Veliki Petak, 22. travnja 1984. godine.
U Ciudad de Mexicu živim već gotovo tri mjeseca. Svanuo je prekrasan sunčan dan i već za ranog jutra vidjelo se da će temperatura biti paklena. Dogovorio sam se s Peterom, Octaviom I Bobom da se nađemo oko devet i trideset u kafeterij pokraj “Casa de Libros” na Coyoacanu. Dug je put do tamo. Do stanice metroa San Cosme u “koloniji” Santa Maria la Ribera, gdje živim, treba mi barem desetak minuta brzog hoda a onda još oko sat vremena vožnje. Zato krećem rano.
Idemo do Iztapalape, jedne od 16 “delegacionesa” (recimo, nešto poput naših “općina” a u stvari jedne od 16 administrativno-političkih teritorijalnih jedinica od kojih se sastoji ovaj megalopolis od preko 20 milijuna stanovnika). Iztapalapa je najsiromašnija “delegacion” Ciudad de Mexica ali danas se tamo održava krusifikacija – odnosno rekonstrukcija svih zbivanja koja su se desila na dan razapinjanja Isusa Krista “u ona vremena”. I danas će suditi, mučiti, ponižavati i razapeti, pribiti na križ - živog čovjeka koji “igra ulogu” Isusa Krista, ali “zapravo”, kao da se sve zbiva upravo sada – pred našim očima.
To je tradicija koja se “njeguje” na Iztapalapi još od 1843. Godine i od tada se ponavlja svake godine na Veliki Petak, u okviru zbivanja unutar sedam dana trajanja Svetog Tjedna (“Semana Santa”) koji je ove 1984. Godine poslije Krista - započeo 15, travnja u nedjelju na Cvjetnicu (“Domingo de Ramos”) a završit će 24. travnja, prekosutra, također u nedjelju,
Peter je iznajmio Volkswagenovu “bubu” s kojom odlazimo na Iztapalapu. Kupujemo odmah jeftine kartonske šešire da bi smo preživjeli paklenu vrućinu komentirajući međusobno kako će sve to izdržati odabrani dragovoljac koji će danas morati proći sve ono što je morao proći i Isus Krist na taj dan jednom davno , počevši od suđenja pred Poncijem Pilatom pa do razapinjanja. Sve bez ikakve glume, stvarno – pred svjetinom koja se već natiskala u Iztapalapi i oko nje. Teći će prava krv, bičevat će ga pravim bičem, kruna od trnja će mu probijati čelo, on će nosit teški drveni križ dva kilometra uz brdo gdje će ga, na vrhu, razapeti pribijajući ga pravim željeznim klinovima za taj isti križ. Patnja će biti prava kao i cijeli Križni Put.
Meksiko je zemlja u kojoj se itekako osjeća mješavina paganskih običaja i kršćanstva a to se posebno može osjetiti upravo u njihovom razumijevanju odnosa Života I Smrti. Oni tamo “hodaju zajedno zagrljeni”. Posebno to postaje očito kada obilježavaju Dan Mrtvih – jer oni se prema mrtvima odnose na jednak način kao i prema živima i ta relacija je sasvim različita od naših običaja i naših relacija. A to se može vidjeti na svakom koraku i u svakom trenutku - pa i danas ovdje. Jer ovo današnje razapinjanje dijelom je i prava “Fiesta” a ne samo “Pasion”.
Kada sada o tome razmišljam shvaćam kako je taj moj proživljeni dan u Iztapalapi uveliko odredio moje kasnije osobno razumijevanje kako same Smrti tako i Života i kako sam taj dan, barem u jednoj bitnoj dimenziji, zavirio na neponovljiv, jedinstven način u suštinu “meksičke duše” – što nije jednostavno, jer se neke stvari u životu moraju proživjeti da bi ih se moglo i razumjeti, “dotaknuti”, jer ne postoji neki drugi, posredovani, način ili put…pa ma kako knjige, dokumenti, znanstvene, povijesne, filozofske ili antropološke činjenice mogu pomoći da se približimo spoznaji nekog fenomena. Neke stvari jednostavno zahtijevaju neposredno iskustvo ili stapanje s onim što možemo uvjetno nazvati “kolektivnom dušom” ili “duhom” nekog zbivanja , postojanja ili nečijeg mentaliteta.
Veliki Petak, 25. travnja 2016. godine.
Split, Pujanke – 32. godine nakon mog iskustva u Iztapalapi u Ciudad de Mexicu.
Kasna je večer, sve se već stišalo i ko svaku večer na kraju dana pratim vijesti iz Mexica. Danas je, ko i svake godine na ovaj dan, Iztapalapa bilo središnje mjesto obilježavanja najvećeg kršćanskog blagdana koji će kulminirat u nedjelju misterijom Isusovog uskrsnuća. Danas su u Ciudad de Mexicu opet razapeli živog čovjeka.
Čast da danas bude “Isus Krist” ove je godine pripala Arielu Rodrigu Estrelli Luni, 19 godišnjem, metar i 90 centimentara visokom momku iz Iztapalapanske “kolonije” San Jose (razapeti se može samo netko tko je rođen i tko živi u Iztapalapi ) inače radniku u lokalnoj tvornici “torbi i ruksaka”. Da bi izdržao sve ono što ga je danas čekalo on se naporno pripremao i fizički i duhovno tri zadnja mjeseca jer napori koji su ga čekali su izuzetni i samo ih najspremniji mogu izdržati.
Cijeli Ciudad de Mexico je u nekoj vrsti “izvanrednog stanja”, od reguliranja prometa do sigurnosnih mjera. Danas se odvilo 173.po redu razapinjanje na Iztapalapi. Pored Ariela Rodriga Estrelle Lune, koji ima ulogu Isusa Krista, devetnaestogodišnja Bianibeeu Othadewwi Madrid Lopez, studentica druge godine medicine, iz iztapalapanske “kolonije” San Pablo, je danas Djevica Marija. Pored nje, različte povijesne likove i osobe koje su tog dana prije 1983 godine prisustvovale razapinjanju Isusa Krista “glumit će” još 411 osoba. Cijeli događaj osigurava 28 000 policajaca.
Gradska uprava danima je vodila žučnu raspravu da li da se tijekom trajanja Svete Nedjelje uvede “Ley Seca” ( “Suhi Zakon” – zakon zabrane točenja alkohola) u cijeloj Iztapalapi svih ovih sedam dana. Ta je odluka prvotno bila donesena ali su onda ipak zaključili kako bi to možda mogao biti “okidač” za izazivanje nereda kada posjetitelji počmu opsjedati restorane i mnogobrojne štandove i “pokretne prodavaonice” tražeći piće a tek onda shvate kako piće ne mogu dobiti. Zato su, na kraju, zaključili da se točenje alkohola ipak dozvoli jer Meksiko je Meksiko !
Pored “Isusa Krista”, cijeli put od dva kilometra uzbrdo prate ga i dva lopova – koji će samo simbolično biti “razapet” (vezani) za križeve pored njega. To su “dobri lopov” Sv. Dizmo (jer se preobratio i prihvatio Isusa i njegovo učenje na samom putu do Golgote i na križu s njegove desne strane) i “loš lopov” Gizma. Oni prelaze težak put od Macroplaza Cuitlahulac, gdje im Poncije Pilat izriče presudu, pa do Cerro de Estrella (danas “pretvoren” u Golgotu). “Isus Krist” cijelim tim dvokilometarskim putem, na svojim leđima vuće drveni križ težak 90 kilograma. Okrunjen je bodljikavom, trnovitom “krunom” i krv mu obliva čelo, izbičevan je, putem ga ponižavaju ali i na koljenima idu za njim, policija na konjima krči put do vrha gdje čekaju kola “Hitne pomoći” s upaljenim motorima, prašina se diže i kovitla suhim zrakom, djeca s kartonskim periskopima, koji se za sitniš prodaju na svakom koraku, gledaju sve to preko ramena starijih koji se gužvaju svuda okolo…Tu su apostoli, nazarečani, žene, čuvari, rimski vojnici sa svojim teškim šljemovima, oklopima i kopljima, opasani mačevima, Židovi i djevice a konji ržu i podižu prijeteči svoja kopita uzrak a policajci sa njih guraju narod krčeći toj nevjerojatnoj uspinjučoj zmijolikoj koloni put ka Golgoti. To je impresivna scena u mješavini zvukova, krikova, plača, molitve i pjesme. Sve odjednom. Dva miljuna meksikanaca i oko 400 000 stranih turista u toj gužvi traži svoje mjesto. Slušaju, upijaju zbivanja, snimaju i slikavaju nevjerojatne, surealne scene “meksičke magije” ili kako bi Marques to rekao, “magičnog realizma”.
Sve ono što znamo o nadrealizmu iz naše europske perspektive ovdje u trenu, učas pada nepovratno “u vodu” jer ovo je sve, što je najnevjerojatnije, zaista stvarno.
Danas je oko 3 500 radnika radilo da bi se sve ovo moglo odigrati. Očekivana zarada organizatora je, što nikako nije nevažno, između 20 i 30 miljuna pesosa.
U kasnoj noći na Pujankama, u Splitu, proživljavam ponovo sve ono što sam proživljavao i prije 32 godine. Zadnje što mi pada na pamet je to kako je čak i Emiliamo Zapata 1914. godine pomogao da se održi krusifikacija na Iztapalapi posuđujući konje svoje konjice kako bi se sve moglo organizirati na pravi način i besprijekorno.
A baš negdje ovako u ovo vrijeme…u kasnu mekisčku gustu noć, prije 32 godine, vozili smo se puni impesija koje su ostale u nama iza svega, sa Iztapalape beskonaćnom Avenidom Insurgentes, jednom od najdužih gradskih ulica na svijetu, tridesetak kilometara kroz centar Ciudad de Mexica. Svjetla megalopolisa kreštala su obasjavajući ovu nevjerojatnu aveniju koja je široka trideset metara u gradu kroz kojeg teče “krvotok” od 25 tisuća ulica koje povezuju 2 500 gradskih “kolonija” i 16 “delegacionesa”.
Na kraju sam se iskrcao na Alameda Central u ulici Jaime Torres Bodett u Colonia Santa Maria la Ribera i rastao se od svojih meksičkih amigosa : “Hasta manana” !
Poluusnule Pujanke. Netko pozvoni na vratima. Pas se razlaje mašući repom. Vraćaju se moji “domaći”. Split polako uranja u svoj mir i san. Sutra je novi dan !
|
