksičke duše” – što nije jednostavno, jer se neke stvari u životu moraju proživjeti da bi ih se moglo i razumjeti, “dotaknuti”, jer ne postoji neki drugi, posredovani, način ili put…pa ma kako knjige, dokumenti, znanstvene, povijesne, filozofske ili antropološke činjenice mogu pomoći da se približimo spoznaji nekog fenomena. Neke stvari jednostavno zahtijevaju neposredno iskustvo ili stapanje s onim što možemo uvjetno nazvati “kolektivnom dušom” ili “duhom” nekog zbivanja , postojanja ili nečijeg mentaliteta. Veliki Petak, 25. travnja 2016. godine. Split, Pujanke – 32. godine nakon mog iskustva u Iztapalapi u Ciudad de Mexicu. Kasna je večer, sve se već stišalo i ko svaku večer na kraju dana pratim vijesti iz Mexica. Danas je, ko i svake godine na ovaj dan, Iztapalapa bilo središnje mjesto obilježavanja najvećeg kršćanskog blagdana koji će kulminirat u nedjelju misterijom Isusovog uskrsnuća. Danas su u Ciudad de Mexicu opet razapeli živog čovjeka. Čast da danas bude “Isus Krist” ove je godine pripala Arielu Rodrigu Estrelli Luni, 19 godišnjem, metar i 90 centimentara visokom momku iz Iztapalapanske “kolonije” San Jose (razapeti se može samo netko tko je rođen i tko živi u Iztapalapi ) inače radniku u lokalnoj tvornici “torbi i ruksaka”. Da bi izdržao sve ono što ga je danas čekalo on se naporno pripremao i fizički i duhovno tri zadnja mjeseca jer napori koji su ga čekali su izuzetni i samo ih najspremniji mogu izdržati. Cijeli Ciudad de Mexico je u nekoj vrsti “izvanrednog stanja”, od reguliranja prometa do sigurnosnih mjera. Danas se odvilo 173.po redu razapinjanje na Iztapalapi. Pored Ariela Rodriga Estrelle Lune, koji ima ulogu Isusa Krista, devetnaestogodišnja Bianibeeu Othadewwi Madrid Lopez, studentica druge godine medicine, iz iztapalapanske “kolonije” San Pablo, je danas Djevica Marija. Pored nje, različte povijesne likove i osobe koje su tog dana prije 1983 godine prisustvovale razapinjanju Isusa Krista “glumit će” još 411 osoba. Cijeli događaj osigurava 28 000 policajaca. Gradska uprava danima je vodila žučnu raspravu da li da se tijekom trajanja Svete Nedjelje uvede “Ley Seca” ( “Suhi Zakon” – zakon zabrane točenja alkohola) u cijeloj Iztapalapi svih ovih sedam dana. Ta je odluka prvotno bila donesena ali su onda ipak zaključili kako bi to možda mogao biti “okidač” za izazivanje nereda kada posjetitelji počmu opsjedati restorane i mnogobrojne štandove i “pokretne prodavaonice” tražeći piće a tek onda shvate kako piće ne mogu dobiti. Zato su, na kraju, zaključili da se točenje alkohola ipak dozvoli jer Meksiko je Meksiko ! Pored “Isusa Krista”, cijeli put od dva kilometra uzbrdo prate ga i dva lopova – koji će samo simbolično biti “razapet” (vezani) za križeve pored njega. To su “dobri lopov” Sv. Dizmo (jer se preobratio i prihvatio Isusa i njegovo učenje na samom putu do Golgote i na križu s njegove desne strane) i “loš lopov” Gizma. Oni prelaze težak put od Macroplaza Cuitlahulac, gdje im Poncije Pilat izriče presudu, pa do Cerro de Estrella (danas “pretvoren” u Golgotu). “Isus Krist” cijelim tim dvokilometarskim putem, na svojim leđima vuće drveni križ težak 90 kilograma. Okrunjen je bodljikavom, trnovitom “krunom” i krv mu obliva čelo, izbičevan je, putem ga ponižavaju ali i na koljenima idu za njim, policija na konjima krči put do vrha gdje čekaju kola “Hitne pomoći” s upaljenim motorima, prašina se diže i kovitla suhim zrakom, djeca s kartonskim periskopima, koji se za sitniš prodaju na svakom koraku, gledaju sve to preko ramena starijih koji se gužvaju svuda okolo…Tu su apostoli, nazarečani, žene, čuvari, rimski vojnici sa svojim teškim šljemovima, oklopima i kopljima, opasani mačevima, Židovi i djevice a konji ržu i podižu prijeteči svoja kopita uzrak a policajci sa njih guraju narod krčeći toj nevjerojatnoj uspinjučoj zmijolikoj koloni put ka Golgoti. To je impresivna scena u mješavini zvukova, krikova, plača, molitve i pjesme. Sve odjednom. Dva miljuna meksikanaca i oko 400 000 stranih turista u toj gužvi traži svoje mjesto. Slušaju, upijaju zbivanja, snimaju i slikavaju nevjerojatne, surealne scene “meksičke magije” ili kako bi Marques to rekao, “magičnog realizma”. Sve ono što znamo o nadrealizmu iz naše europske perspektive ovdje u trenu, učas pada nepovratno “u vodu” jer ovo je sve, što je najnevjerojatnije, zaista stvarno. Danas je oko 3 500 radnika radilo da bi se sve ovo moglo odigrati. Očekivana zarada organizatora je, što nikako nije nevažno, između 20 i 30 miljuna pesosa. U kasnoj noći na Pujankama, u Splitu, proživljavam ponovo sve ono što sam proživljavao i prije 32 godine. Zadnje što mi pada na pamet je to kako je čak i Emiliamo Zapata 1914. godine pomogao da se održi krusifikacija na Iztapalapi posuđujući konje svoje konjice kako bi se sve moglo organizirati na pravi način i besprijekorno. A baš negdje ovako u ovo vrijeme…u kasnu mekisčku gustu noć, prije 32 godine, vozili smo se puni impesija koje su ostale u nama iza svega, sa Iztapalape beskonaćnom Avenidom Insurgentes, jednom od najdužih gradskih ulica na svijetu, tridesetak kilometara kroz centar Ciudad de Mexica. Svjetla megalopolisa kreštala su obasjavajući ovu nevjerojatnu aveniju koja je široka trideset metara u gradu kroz kojeg teče “krvotok” od 25 tisuća ulica koje povezuju 2 500 gradskih “kolonija” i 16 “delegacionesa”. Na kraju sam se iskrcao na Alameda Central u ulici Jaime Torres Bodett u Colonia Santa Maria la Ribera i rastao se od svojih meksičkih amigosa : “Hasta manana” ! Poluusnule Pujanke. Netko pozvoni na vratima. Pas se razlaje mašući repom. Vraćaju se moji “domaći”. Split polako uranja u svoj mir i san. Sutra je novi dan ! |
David Livingston Smith, osnivač i direktor “The Institute for Cognitive Science and Evolutionary Psihology” na University Of New England u Mainu u Sjedinjenim Američkim Državama, jedan od najvećih autoriteta na tom području, objavio je 2011. godine svoju čuvenu knjigu “Les than Human : The Psihology of Cruelity” (“Manje od Ljudskog Bića : Psihologija Okrutnosti”) u kojoj mu je centralna tema povijesni pregled uspoređivanja ljudi s životinjama – i to za političke potrebe. Jedna od početnik rečenica podsjeća nas kako su upravo nacisti, za vrijeme Holokausta, Židove uspoređivali sa štakorima. Između ostalog, govori I o genocidu koji su 1994. godine u Ruandi izvršili pripadnii plemena Hutu nad pripadnicima plemena Tutsi (ubijeno između 500 000 I 1 000 000 pripadnika naroda Tutsi ) – uobičajeno ih nazivajuči “žoharima”. Povijest je, nažalost, prepuna takvih primjera. U čemu je suština “označavanja” svojih protivnika životinjskim atributima ? Livingston razloge takvom postupanju vidi u pokušaju “obezljuđenja protivnika”, pokušaju njihovog svođenja na razinu koja je “ispod razine ljudskog bića” – na “životinjsku razinu”. Ta “animalizacija” svojih suparnika ili protivnika, “neprijatelja” itd vrši se kako bi se stvorilni uvjeti u kojim će biti dozvoljen isti postupak prema “obezljuđenim protivnicima” za koji se misli da je “dozvoljen” prema životinjama. Tako se žele otkloniti sve prepreke moralne ili etičke naravi u sukobu sa svojim (političkim) protivnicima.Sve postaje dozvoljeno. Oni se, u tom konceptu, mogu ponižavat, “tamanit” i uništavat bez bilo kakvih konzekvenci etičke naravi za izvršitelje. Naravno da je to nakaradno – ali je povijest, nažalost, prepuna primjera takvog ponašanja koja su najdrastičnije došli do izražaja u praksi fašizma. Pa su Hitler i njemačka nacistička propaganda za Židove ali i Slavene tvrdili kako oni “nisu ljudi” nego najobičnija “hrpa životina” (uobičajen Hitlerov vokabular koji je upotrebljavao kada je govorio o Rusima). Svako uspoređivanje ljudi sa životinjama s ciljem da im se oduzmu atributi ljudskosti na tom je tragu. Sasvim je druga priča što neki čovjeka smatraju “nesavršenom životinjom” (Nietzsche) ali oni koji svoje protivnike “časte” životinjskim atributima, naravno, ponajmanje su motivirani bilo kakvim “filozofskim razlozima “. Sasvim obratno. Razlozi su izazivanje kod ljudi najprimitivnijih osjećaja prema onima koji postaju mete takvih usporedbi. Cilj je uvreda i obezvrjeđivanje. Cilj je uvijek neka vrsta segregacije, svrstavanja drugih u “drugorazrednu” ili “trećerazrednu” kategoriju – pa takvo ponašanje Livingston zato i naziva “psihologijom okrutnosti” – jer su je primjenjivale propagandne mašinerije najokrutnijih režima, ideologija i pojedinaca. U načelu – DIKTATORA koji su iza sebe uvijek ostavljali trag “terora” . Zato je takvo ponašanje na javnoj političkoj sceni jako opasno i apsolutno neprihvatljivo svakom civiliziranom čovjeku pa ma gdje se i ma kad ono pojavilo a posebno ukoliko se to dešava i na našoj političkoj sceni – pa mu se, stoga, uvijek treba na vrijeme i najodlučnije suprostaviti ! |
Ovaj mjesec obilježava se stota godinšnjica napada Pancha Ville na američki grad Columbus u Novom Meksiku. Naime, prije točno sto godina, 9.ožujka 1916. godine, Pancho Villa je s oko pet stotina konjanika svoje "Division del Norte" napao američki granični grad Columbus. Godinu dana ranije, u kompliciranim odnosima između različitih frakcija revolucionara u građanskom ratu, koji je tada trajao u Meksiku, Pancho Villa je bio poražen u poznatoj bitci kod Celaya od strane "konstitucionalističkih trupa" Venustiana Carranze koje je u toj bitci predvodio njegov general Alvaro Obregon. Koji je bio cilj napada Pancha Ville na jedan sjevernoamerički grad ? Iako to nije nikada do kraja razjašnjeno, dio autora smatra da je tim napadom htio izazvati rat između Sjedinjenih Amerikih Država i Meksika (za vrijeme trajanja prvog svjetskog rata i građanskog rata u Meksiku) a drugi dio misli kako mu je cilj bio da uhvati sjevernoameričkog trgovca oružjem Samuela Ravela (koji je to izbjegao jer se taj dan nalazio u Texasu u El Pasu). Ali činjenica je kako je to bio prvi napad na američki teritorij nakon 1812. godine kada se vodio rat protiv Engleza. Villa je u tom napadu izgubio sedamdesetak svojih vojnika a uspio je "zarobiti" oko 300 pušaka, 80 konja i 30 mula. Američki predsjednik Wilson je pobijesnio na vijest o Villinoj invaziji na Columbus i zato šalje u Mexiko "Kaznenu Ekspediciju" na čelu s američkim generalom Pershingom koji je dobio zadatak da pod svaku cijenu uhvati "bandolera" Pancha Villu. Pershing je 11 mjeseci po Meksiku, u koji je upao sa svojom "ekspedicijom", tražio i proganjao Pancha Villu ali ga nije uspio niti naći niti uhvatiti . Danas se računa kako je tom neuspjelom pothvatu učestvovalo nevjerojatnih 10 000 ljudi - ali bez uspjeha, pa se general Persing morao neobavljenog zadatka, nakon skoro godinu dana proganjanja Ville, vratiti u Sjedinjene Američke Države. Zanimljivo je kako je Njemačka pokušala sve to iskoristiti. U to vrijeme traje Prvi svjetski rat. Amerikanci napokon ulaze u taj rat i odustaju od politike "izolacionizma" koju mnogi amerikanci zagovaraju.. Njemački ministar vanjskih poslova Arthur Zimmermann šalje njemačkom veleposlaniku u Meksiku telegram u kojem mu nalaže da ponudi tadašnjem meksičkom predsjedniku Venustianu Carranzi "tajni pakt" s Njemačkom a zauzvrat će Njemačka ("nakon pobjede u ratu") vratiti Meksiku "otete" teritorije Novog Meksika, Arizone i Texasa. Tako se i ovaj napad Pancha Ville na Columbus i upad američke vojske ("Kaznene Ekspedicije") na meksički teritorij pokušao iskoristiti i za krupnu političku i vojnu "igru" među tadašnjim zaraćenim svjetskim velesilama. Pancho Villa je otišao u legendu a ova se njegova epizoda "invazije" na Ameriku danas obilježava uz veliku pompu upravo u Columbusu u Sjedinjenim Državama koji je po tome postao "slavan" i poznat - pa se, da ironija bude potpuna, danas u njemu hoteli i hosteli nazivaju imenom Pancha Ville a svake godine u ožujku se organizira natjecanje "maskiranja u Pancha Villu", pa je taj gradić svakog 9. ožujka prepun "Pancha Villa". Organizira se parada, zabave, nešto slično meksičkim "fiestama" ili našim "sajmovima" ili "dernecima" - uz masu turista koje taj dan iz cijele Amerike sliju u Columbus koji na taj način danas velikim dijelom živi od oživljavanja legede na taj Villin napad - koja još uvijek živi. Pancho Villa po nekima je bio samo nepismeni "bandolero", po drugima Kentaur sa Sjevera, general, revolucionar, zapovjednik famoznih "los doradosa",slavne "Division del Norte" - ali da je postao nezaobilazni dio ne samo meksičke povijesti, to je sasvim sigurno. Postigao je svjetsku slavu još za vrijeme svog života. Hollywood je snimao dokumentarne i igrane filmove o njemu, čak se snimaju i stvarne bitke i osvajanja meksičkih gradova - onako, "direktno s fronta". D.W.Griffith 1914. godine snima nijemi film "The Life of General Villa" a Pancho Villa čije je pravo ime bilo Jose Doroteo Arango Arambula meni osobno je ostao u pamćenju po jednoj rečenici koju sam pronašao u njegovom davnom intervjuu kojeg je, kao već slavni vođa meksičke revolucije i general, dao jednom američkom novinaru kada mu je na njegovo pitanje : Kada če Meksiko napokon postati razvijena i demoratska država ? - kratko odgovorio : "Onda kada plaća učitelja bude veća od generalove plaće !" |
Kada u Chileu 1973. godine general Augusto Pinochet, na čelu svojih "gorila", izvodi vojni državni udar i ruši legalno izabranu socijalističku vlast predsjednika Salvadora Allendea ja sam bio student druge godine Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Čitav demokratski svijet je bio preneražen zločinima i brutalnošću s kojom je, nakon stotinu godina svoje neutralnosti, čileanska vojska izvršila taj udar i ubila predsjednika Allendea. Svaki smo dan, u to vrijeme, preko televizije mogli gledati dramatične scene koje su dolazile iz iz Čilea. Bombardiranje predsjedničke palaće Moneda u kojoj je Allende ubijen. Nacionalni stadion u Santiagu koji se pretvorio u masovni logor, mučilište i stratište političkih protivnika Vojne Hunte, političara, sindikalista, profesora, studenata, radnika...svih onih koji su brutalni vojnici, iza kojih su stajali CIA, multinacionalne korporacije, Nixon i Kissinger - smatrali zagovarateljima "trulih demokratskih ideja" ili, još gore, "socijalizma". . Vojni državni udar desio se 11. rujna 1973. godine, dakle - na isti onaj datum na koji će puno godina poslije....jedni sasvim drugi teroristi u New Yorku srušiti "Blizance" i otvoriti jedno novo poglavlje globaliziranog svjetskog terorizma. Ali na taj isti datum, 1973. godine, američka vlast stajala je iza strašnog terorističkog čina u Čileu koji je bio samo polsjedica dugotrajne američke vanjske politike koja se nazivala "politika velike batine" u kojoj su Sjedinjene Države igrale ulogu "svjetskog policajca" s "licencom za ubijanje" u svom džepu - koja im je, uz garanciju neupitne vojne i ekonomske sile, davala tobožnje "pravo" da po Latinskoj Americi ali i čitavom svijetu - rade što ih je volja. Ruše demokratske režime, vlade ili financiraju notorne ubojice i diktatore da to rade u ime njihovih interesa. Čile je samo bio drastičan primjer takve vrste politike. Sječam se kako smo u ta vremena po zagrebačkom "Corsu", "Kutjevu", "Zlatnom Kokotu", "Gradskoj Kavani", "Jadranki", "Švemi", "Paliću", "Pod starim krovovima" ili "K dobroj kapljici" u Drugoj Crikveničkoj na Trešnjevci razglabali o Čileu, prepuni emocija i mladalačkog bijesa i ogorčenja. Čile je uskoro postao poligon za još jedan drugi američki eksperiment. To je bila uspostava drastičnog neoliberalnog ekonomskog modela koji je samo potvrdio kako je itekako moguća koegzistencija, suživot ekonomksog liberalizma i gole političke diktature i to onog najgoreg i najbrutalnijeg , vojnog, tipa. Za "čikaške momke" Čile je bio raj. Krvavi laboratorij za izvođenje ekonomskog eksperimenta čije će se posljedice drastično odraziti na čitav svijet pa tako, u jednom dugom nizu međusobno povezanih događaja - i na nas u dalekoj Hrvatskoj - puno godina kasnije i u sasvim drugačijim okolnostima od onih koji su vladali te 1973. godine. Tada smo slušali pjesme legendarnog pjevača, borca za ljudska prava i ljevičarskog aktiviste - Victora Jare kojeg su vojnici dan nakon Pinochetovog puča odveli na "Estadio Nacional", tamo ga mučili i ubili metkom u potiljak i noću bacili njegovo tijelo na ulice Santiaga, pjesme grupe "Inti Iliimani", Carlosa Pueble i Los Tradicionalesa, Sergia Ramireza, Oscara Chaveza i drugih "angažiranih" latinoameričkih pjevača i glazbenika. Na samom stadionu, neposredno prije svoje smrti, Victor Jara napisao je svoju zadnju pjesmu : "Estadio de Chile" - koja je sačuvana i koja postaje simbol otpora ali i svjedočanstva zločina koji su se tamo desili. Najstrašnije je što je FIFA dozvolila da se na tom istom stadionu svega nekoliko mjeseci nakon Pinochetovog vojnog puča i pretvaranja tog stadiona u masovni logor, mučište i stratište čileanskih domoljuba na njemu odigra godine uatkmica u eliminacijama za Svjetsko nogometno prvenstvo između nogometnih reprezentacija Čilea i tadašnjeg SSSR-a. Svjetska demokratska javnost se digla na noge a reprezentacija SSSR-a je odbila odigrati utakmicu na tom stadionu - ali FIFA, na zgražanje mnogih, nije promijenila svoju odluku pa je SSSR zbog svoje odluke da ne igra utakmicu na tom stratištu čileanskih domoljuba - eliminiran sa Svjetskog nogometnog prvenstva. Ti događaji u Čileu su u velikoj mjeri utjecali i na moj ali i na interes mnogih drugih iz moje generacije za Latinsku Ameriku ali i na naše političko i ljudsko sazrijevanje i formiranje. Kasnije sam imao priliku upoznati mnoge čileanske aktiviste koji su se borili protiv čilenaske diktatorske vlasti a posebno one iz "Pokreta Rvolucionarne Ljevice - MIR" ("Movimiento de Izquierda Revolucionaria") koji su odlazili u emigraciju u Evropu - pa se zatim vračali u Čile da vode ilegalnu oružanu borbu protiv Pinocheteove diktature. O tome se danas nedovoljno zna...ali tada se u Europi (recimo Francuskoj) organiziraju centri u kojima au boravila djeca tih boraca (jer su često oba roditelja odlazile u borbu natrag u Čile). Organizirale su se kompletne škole, mreža aktivista je uzimala na sebe brigu o njihovoj djeci - od školovanja pa do svih drugih potreba, Kasnije najveći dio te djece nastavlja svoje školovanje na Kubi gdje žive u zajedničkim stanovima i zgradama uz odgajatelje i završavaju fakultete itd. Danas su to odrasli ljudi čije su životne priče zanimljive a njihive sudbine svjedok su jednog vremena kojeg mi tako lako zaboravljamo ili o njemu ne znamo gotovo ništa. Prije par dana, u srijedu, 9. ožujka, čtam da je u Čileu, u dubokoj starosti u 94. godini, umro umirovljeni general čileanske vojske Sergio Arellano Stark zvan "El Lobo" ("Vuk"), Tko je bio taj "čovjek" ? El Lobo" je odigrao jednu od najstrašnijih epizoda za vrijeme vojnog udara generalisimusa Augusta Pinocheta. On je bio na čelu zloglasne "Caravana de la Muerte" ("Karavane smrti"). O čemu se radi ? Odmah nakon vojnog puča, već slijedeći tjedan....grupa vojnika na čelu s generalom Arellanom Starkom "El Lobom" helikopterom leti iz grada u grad i to prvo u Calmu, pa Antofagastu a zatim redom slijede : Copiapo, La Serena, Cauquenes, Lineares i na kraju Valdivia. Ta je "karavana smrti" na svom putu ubila 75 Pinochetovih opozicionara, profesora, studenata, sindikalista, radnika, socijalista, komunista....sve one na koje je "generalova inkvizicijska skupina" usmjerila svoj "prst smrti". Pinochetova diktatura je trajala od 1973. do 1990. godine. On nikada zbog svojih zločina nije proveo niti jedan jedini dan u zatvoru. Uživao je nepodjeljenu zaštitu svjetskih "demokratskih" moćnika od "željezne lady" Thatcher pa do Reagana. Umro je 2006. godine u dubokoj starosti u 91. godini. Victor Jara je ubijen u svojoj 41. godini a mnogi ubijeni su bili i puno mlađi od njega, Najvećim dijelom studenti između 18-te i 24-te godine života. Dakle, u cvijetu svoje mladosti. Čileanski sudac Victor Montiglio je 2001. godine osudio "El Loba", jednog od Pinocheteovih "generala smrti" (koji je na svojim prsima ponosno nosio svjetlucavu pločicu na kojoj je pisalo "Oficial Delegado del Comandante en Jefe del Ejercito y Presidente de Junta de Gobierno" - koja je svakoga upozoravala na veliki oprez jer je jasno govorila da pred vama stoji direktni predstavnik šefa Generalštaba i Vojne Hunte generalisimusa Augusta Pinocheta koji raspolaže s neograničenim ovlastima "vladara života i smrti") na 6 godina zatvora zbog zločina koje je napravio ali ni on, kao i njegov šef, u zatvoru nije prove ni jednog jedinog dana. "Spasio" ga je "gospodin Alzheimer" jer su ga oslobodili zbog "demencije" i "lošeg mentalnog stanja". I što kazati nakon svega - na kraju ? Možda samo to da Pravda ipak nije uvijek dostižna ! |
"Cuba libre" je poznati coctail koji se i kod nas odavno udomačio. Postoji jedna mala razlika između naše i latinoameričke varijante pripravljanja tog napitka. Kod nas se uobičajeno miješaju Coca Cola i rum s dodatkom tanke kriške limuna a u Latinskoj Americi osim Coca Cole i ruma (Najčešće se tu radi o nekom od brojnih vrsta "Bacardija" ili "Habana Club" ruma) i limete - obvezno se dodaje i malo gazirane mineralne vode i led. U tome je ta mala razlika. Ima dosta onih koji vole ali i onih koji mrze Fidela Castra i njegove "los barbudose" ali se u jednom svi oni slažu. "Cuba libre" je jedno od najboljih i najomiljenijih pića Latinske a posebno Centralne Amerike i Kariba ! A uobičajeno je da to osvježavajuće pićence jednostavno, onako od milja, zovu, kao i mnoge druge stvari, u deminutivu - "cubita" ! "Slobodna Kuba", naravno ima još puno, i to najčešće političkih, značenja. Latinskoamerička mjerila razumijevanja i prakse "slobode" ponešto se razlikuju od evropskih i anglosaksonskih interpretacija i poimanja općenito. Ogromne socijalne nejednakosti karakteriziraju zemlje tog podneblja - pa je tako prvih pet zemalja s najvećom nejednakošću na cijelom svijetu iz Afrike a onda ih slijede šest država s područja Latinske Amerike. Kuba nije među njima. Ali među njima su zato neke od najbogatijih latinskoameričkih država poput Brazila ili Čilea - ali su sve one daleko manje "pravedne" što se tiče jednakosti i distribucije prihoda i bogatstva od Kube. A upravo pojam "pravde" ponajviše određuje latinskoameričko "narodno poimanje" pojma "slobode" ! Ali na obzorju su neke bitne promjene. Američki predsjednik Obam stiže na Kubu. U srijedu, prije dva dana, 9. ožujka ove godine Bijela Kuća je objavila kako se za vrijeme posjete sjevernoameričkog predsjednika Obame Kubi (20-22. ožujka) on neće susresti s bivšim predsjednikom Kube Fidelom Castrom. Susrest će se s njegovim mlađim bratom i sadašnjim predsjednikom Kube Raulom Castrom. Osim službenih protokolarnih susreta i obveza predviđeno je da se Obama na Kubi susretne i s grupom kubanskih disidenata. Mnogi ovaj dolazak Obame smatraju povijesnim a zanimljivo je kako slijedi neposredno nakon. po mnogima, isto tako povijesnog boravka Pape Franje na Kubi gdje se susreo s Patrijarhom ruske pravoslavne crkve Kirilom. Posjeta sjevernoameričkog predsjednika Obame Kubi biti će prva posjeta nekog američkog predsjednika Kubi nakon siječnja 1928. godine kada je Calvin Coolidge, kao zadnji američki predsjednik, posjetio Kubu. Doduše, 2001. godine Kubu je posjetio Jimmy Carter, ali je tada već bio "samo" bivši sjevernoamerički predsjednik. Uspostavljanje ponovnih političkih odnosa između Sjedinjenih Američkih država i Kube najavljeno je 17. prosinca 2014. godine - nakon više od pola stoljeća otvorenog neprijateljstva između te dvije susjedne države koje dijeli samo 229 morskih milja ili 368 kilometara. Uspostavljanje diplomatskih odnosa na razini otvaranja američkog veleposlanstva na Kubi i kubanskog u Americi desilo se 20. srpnja prošle godine. Ali ekonomski i trgovinski embargo koje su Sjedinjene Američke Države uvele Kubi 1959. godine, nakon dolaska Fidela Castra na vlast revolucionarnim putem - jos nisu ukinuti...i to i dalje predstavlja glavno opterečenje njihovih međusobnih odnosa. Ukidanje trgovinskog i ekonomskog embarga ovisi o američkom Kongresu ali je očito da predsjednik Obama, sa razine izvršne vlasti, danas sve više otvara prostore za njihovo ukidanje ili taj proces nastoji bar olakšati u doglednoj budućnosti. Prošlog je mjeseca, doduše,predsjednik Odbora za Vanjske Poslove američkog Senata, Bob Cocker, izjavio kako u 2016, godini ne očekuje ukidanje ovog embarga koji je prema Kubi uveden prije više od pola stoljeća. Ali i ovo što se već sada dešava iznenađenje je za mnoge kao što je bilo i ukidanje embarga prema Iranu (koji je puno manje trajao u usporedbi s ovim kubanskim ). Obama u posjet Kubi sa sobom vodi delegaciju političara sastavljenu od demokrata i republikanaca. Očita je Obamina namjera da prije isteka njegovog predsjedničkog mandata cementira nove odnose prema Kubi. Ben Rhodes, jedan od glavnih Obaminih pregovarača s Kubom, zato je ovih dana izjavio kako želi da ovaj proces odmrzavanja odnosa između Amerike i Kube zadobije "takvu težinu" da, de facto, postane "nepovratan". Između ostalog, već je dogovoreno da američki poduzetnik Saul Berenthal izgradi i otvori na Kubi prvu američku tvornicu nakon više od pola stoljeća. Dakle, više uopće nema nikakve sumnje, vrijeme "velikog preokreta" za Kubu i Ameriku, a tako i za čitav svijet, je stiglo. Tu je - pred nama....i ništa više neće biti isto niti "kao što je bilo" jer je Kuba previše dugo predstavljala jednu specifični ne samo političku, nego i kulturološku, fenomenološku, civilizacijsku i tko još zna koju - oazu, pa volili je mi ili ne volili. Mnogi ovih dana kukaju kako će ulaskom Amerike na Kubu i otvaranjem Kube prema Americi ona izgubiti neku vrstu svog "magičnog djevičanstva" - jer je njena izolacija značila i manju zatrovanost bolestima potrošačkog društva i molohovskog komercijalizma i obezljuđenosti koja stiže ruku pod ruku sa njima. Ali to su ipak samo puste fantazije jer odavno već su nestale pretpostavke za mogućnost postojanja bilo kakve "robinzonijade" u našem surovom, suvremenom globaliziranom svijetu, pa tako i one kubanske. Ipak, svatko onaj tko je bio na Kubi...i to baš onoj zatvorenoj i izoliranoj, "kastrovskoj" - donio je sa sobom natrag i priču o siromašnim ali na svoj način sretnim i veselim ljudima koji tamo žive. Da li je to bio samo mit saznat ćemo veoma brzo. A dotle još uvijek nam može dobro doći piće koje se jednostavno zove - "Cuba Libre". |